Piše: Sava Radulović, pjesnikinja, profesor ruskog jezika
Znaš li ko ti piše?
Znaš li ko ti dolazi noću sa svijećom da te budi,
koliko je ostalo još nenapisanih pjesama,
koliko je potrebno životnih formula da se zagrebe suština.
Pišem ti ovo pismo koje si sam napisao mnogo ranije i dižem nevidljivi spomenik mada ni Gospoda niko nikad nije vidio a dnevno dobija nepoznati broj pisama, mejlova, viber poruka čega sve ne.
Nema ni lipa, a sve miriše na ono vrijeme kad je Vito liječio pluća stihovima i Dugo švercovao aforizme ranom zorom,
a Dragan ostao dijete, uprkos lažima odraslih kako više nije živ.
Živ je Šobić, ali tako divno ćuti!
I ti si živ, iako si privremeno preseljen u Nebesku zbirku.
Tvoja nevidljiva mantija ovim trgom još uvijek šeta.
Učitelju, nauči me kako se piše poezija a da ne ostane samo na zemlji i kako postati, a ne ostati samo čovjek u ovom gradu, koji oprašta nedjeljom u crkvi sve, osim uspjeha,
gdje se bol slavi kao neprocjenjivo blago koje niko nikad nije iskopao do kraja.
Šta ti je taj Art klub, pitaćeš kad se sretnemo!
Znam da ću ti reći, to je sklonište za one koji misle,
sigurna kuća za nesigurne pisce,
bolnica za zdrave i ludnica za normalne,
to je azil za pse tragače, koji stalno tragaju za novom riječju,
to je tvrđava u tvrđavi s izgubljenim ključem
i svjetlost u ovom mraku svakakvoga smisla.
Ali kao što sam znaš ništa tako ne poništava čovjeka, kao san koji je izdao,
i ništa ga ne sahranjuje, kao riječ koju nije uspio da rodi.
Zato, šaljem ti pismo i mislim na ćirilici
Ne brini za ovdje, sve ide kao preporučena pošta.
Pa dok drugi jure novce i kunu se u nove satove
ja ne vjerujem u vrijeme i držim se Meše, koji gospodski u letu dobacuje: „Ništa nemam osim uverenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina. „
Art klub “Prvo pismo”, koji je osnovala i kojim rukovodi Sava Radulović, u avgustu je raspisao konkurs za nagradu koja nosi ime pjesnika Kosta Ninkovića.
foto:Art klub „Prvo pismo“
