emisija „Neispričane priče“ na programu Televizije Nikšić večeras od 20,30h
Gostujući u emisiji „Neispričane priče“ diplomirani defektolog-logoped Aleksandra Brborić je potvrdila zapažanja stručne javnosti da je ekran bolest savremene djece. Djeca, navodi ona, previše vremena provode ispred ekrana: televizije, tableta i telefona, od kojih je, smatra, najopasniji telefon.
„Telefon je blizu djeteta i ono je izloženo hipersenzacijama, pasivni je posmatrač svega što vidi, što čuje. Socijalna interakcija je svedena na minimalni prostor, niko ne ulazi u taj prostor, niko mu ne skreće pažnju da bi se okrenuo, kad ga zovemo ono ne reaguje. Ushićen je, raduje se i što više provodi vremena na telefonu sve više stvara zavisnost od tih ekrana. Opasnost predstavlja još i to ako igra igrice na stranim jezicima, a obično se nudi engleski, dijete je izloženo fonetici stranog jezika i znači da će glasovi sigurno biti problem“, kaže Brborić, dodajući da djeca na manjem uzrastu nemaju ni protoimperativnog gesta, kad žele da nešto pokažu, a nemaju ni protodeklarativni gest, kad ih nešto pitamo da pokažu.
„Prvo na šta obraćamo pažnju kad dođu je razumijevanje. Posmatram kakav je hod, kakav je gruba motorika, da li me gleda, da li se okreće, a roditelji su zabinuti da dijete ne čuje, jer se ne okreće, ne reaguje. Po iskustvu prepoznajem te spoljne elemente, pa kad ih pitam koliko vremena provodi na ekranu oni kažu, eto, sat do dva, a ja znam da to nije tačno da je to mnogo više. Upravo taj ekran mu je prekinuo socijalnu interakciju, gdje on nema potrebe da razvija govor, objašnjava Brborić.
Konstatuje da su roditelji prezaposleni i da se ne bave dovoljno djecom.
„Šta će djeci u vrtićima televizori. Neka se igraju, nama treba pokret, kad ima pokret dijete razvija kompletnu svoju motoriku, kad rade senzori, kad se veze između neurona šire, tad dobijamo naprednije dijete, tada se dijete razvija, a ne samo da nam sjedi i da pasivno posmatra ono što mu se nudi. Ako samo gleda, znači, govor ne razvija, pa ipak dijete ima potrebu za komunikacijom i to se onda svodi na neke krikove, nepriordno oglašavanje jer upravo oponašava one zvukove i glasove koje je čuo na ekranu. Na pitanje gdje je mama, ili tata, gdje je glava, nos apsolutno ne dobijamo nikakav odgovor. To nam je sada najveći problem – ekrani, nebavljenje djecom i blenderi, jer se ishrana svodi na gutanje hrane, a nema žvakanja, prebacivanja čvrste hrane jezikom s jedne strane usta na drugu, jezik se ne podiže dovoljno, ne vježbamo zatvaranje usana, ne vježbamo te mišiće. To je čitav sistem koji je povezan i koji je bitan da bi nam djeca pravilno govorila“, naglašava Aleksandra brborić.
Naša sagovornica, ukazujući na problem sve većeg broja mališana sa govorno-jezičkim oštećenjima zbog čega se odlaže upis u prvi razred, navodi da je izražena potreba za ovim stručnim kadrom, ali, nažalost, u Crnoj Gori, još uvijek ne postoji obrazovni centar ovog profila.
Senka Čolović Šumić
foto:RTNK
