Javna ustanova Narodna biblioteka „Njegoš“ sinoć je u Gradskoj kući u Nikšiću organizovala promociju knjige „Jefimija, žena koja neće” autorke Minje Marđonović.
Na promociji je sa spisateljicom o novom romanu, ali i prethodnom stvaralaštvu, kao i naučno-istraživačkom radu u okviru rodnih studija, govorio Darko Nikolić, koji se našao u ulozi moderatora. Detalje sa večeri prenose nam kolege iz Narodne biblioteke „Njegoš“.
Roman „Jefimija, žena koja neće” predstavlja nastavak priče započete u knjizi „Jefimija, žena koja čeka”, i prati život glavne junakinje, feministkinje i pjesnikinje nakon njenog povratka sa Balija, kada doživljava najličniji prevrat.
Sama autorka opisuje ovo djelo kao spoj beletristike i anarhofeminizma, ostajući dosljedna svom aktivizmu kroz literaturu koju stvara. Iako okarakterisan kao „neobičan za naše prostore”, roman uvezuje elemente putopisnog, političkog, feminističkog, pa i ljubavnog žanra, prije svega je lični roman.
Taj put istraživanja „ličnog” se nastavlja u knjizi „Jefimija, žena koja neće”, gdje se junakinja suočava sa posljedicama izbora koje je počinila u prošlosti, živjeći svoju filozofiju slobodne ljubavi prema feminističkom konceptu Eme Goldman.
U uvodnom dijelu autorka Marđonović govorila je o tome kako je napisala pjesmu da je Nikšić jedini grad koji „voli najviše na svijetu, iako iako u njemu nikad nije bila”. Kad je konačno došla, shvatila je: „Možda je to zato što volim Vitomira Nikolića, možda zato što se osećam i Hercegovkom i Crnogorkom, a možda i zato što, zaista, gradove, a to je Nikšić potvrdio, čine divni ljudi”.
Završene osnovne studije politikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, a potom magistarski rad na Studijama roda, uveliko su uticali i na buduće umjetničko stvaralaštvo. Tu se javlja i interesovanje proučavanje istorije heteroseksualnih brakova u 19. vijeku i njihovog smisla.
„Ja se kao žena zaljubljujem u muškarce, ali kad slušam i čitam o tim nesrećnim ljubavima, uvek se pitam, da li tu uopšte ima ljubavi”, otkrila je Minja Marđonović jer, prema njenim riječima, statistički preko 50 procenata žena pogine u sopstvenom domu, u intimno-partnerskom odnosu, a ona ne vjeruje da tamo gdje ima ljubavi, istovremeno ima i smrti.
„Odgovor ne možemo naći, ali možemo krenuti putem traženja odgovora”, pojasnila je Marđonović, izrazivši nadu da će možda uspjeti i naučno da doprinese korpusu ideja čiji je krajnji cilj, kako kaže, ono najvažnije, a to je ljubav.
Kao prva obaveza žena koje se bore za svoja prava i prkose patrijarhatu, javlja se ono što se u knjigama, ali i naučno-istraživačkom radu autorke, i uticajnih borkinja za ženska prava, naziva „neposlušnošću”. Ona predstavlja otpor ustaljenim antiženskim normama nametnutim od strane dominanto muškog društva, a javlja se u različitim vidovima:
„Ta neposlušnost se meri u odnosu na kontekst”, kako kaže autorka, dodatno pojašnjavajući da neposlušnost može biti i samo postojanje statistike o broju žena stradalih od strane supruga“.
Odgovarajući na pitanje moderatora o značaju onoga što se knjizi naziva „sestrinstvom”, spisateljica je rekla:
„Ja mislim da feminizam, uz svu tu potrebu da počiva na različitim idejama i zahtevima, treba da počiva na tri S, a to su: sloboda, sestrinstvo i solidarnost”.
Minja Marđonović je istakla da je problem nemanja i nepostojanja ženske solidarnosti veoma dobro obrađen u knjizi ‘Drugi pol’ Simon de Bovoar. Dodala je i da opstanak žena upravo zavisi od te solidarnosti i iskustvene identifikacije jedne s drugom. Bez obzira na to što žene iz različitih društvenih slojeva žive različite živote, više ili manje privilegovane, to pružanje ruke „sestrinski” vodilo bi ka četvrtom S, odnosno spasenju.
