Tijesni porazi u izjednačenim mečevima sa kubanskim ili ruskim bokserima značili su naklon cjelokupnog crnogorskog ili ranije jugoslovenskog društva. Rijetke pobjede nad najboljima iz dvije najtrofejnije škole “plemenite vještine” proglašavane su mitskim, a njihovim akterima značile puno, uz neoborive argumente za – istoriju najvećih sportskih dostignuća.
A bez prevelike pompe i fanfara, 21- godišnji Budvanin Petar Liješević uspio je da dokaže da je i to moguće – do četiri velike medalje rušio je Ruse i Kubance. I ne samo njih!
Posljednju pobjedu za trofej najboljeg boksera Evrope do 22 godine, crnogorski reprezentativac do 86 kilograma je proslavio zlatom u podgoričkom hramu boksa, Sportskom centru “Morača”, protiv najdominantnijeg boksera cijelog šampionata, Rusa Hasmagomeda Džavathanova.
– To je bio najlakši meč, preko puta “Terminator”, niko ništa nije očekivao, a domaći ring i publika. Nikada nisam bio opušteniji, ali ni motivisaniji da ne dam svoj teren. Ušao je bolje u borbu, bio je brži i dominantniji, ali vjerovatno nije očekivao da neću ustupiti i pogodio sam ga razorno, čisto bokserski. Ne samo pesnica, u rukavicama većim zbog pravila bezbjednosti od povreda, cijela mi je ruka utrnula od udarca u “stijenu”. I sada mislim da bi pao da je takav udarac primio u drugoj polovini borbe. Ipak, osjetio sam da je počeo da sumnja, a ja sam, kao u magnovenju, donosio brze odluke. Poput manevra trkača u Formuli 1. Tačno je da runda traje tri, ali svaki minut u ringu sa takvim borcem djeluje kao 20. Ipak sam ispoštovao zahtjeve selektora i mog trenera u Budvi, Nikole Ružića i nisam ni na momenat odstupio. Bilo bi kobno – priča trofejni bokser za novogodišnji broj “Vijesti”.
Tom pobjedom je međusobni skor protiv ruskih reprezentativaca prebacio u svoju korist – 2:1, mada…
– Tek tu borbu u finalu Svjetskog prvenstva za mlade u poljskom Kielceu nisam izgubio od Rusa. Bila je to klasična otimačina da se o zlatu rješava u 3. rundi, u kojoj sam bio dominantan, a sudije je bodovale sa 4:1 u korist Rusa. “Nemjestili su me” – tako da ne možemo žalbom vratiti zlato. Upravo sam žalbom i pregledom snimaka i došao u finale, jer su me sudije pokrale i protiv Uzbekistanca, ali rezultatom 3:2, koji omgućava reakciju. Kod 4:1 nema te mogućnosti. U meču za medalju u Kielceu sam nadvisio prvog favorita sa Kube, u polufinalu uplatom za protest od strane predsjednika BSCG Aleksandra Klemenka, preimenovan je pregledom snimka rezultat u moju korist… Baš mi je dugo trebalo da se pomirim sa nepravednom odlukom finala. Boksera ne boli udarac, boli nepravda – kaže Liješević i dodaje:
– Problem sa pristrasnim suđenjem je najveći u boksu, da sport nema takvu istoriju i značaj bio bi van OI u Parizu. Ovako su sveli olimpijski turnir na pola kategorija u muškoj, a svega pet težinskih u konkurenciji koleginica. To nam sada otežava i put u Pariz, imaću jednu šansu, od dodatnih uslova zavisi da li ću spustiti kategoriju do 80 kilograma, ili ću morati da se odmjerim na Tajlandu u maju do 92 kilograma, gdje mi šanse i neće biti neke protiv starih i iskusnih teškaša. U tim teškim kategorijama najbolji rezultat ne postiže mlad borac – iskren je Liješević.
Predaja ili čak milimetar odstupanja ne postoji u rječniku mladog Budvanina.
– Boks sam i zavolio gledajuci Majka Tajsona, a onda su u Budvi organizovani mečevi sugrađanina Nikole Sjekloće, pošto je baš na Tajlandu ostvario jedan od najvećih rezultata našeg sporta – svjetsku bronzu. Mada, apsolutni sportski idol mi je Novak Đoković, zbog nesalomive volje i decenija istrajnosti.
Sport je bio logičan izbor za Petra, otac Zoran je teniski a majka Ivana trener plivanja.
– Počeo sam tenisom, išlo je odlično, osvojio i ITF bodove, baš kao i brat Damjan, ali sam sa 12 godina pošao na trening boksa i zaljubio se u plemenitu vještinu. Jeste tenis prenaporan, fizički i psihološki, ali u boksu uz to postoji i kontakt, često opasan po život i neuporedivo je. Boks jeste i zvanično najteži sport. Damjan se nakon evropske juniorske bokserke medalje odlučio za akademsku karijeru i studira u Beogradu, dok ja i bukvalno živim boks. I najveće zadovoljstvo i sreća mi je ulazak u meč – otkrio je Petar i dodao:
– Radni dan počinjem treningom u šest ujutro, drugi je u 11 sati, a od 18 časova i treći. Opuštanje je uz Premijer ligu, Evroligu i Real Madrid u Ligi šampiona, kao i Đokovićeve mečeve. Na tenis ne idem, nakon 20 minuta ulaska u ritam prelako dobijam prijatelje u Budvi i nije mi onda interesantno. Samo sada tokom praznika treniram jednom dnevno, oko 10 sati teretana. Ukoliko niste maksimalno pripremljeni nemate šansi da se u sekundi oporavite od udarca, oni u glavu ne bole već utrne cio organizam i iskustvom naučite kako zavarati rivala. Nikada nisam pao, ali bilo je da sam uzdrman a sudija mi nikada nije brojao, ali i toga da mi greškom broji a da udarac nisam osjetio. U svakom slučaju nije poželjno primiti udarac, a bole samo oni u tijelo – objasnio je Budvanin.
