Jedan od najznačajnijih režisera Crne Gore i bivše Jugoslavije Veljko Bulajić preminuo je juče u 96. godini. Regionalni mediji prenijeli su da su vijest o njegovoj smrti potvrdili članovi porodice za Večernji list.
Veljko Bulajić, reditelj i scenarista, jedinstvena ličnost svjetske kinematografije u bogatom i žanrovski raznovrsnom filmskom opusu, za sedam decenija stvaralačkog rada snimio je petnaest dugometražnih, devet kratkih, dokumentarnih filmova i četiri televizijske serije. Od prvog dokumentarca „Kamen i more“ (1953) do filmova „Libertas“ i „Mjesto sjećanja Vukovar“ (2015), s antologijskim ostvarenjima „Bitka na Neretvi“, „Vlak bez voznog reda“, „Čovjek koga treba ubiti“ i drugi Bulajićevi filmovi i danas izazivaju veliko interesovanje i znatiželju gledalaca i publike svih generacija.
SLIKE ŽIVOTA
Bulajić je rođen u Vilusima 1928. godine, djetinjstvo i ranu mladost proveo je s porodicom u Sarajevu. Te godine, sve do izbijanja rata 1941, zapamtio je kao najsrećniji period života. U sarajevskoj Ulici Osmana Arnautovića živjele su porodice Bošnjaka, Srba, Jevreja, Čeha, Crnogoraca, Njemaca, Rusa. Prema sopstvenom kazivanju, Bulajić je uvijek znao ko je i odakle je: „Cijeli život nikada nijesam dozvoljavao da se manipuliše odakle sam, ko sam i šta sam. Oduvijek sam bio Vilušanin, Nikšićanin, Crnogorac“. Drugom prilikom je pojasnio da trajno nosi u sebi „osjećaj pripadnosti samosvojnom narodu, jedinstvene, burne prošlosti“!
Nakon rata našao se u Zagrebu, gdje je pri Domu JNA organizovao filmski klub u kome su prvi put poslije rata prikazivani američki i evropski filmovi. Kod Bulajića su bila presudna lična životna iskustva, od Sarajeva, gdje mu je otac bio direktor Jevrejske škole, zatim slike odlaska s braćom u partizane, gimnazija koju je završio u Nikšiću i dr. S druge strane, sva ova životna iskustva stopila su se s njegovim studijama i učenjem filmske umjetnosti kod Ćezare Savatinia na poznatoj Ćinećita u Rimu, gdje je otišao kao stipendista iz Zagreba i upoznao se neposredno s italijanskim neorealizmom i virtuozima filma Federikom Felinijem, Vitoriom de Sikom, a volontirao je u filmu „Zemlja drhti“ Lukiana Viskontia.
Nakon studija i prvih filmskih iskustava u Italiji, Bulajić se vraća i nastavlja rediteljsku karijeru u Jugoslaviji. Snimio je dokumentarni film „Kamen i more“ kojim je zabilježio antologijske i dragocjene kadrove Crnogorskog primorja i pejzaža krajem pedesetih godina prošloga vijeka. Ovaj kratki film pokazao je sav raskoš Bulajićevog talenta i već nagovijestio njegov prepoznatljiv filmski rukopis (istančan osjećaj za autentičnost, simboliku i detalje). Karakteristika ukupnog Bulajićevog opusa jesu slojevitost i tematska i žanrovska raznovrsnost. U toj slojevitosti izdvajaju se ključne cjeline kao što su dokumentarne i klasičnim neorealizmom inspirisane, crno-bijele, epske drame („Vlak bez voznog reda“, „Uzavreli grad“, „Kozara“) ; zatim istorijski spektakli snimljeni u koloru („Bitka na Neretvi“, „Atentat u Sarajevu“ i „Visoki napon“) i na kraju njegova stilizovana ostvarenja u različitim tehnikama (kolor i crno-bijelo) u kojima ima raznih uticaja, horora i nadrealizma („Rat“, „Pogled u zjenicu sunca“, „Čovjek koga treba ubiti“).
No, uprkos ovoj raznovrsnosti ima nešto što Bulajićev filmski rukopis čini jedinstvenim i prepoznatljivim. To je nekad jedan jedini kadar, dijalog ili replika, koji i u igranom materijalu imaju naznake dokumentarnosti, prikazivanje tema i likova koji su najvjerniji autentičnim životnim situacijama. To su detalji koji tvore ono po čemu je Bulajić najpoznatiji i zbog čega ga gledaoci vole, a to su „trenuci visoke emocionalnosti“ (I. Brešan). Kao što u poeziji, recimo Marine Cvetajeve, između života i poezije stoji znak jednakosti (Brodski), tako je i kod Bulajića između stvarnog života i filma. Nema u Bulajićevim filmovima nikakve mimikrije, izvještačenosti, oponašanja i mimezisa. Sva njegova mudrost, umjetnički kredo, način stvaranja i razmišljanja o filmu, sastoji se od toga da kao filmski stvaralac bude posrednik između znanja, iskustva i autentičnih životnih situacija i sudbina.
