Konik. Ima dvije ulice – u jednoj je škola u drugoj Ulica. A, ko završi ovu “običnu” školu ne znači da je pametan…Podgoričko naselje gdje je sve drugačije. Na Ćemovoskom polju se voze automobili, na poligonu za vožnju igra se fudbal, jedino se basket uvijek igrao u prašini Park šume kod Bulatovića kafane. Cijevna je dragulj Konika, milija od mora, od Sutomora, pogotovo od Budve gdje su išli “Oni iz centra”. Neki su, istovremeno oštrog i slikovitog jezika, pa kažu – to su brazilske favele u Crnoj Gori…
Život na Koniku je oktagon – od rođenja si osuđen na borbu. Iz ringa dva su izlaza. Jedan vodi pravo u ambis, dostina ga je silom prilika i neprilika – izabrala. Do drugog je put posut trnjem, isprepletan bodljikavom žicom, vrata su mnogo uža, ali iza njih se krije sunce – to zna Petar Orlandić.
Sjedimo blizu Petrove rodne kuće, na raskršću Konika i Starog aerodroma. Odakle da počnemo? Zeta? Crvena zvezda? Jezero? Najbolje je ispočetka…
“Fudbal sam počeo profesionalno da igram sa 18 godina, prije toga igrao sam turnire i termine po Zlatici i Koniku. Ribnica, Treća liga je neki seniorski početak, ali nijesam imao mogućnosti da nastavim dalje. U tom momentu nijesam mogao da se bavim fudbalom, već sam otišao na građevinu sa ujakom – da radim. Ne pričam mnogo o tome za medije, ali ljudi koji me znaju, crnogorska javnost, zna da sam bio na građevini, ja to ne krijem”, još nije ni uzeo prvi gutljaj kafe 33-godišnji napadač, pa nastavlja u dahu:
“I kao konobar sam radio, svakako da me toga nije sramota. Borio sam se da pomognem majci i bratu jer sa ocem nijesam imao nikakvu komunikaciju. Cijeli život se borim. Nije ovo patetika da me neko žali, već je bilo tako. Nije imao ko da mi išta ponudi – otac se opredijelio za kriminal i drogu. Nama to nije bio život kakav smo željeli, majka nije mogla sama, ujak nam je pomagao, ja sam radio sa njim”.
Isprofilisao se Petar Orlandić kao golgeter i stameni napadač u dresu Zete za koju je postigao preko 40 golova. A, onda nam i priča kako je stigao do golubovačke Trešnjice. Nešto poput Santjaga Munjeza u čuvenom filmu “Goal”. Da li je moguće da ga nijeste gledali?
“Radio sam sve i svašta do trenutka kada me pokojni Vojvoda Malesija vidio na jednom turniru malog fudbala na Zlatici i pitao me da li bih došao da igram za Zetu. Prošao sam probu i prve pripreme sam odradio 2010. godine. Bila je jaka konkurencija – Žarko Korać, Petar Škuletić, Ivan Knežević, Aleksa Lađić…Kad sam se vratio sa priprema otišao sam na pozajmicu u Bratstvo i sjećam se da mi je prva utakmica bila baš protiv Jezera i postigao sam četiri pogotka. Igrao sam sedam-osam utakmica i dao desetak golova”, kaže nam Orlandić koji je sredinom februara zadužio opremu kluba iz Plava.
Tada je talenata bilo više, ali novca mnogo manje, pa je i pored Zete moralo da se radi. Da se preživi…
“Zvali su me ‘Kralj bakra i klima’. Ugrađivao sam klime, prodavao bakar. Zgrada se radi, ja skinem bakar sa zgrade prodam i zaradim. To znaju moji saigrači Boris Došljak, Miloš Radulović….Nijesam išao na treninge jer nijesam imao 50 centi po nevremenu da pođem do Sat kule gdje me čekao kombi za Golubovce. Dolazio je po mene Danijel Šanović, povede me na utakmicu dam dva gola i poslije me ostavi u Staru Varoš da radim. Žarko Korać, Goran Burzanović i ostali nijesu mogli da vjeruju. Tada me pitao Rajo (prim. aut. Radojica Rajo Božović, dugogodišnji prvi čovjek FK Zeta) da li je istina da radim i konobarišem, potvrdio sam tu priču. I rekao sam svaki put ću raditi kad nema plate. Morao sam da pronađem novac”.