Tek specifičnosti boksa izazov su za brojne najpoznatije svjetske reditelje, a u kolijevci tog sporta, Engleskoj, vrhunski bokseri imaju status plemstva.
– Bokserski trening je poželjan i dobar za svakog, ali mali je broj polaznika bokserskih škola koji mogu do statusa takmičara u ringu. Treba istrajnosti i hrabrosti da se istrpe početne batine. Sjećam se da sam se u prvih devet mečeva tukao, šest sam izgubio ali i bio uporan da steknem iskustva da pronađem stil, koristim prednosti a sakrijem nedostatke. I to je proces, usvaja se novo a odustaje od nekih prevaziđenih pokreta. Sva je sreća da imamo vrhunski i stručan rad – zaključio je Liješević.
Viteška tradicija prednost Crne Gore
“Voljni momenat, samo time možeš dobiti rivala kvaliteta ruskog reprezentativca, sa tim se rodiš. Šampionski kov, a tome te treninzi ne mogu naučiti”, objasnio je trener Nikola Ružić posljednji uspjeh Liješevića.
On pak smatra da je najbitniji ulazak u prvi meč turnira.
– Pobijedio sam na startu sjajnim boksom ruskog Estonca Antona Vinogradova, i to meni daje nevjerovatno samopouzdanje za nastavak takmičenja. Da sam dobio a nisam bio zadovoljan uvukao bi mi se crv sumnje i to je jako teško mentalno izdržati, sputavajuće je. Borbe su nakon dana ili dva. Kada odlično uđem u prvu borbu sve sam bolji i bolji i ne postoji rival koga ne mogu srušiti u finalu. Zato ja nisam sumnjao u sebe protiv sjajnog Džavahtanova. A taj voljni momenat, tačnije potpuno odsustvo respekta prema bilo kome sa druge strane, e to je moj kolega Tomislav Đinović. On boksuje u lakoj u BK Zlatičanin i veliki sam mu fan, uživam u njegovim mečevima potpunog odsustva strahopoštovanja. Naravno da imamo sjajnu ekipu, boks je sada u velikom naletu, Bojana Gojković i Tamara Radunović zaslužile su status vrhunskih sportistkinja, odlične ekipe su boskera u mom klubu, Bijelom Polju… Imamo i mladih talenata, ali i Savez na čelu sa Klemenkom te sportski sektor sa Ružićem da sanjamo o velikim uspjesima – objasnio je Liješević.
Bokserski savez bio je organizator i šest velikih takmičenja pod okriljem EUBC i IBA u posljednje četiri godine.
– Svi vole takmičenja u Crnoj Gori, jer kod nas je ispod časti pritisak da sudije forsiraju domaće boksere. I pored toga, greške se baš dešavaju i one su najveći problem ovog sporta – dodao je Liješević.
Medalja za medaljom, potvrde rada i talenta
Evropska juniorska bronza u Rusiji, pa najbolji mladi bokser i titula u Evropi, a onda i sporni rezultat u finalu Svjetskog prvenstav u Kielceu, da bi Petar Liješević niz nastavio zvanjem najboljeg seniora do 22 godine.
– Zadovoljan sam tokom i napretkom u dosadašnjem dijelu karijere. Naredna godina treba da mi utre put za naredni olimpijski ciklus i sigurno učešće na OI. Za Pariz ćemo vidjeti, probaću. Problem mi je napravila bolest a potom i povreda koljena, pa nsiam nastupio na Evropskim igrama u Krakovu i izgubio sam oplimpijsku stipendiju. Ali sve za sada ide u nekom smjeru mojih najvećih očekivanja – smatra Liješević.
Dečija igra vodila je Petra sa teniskog na košarkaško, fudbalsko igralište ali je put odredio ulazak u salu.
– BK Budva je pokretao boks, sa sada pokojnim ukrajinski trenerom Vladimirom Šabiburinom, koji nam svima nedostaje. On je unio novine u naš boks sa Ružićem koji je radio kao trener ali i još bio takmičar. Štab je pojačan ruskim trenerom Sergejem Kudrjavcovim i opet nešto novo, pa brojni kampovi na Žabljaku. Tamo smo imali i zajednički rad sa prvom selekcijom Ukrajine. Brojni su i kampovi vani. Lično mi najviše prijaju u Rusiji, jer iako konkurenti, njihovi borci se maksimalno trude da ti pomognu u pripremi, savladavanju Ruskog jezika, jer engleski savršeno govorim. Kada se susretnemo u ringu to naše drugarstvo prestaje, ali samo do posljednjeg gonga. I bez daha ostavlja uređenost i čistoća, veličina parkova u Krasnodaru, Moskvi, Sočiju.
Naslovna foto: AIBA