VLAK I NERETVA
Prvi Bulajićev dugometražni film „Vlak bez voznog reda“ govori o kolonizaciji stanovništva iz Dalmatinske zagore u Baranju. Prema riječima Bulajića, prvobitno je film za temu trebalo da ima kolonizaciju Crnogoraca u Vojvodinu, ali ljudi u „Lovćen filmu“ nijesu imali interesa, nego su od Bulajića tražili da snimi film o krvnoj osveti. Takođe, tadašnja, crnogorska vlast nije imala viziju da shvati i podrži ideju Bulajića da snimi igrani film o knjazu Danilu, koji je, kako je rekao „dao temelj Crnoj Gori“. Tako je Bulajić ostao po strani od velikih crnogorskih tema, a nama danas ostaje da zamišljamo kako bi u režiji ovog velikog maestra filma izgledala Bitka na Grahovcu, Vučedolska bitka, Skadarska bitka ili crnogorska stradalnička epopeja pod bijelim terorom i nacionalna i državna propast 1918. godine. Treba li ovdje da ponavljam onu staru tezu da su prošlost i istorijski događaji jednog naroda živi u sjećanju jedino ukoliko su dobili svoj puni izraz u nekoj umjetničkoj formi, bilo da se radi o filmu, književnosti i sl.
„Vlak bez voznog“ reda bio je presudan za Bulajićev rediteljski opus. Iskazao se ovim filmom i pred domaćom publikom, a dobio je velike ovacije i na inostranoj sceni. Za ovaj film dobio je prvu Zlatnu arenu u Puli, film je distribuiran u 46 zemalja. Prikazan je na Kanskom festivalu i dobio je nagradu kritike sa konstatacijom da se ovim filmom dogodio „rođendan jedne kinematografije“.
Uslijedili su zatim filmovi „Rat“ (1960), sa naučnofantastičnom tematikom o prijetnjama nuklearnim ratom, „Uzavreli grad“ (1961), o industrijalizaciji, odnosno gradnji čeličane u Zenici. Legendarni film „Kozara“ (1962) sa koscenaristima Ratkom Đurovićem i Stevanom Bulajićem, o čuvenoj partizanskoj epopeji, film koji je dobio Zlatnu arenu, prikazan je u Luvru i imao je veliki međunarodni uspjeh i dr.
Svoje krunsko ostvarenje, istorijski ratni spektakl „Bitka na Neretvi“, Bulajić je snimio 1969. godine. O Bulajićevom svakako najpoznatijem filmu istoričar filma Daniel Rafaelić napisao je da je to „film nad filmovima“. Danas se može samo zamisliti dvorana tek otvorene „Skenderije“ u Sarajevu i to veče, taj Dan republike 1969. godine, kad je ovaj najveći film socijalističke Jugoslavije prvi put prikazan. Iako nije bio lik u filmu, premijeri je prisustvovao i Tito. „Bitka na Neretvi“ je 2010. godine na festivalu u Moskvi uvrštena među deset najvažnijih svjetskih filmova o Drugom svjetskom ratu, zajedno sa ostvarenjima „Most na rijeci Kvaj“ Dejvida Lina, „Gori li Pariz“ Renea Klemana i „Spašavanje vojnika Rajana“ Stivena Spilberga. Nikad više u jednom filmu na prostoru nekadašnje SFRJ neće biti moguće sastaviti takvu ekipu velikih glumaca, posebno inostranih kakva je igrala u ovom najvećem filmskom spektaklu nekadašnje Jugoslavije: Orson Vels, Jul Briner, Franko Nero, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik, Bata Živojinović, Fabijan Šovagović i dr.
VELIKA PAŽNJA
Poslije „Bitke na Neretvi“ Bulajić snima filmove „Sarajevski atentat“ (1975) u koprodukciji sa Čehoslovačkom, Mađarskom i Njemačkom, „Čovjek koga treba ubiti“ (1979), „Visoki napon“ (1981), „Veliki transport“ (1983), „Obećana zemlja“
(1986), „Libertas“ (2006), koji je posvetio Marinu Držiću i bio koscenarista s Mirkom Kovačem i Ivom Brešanom. Dokumentarac „Skoplje ’63“ uvršten je 2020. godine među deset najboljih hrvatskih, dokumentarnih filmova svih vremena. Posljednji dugometražni igrani film „Bijeg do mora“ snimio je tokom 2017. godine, u Crnoj Gori i Istri, ali zvanična premijera ovog filma, nažalost, nikada nije održana.