I konačno se sve poklopilo 2013. i 2014. godine kada Petar Orlandić širom Crne Gore nemilosrdno trese mreže. Nakon što je u sezoni 2014/15 potpisao 11 golova očekivao se transfer, ali ne baš i Crvena zvezda. Priznaje nam to sagovornik, ali prije toga apostrofira:
“To je bio period kad je Zeta imala dva-tri igrača na svakoj poziciji. Uvijek je Zeta ima dobre fudbalere. Znao je i Rajo da napravi dobar posao, ali nije se dalo da osvojimo titulu. Poslije kratke pozajmice u izraelski Hapoel iz Tel Aviva otišao sam u Crvenu zvezdu”.
Napadača prodaje statisika. Ali, baš i Zete u redove prvaka Evrope?
“Možda sam bio za Vojvodinu, Radnički…Kad sam došao u Crvenu zvezdu Nenad Lalatović mi je rekao da je išao da me gleda, da su ga Rajo i Adžo (prim. aut. Ivan Adžić nekadašnji fudbaler Crvene zvezde i trener Rudara) posavjetovali da me pogleda i dodao da mu takav profil napadača treba. Čak je i pred neke utakmice govorio da samo vjeruje u Orlandića. Volio me i poštovao, kao i ja njega”.
Orlandić se nije uplašio Beograda, niti težine Zvezdinog dresa, pa je svaki minut na terenu koristio da udahne vazduh velike fudbalske scene. Čak 15 postignutih golova na 30 utakmica je statistika koju i danas poštuju svi mediji i navijači privrženi nekadašnjem evropskom prvaku.
“Možda nijesam bio u tom momentu sa Zvezdu, ali sam se borio i dobio šansu. I tada je bila konkurencija jaka – Hugo Vijera, Luka Jović, Predrag Sikimić, Milan Pavkov, Dejan Joveljić, Džošua Parker. Pružila mi se šansa, a stranac sam koji je dao najviše golova u Crvenoj zvezdi sa najmanje provedenih minuta na terenu”.
Beograd, podgoričkim rječnikom, zna da “ponese”. Iako je bio u cvijetu mladosti sa navršenih 25 godina Orlandić je uspio da se odupre noćnom životu splavova Dunava i Save…
“Beograd me nije promijenio kao ličnost. Malo sam prgav i temperamentan za Beograd, a i kroz Podgoricu me pratio maler da se često svađam. Nijesam izlazio po Beogradu, a i Rajo mi je rekao da ne izlazim i tada sam ga poslušao. Tako da nijedan gol, nijednu pobjedu, titulu nijesam proslavio sa igračima po noćnim klubovima. Jednostavno, nijesam smio”, iz dubine duše govori nam napadač Jezera.
Nenad Lalatović, potom naš Miodrag Grof Božović. Hoćemo li jednog po jednog?
“Može, već sam rekao da sam sa Lalatovićem odlično sarađivao – on je temperamentan i borac. Moraš da ga voliš. Iskren je. Mnogo ga volim. Imao sam sa njim više nego korektan odnos.”
A Grof?
“Naš je, Crnogorac, očekivao sam da malo više igram kod njega ako smo već naši”, uzima gutljaj dojča Orlandić i nastavlja:
“Vjerovao sam mu, očekivao više prostora, ne da me gura, već…Mislim da nije bio iskren sa mnom. Govorio mi je da sam odličan, najbolji, iskreno, davao mi je lažnu nadu. Ali svakako i o njemu mislim sve najbolje.”