Govoreći o femicidu u Srbiji, autorka je pričala i o svom zalaganju da se ova vrsta zločina na poseban način definiše u Zakoniku o krivičnom postupku Republike Srbije. Upravo ranije pomenuti statistički podatak da preko 50 procenata žena pogine od strane partnera, u zajedničkom domu, predstavlja dovoljan razlog da se to i zakonski definiše.
Ova vrsta aktivizma je u skladu i sa onim što je u srži književnog stvaralaštva Minje Marđonović, gdje se ističu romani „Jefimija, žena koja čeka” i „Jefimija, žena koja neće”. Na pitanje moderatora o tome da li je moguće odvojiti ove knjige, koje se nastavljaju jedna na drugu, odnosno, da li ih je moguće zasebno čitati, autorka je odgovorila da je to vjerovatno „tehnički moguće”, ali da vjeruje da je jedini pravi način razumijevanja priče, motiva, poruka i tema, onda kada se pročitaju redom.
U smislu pronalaženja odgovora na to ko je Jefimija u prvoj, a ko u drugoj knjizi, veoma važna je tranzicija iz jedne u drugu, kao i put, odnosno izbori koji su do te promjene u karakteru junakinje doveli.
„Jefimija je u tom svom prvom naletu života, zaista nekako vedroumna i entuzijastična, i to joj nekako i omogućava odlazak na Bali”, ali sva ta magija, priroda i nesebično traganje za ljubavlju u prvom dijelu knjige, jesu put ka stradanju, istakla je Marđonović.
„I to je ono što je važno, kako kroz to čekanje i prihvatanje svojih datih životnih okolnosti, Jefimija shvati da sve ono što je ona zapravo želela – ne želi”, međutim, bez obzira na to njeno „neželjenje” ima stvari koje su iznad nje, i to je ono što otvara put ka trećoj, još uvijek neobjavljenoj, knjizi”.
Zanimljivo je i određenje književne vrste prve knjige, a zapravo se u tom određenju ona razlikuje od nastavka, koji je prema riječima Darka Nikolića, nešto sasvim drugo. Autorka knjigu „Jefimija, žena koja čeka” definiše kao spoj beletristike i hardkor feminizma, dok je druga spoj feminizma sa nečim od čega se feminstkinje, prema njenim riječima, gnušaju, a to je bog. Sam izbor imena glavne junakinje je takođe veoma važan jer je to bilo monaško ime prve sprske pjesnikinje, žene Uroša Mrnjačevića, koji gine u Maričkoj bici.
Nešto kasnije, Jelena Mrnjačević, koja je postala monahinja Jefimija, i knjeginja Milica Hrebeljanović predstavljaju dva stuba srednjevjekovne vazalne države. U tom smislu je Jefimija svijetla tačka srpske istorije, pa je jasna i odluka autorke da tako imenuje svoju glavnu junakinju.
Govoreći o biografskim i autobiografskim elementima u svojim romanima, Minja Marđonović je otkrila ih je više bilo u knjizi „Jefimija, žena koja čeka” , jer i je i sama živjela na Baliju, odakle su njena vlastita, ali i iskustva njenih poznanika i poznanica, poslužili kao građa za priču. Druga knjiga je neka vrsta odavanja poštovanja svojim prijateljicama, priča o porodičnim odnosima, naročito sa ocem, potaknuta opet ličnim, ali i iskustvom dragih osoba.
Na kraju, govoreći o smislu svoje, i borbe ostalih feminstiknja njene generacije, Marđonović je istakla da su te, kako ih je nazvala, mikrorevolucije dovele do pojave feminističkih portala, popularizacije tema iz ove oblasti i, u novije vrijeme, podkasta u kojima mlađe generacije žena dobijaju mogućnost da govore o svojim iskustvima, a čiji je zadatak da se pridruže borbi za dekonstrukciju patrijarhatom nametnute slike o tome šta žena treba da bude, radi proširenja ženskog prostora slobode.
foto:JU Narodna biblioteka „Njegoš“