Nakon više od pola vijeka od premijernog prikazivanja „Bitke na Neretvi“, za koju je plakat radio Pablo Pikaso, ovaj ratni spektakl i danas izaziva uzbuđenje, znatiželju i veliku pažnju gledalaca. Pogotovo je zanimljivo da je film dobro prihvaćen i od mlađih generacija. To je najbolji dokaz njegove vrijednosti, a za samog Bulajića i jedan od najvrednijih komplimenata jer, kako je napisao Mirko Kovač: „Ako do provjere dođe, Veljko Bulajić stoji čvršće nego ikad, vrijeme je njegovim filmovima dalo visoku ocjenu“. „Bitka na Neretvi“ je jedan od najvećih simbola države koje već odavno nema. Iako je država u kojoj je film stvoren nestala s karte svijeta film „Bitka na Neretvi“ ostaje kao besmrtno djelo svjetske kinematografije.
O stvaralaštvu ovog velikana filmske umjetnosti objavljena je 2015. godine raskošna monografija „Vlakom bez voznog reda u povijest filma“, antologijski izbor svega što je objavljeno o Bulajiću i njegovim filmovima u jugoslovenskim i svjetskim medijima, filmskim časopisima i žurnalima. U monografiji o Bulajićevom rediteljskom majstorstvu pišu i govore, između ostalih, Orson Vels, Fransoa Trifo, Andžej Vajda, Sergej Bondarčuk, Karlo Ponti, Alberto Moravija, Milan Kundera, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Miroslav Krleža i drugi.
CRNA GORA U SRCU
Osim crnogorskih, jugoslovenskih i hrvatskih nagrada, Bulajić je dobitnik mnogobrojnih inostranih nagrada i priznanja: Zlatni lav u Veneciji, Zlatna nimfa u Monte Karlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu, nekoliko nagrada publike i brojnih drugih. Nagrađen je s nekoliko Zlatnih arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju, a film „Bitka na Neretvi“ bio je nominovan za Oskara.
Bulajić je u svim svojim filmovima, u intelektualnom i ljudskom angažmanu bio antifašista „humanista lijeve provinijencije“, veliki umjetnik koji je devedesetih bio na pravoj strani istorije. Podržavao je samostalnu i evropsku Crnu Goru, demokratske, antiratne evropske i progresivne snage i veliki umjetnik koji neprekidno nosio svoju Crnu Goru i rodne Viluse u mislima i srcu.
Satirična alegorija o Crnoj Gori: „Čovjek koga treba ubiti“
Prema mnogim mišljenjima, Bulajićev najbolji film sa kompleksnom obradom crnogorske istorijske teme o Lažnom caru Šćepanu Malom je film „Čovjek koga treba ubiti“. Prvi put sam ovaj film gledao 1979. godine u beogradskom bioskopu „Jadran“. Ovaj po svemu za to doba nov i neobičan film izazivao je neviđeno interesovanje publike. Danima se tražila karta više, jer je film provocirao masovnu publiku erotskim bravurama tadašnje Tanje Bošković u scenama Pakla, ali i nekom vrstom unutarnje subverzivnosti. Bilo je vrlo provokativno da se Bulajić tada odvažio za jednu satiričnu i grotesknu stilizaciju stare crnogorske teme o Šćepanu Malom. U atmosferi ondašnje socijalističke Jugoslavije film je bio jedna vrsta underground ostvarenja, plijenio je pažnju publike i intrigirao kulturnu i filmsku javnost. Film ima više semantičkih planova: jedan je istorijska legenda o Lažnom caru Šćepanu Malom, a druga je univerzalna vezana za odnose dobra i zla. Film iz satiričnog i alegorijskog ugla evocira legendu o Lažnom caru Šćepanu Malom koji se u Crnoj Gori pojavljuje kao „vrhovni agent Pakla“ s idejom da preko Crne Gore vrati ravnotežu globalnom svjetskom poretku, poremećenu svrgnućem ruskog cara Petra Trećeg. Bulajić u filmu majstorski sukobljava dvije retrogradne ideologije, Lažnog cara, koji je produkt zavjere vrhovnih vođa Pakla i dogmatske (klerikalne) uticaje Crkve koja faktički upravlja državnim poslovima. Pritom, simbolički je uzeo Crnu Goru kao poprište radnje filma zbog političkih i istorijskih nestabilnosti.
Foto: Ivana Božović