Koliko je dolazak Petra Orlandića u Crvenu zvezdu bio iznenađenje, toliko je i odlazak bio šokantan. Prije isteka ugovora, pa čak i finala Kupa protiv Partizana. Stameni ofanzivac pokupio je stvari, nervozan i ljut snažno zalupio vrata u Ljutice Bogdana. Evo i zašto…
“Sjećam se, pripreme u Sloveniji 2017. godine, uprava je došla i rekla da više nijesam igrač Crvene zvezde, već da idem za Južnu Koreju gdje navodno imam ugovor na dvije godine. Bio sam srećan jer sam vidio svotu novca koja je za mene u tom trenutku bila nerealna. Za dvije godine imao sam 500 hiljada na papiru – idem, rekao sam. Gvangžu je bio na pripremama u Portugalu, došao sam, priključio se ekipi, predstavio se – sve normalno”.
I onda, potpuni fijasko..
“Neko ne bi vjerovao, došao sam na potpis, a oni su mi rekli da nema ništa od posla jer ne mogu da se dogovore sa Rajom i Zetom oko obeštećenja. Tu mi se sve srušilo. Plašio sam se aviona, molio sam Raja da se ne vraćam, ali on mi je rekao – principi su u pitanju. Vratio sam se i bukvalno napustio Crvenu zvezdu na svoju odgovornost i štetu.”
Portugalski Uniao de Madeira, kineski Tijašan, Birkirkara sa Malte, tajlandski Sukotai, Sparta iz Slovačke, kad eto opet Zete. Tako je izgledao put Petra Orlandića nakon Crvene zvezde. Kroz Zvijezdu iz Gradačca, Otrant i Podgoricu, opet se vratio do 1. CFL – Jezera.
“Pad. Kuburio sam strašno sa povredama. U treningu sam uvijek, ali muče me povrede, imao sam tri-četiri potresa mozga, operaciju, zdravlje mi je bilo ugroženo trebao sam da batalim fudbal. Ali, ustajao sam…Iz Zvezde sam otišao gdje sam nakon dobre statistike mogao da napravim karijeru. Imao sam velikih ponuda, ali nijesam smio, slobodno napiši, od Raja Božovića. On mi je branio…Bila je Belgija, Rusija, Turska. Nijedan menadžer nije smio da me uzme.”
I onda nikako da se poklopi prava priča…
“U Portugalu mi je pukao mišić poslije mjesec i po dana, Kina je jedina zemlja gdje nijesam dao gol, lijepo mi je bilo na Tajlandu – more, sunce, nije skupo. Puket je savršen. Svakako da mi je u Crvenoj zvezdi bilo najljepše – tu sam fudbalski uživao. Navijam za Zvezdu, osvojiće titulu, davno sam to rekao.”
Orlandić se poslije više od osam godina vratio prvoligaškom karavanu Crne Gore. Liga je, kaže, ranije bila neuporedivo bolja…
“Čak su i tereni bili bolji. Prije je bilo manje novca, bolji fudbal, sad je kontra. Nema ni neka ekipa da odskače, evo konkrektno Budućnost jeste šampion jeste ime, nedavno smo ih potpuno zasluženo dobili…”
Lijepo mu je u Jezeru, nedavno je potpisao prvi pogodak u trijumfu nad Arsenalom, a sezona staje u dvije utakmice – dvomeč sa Dečićem u polufinalu Kupa Crne Gore.
“Jezero se predstavilo posljednje tri-četiri godine kroz dobar rad. Promovisali su mnogo talentovanih igrača. Dobra je atmosfera, ljudi iz kluba, kao i saigrači mnogo su me lijepo dočekali. Momci su korektni. Kao porodica funkcionišemo. Ambicije su da izborimo finale Kupa, a mislim da nijesmo bez šansi”.
Od koničkih ulica, preko gradilišta, konobarisanja, dresa prvog crnogorskog šampiona, a onda svlačionice evropskog prvaka. Borba je, zaključuje Orlandić, u životu neminovnost.
“Dobio sam dijete prije dvije godine i to sve promijeni. To je nevjerovatna sreća. Morao sam da se borim kroz život. Da pomognem bratu i majci, majka je osoba kojoj dugujem sve u životu”.
Prvi meč polufinala Kupa Crne Gore između Dečića i Jezera igra se sjutra (18.00h) na Starom aerodromu gdje su Tuzani nominalni domaćini. Revanš u Beranama na programu je 8. maja. Drugi polufinalni par čine Budućnost – Rudar.
Foto: Lob Sport / Dejan Lopičić
