Uzevši u obzir da imamo poluinformaciju, time manipulaciju u medijima da je kreditnim institucijama (bankama) zabranjena naplata naknada za obradu kreditnog zahtjeva, u obavezi smo da vas ispravno informišemo. Tekst dat u prilogu daje odgovor na pitanja koja se nameću ovom temom, saopšteno je iz Udruženja banaka Crne Gore.
Ukoliko kao analogiju uzmemo sa istim slučajem u Srbiji, ovo nije običan sudski predmet manje vrijednosti do 5.000,00 eura kako je prikazano u presudi Višeg suda u Podgorici i time izbjeglo Reviziju, već Sistemski problem (što zahtjeva Reviziju spora pred Vrhovnim sudom) kako za sudski aparat koji može biti zasut hiljadama novih tužbi, time rezervacijama kod banaka čime se smanjuje obim sredstava za plasman privredi, stanovništvu i državi, a u krajnjem ogromnim sudskim troškovima koje u Srbiji plaćaju klijenti koji su utužili banke, a ne advokati koji su se reklamirali da besplatno zastupaju klijente, navode iz tog udruženja.
Presuda u slučaju CEZAP vs CKB Višeg suda u Podgorici, zaustavlja naplatu naknade za obradu kredita. Kakav je stav kreditnih institucija?
Poštujemo slobodno sudijsko uvjerenje. Naglasio bih da niko ne spori, niti sud, pa ni CEZAP pravo kreditnim institucijama da naplaćuje naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pod sumnju se stavlja način obračuna kroz procenat. Ono što iznenađuje što u presudi nijesu pomenuti svi argumenti dati od strane advokatske kancelarije angažovane od strane banke, niti se pominje efektivna kamatna stopa koja sadrži sve troškove sa čime je potrošač u potpunosti upoznat. Imamo više presuda u korist banaka kako u Crnoj Gori tako i Evropskoj uniji. Npr.Presuda Vrhovnog suda u Austriji gdje u presudi u korist opravdanosti postupanja banaka, daje i uporedne procente koji se naplaćuju kod sudova, advokata, agencija za nekretnine, javnih izvršitelja itd. Davanja kredita od strane banaka jeste ekonomska aktivnost u kojoj su klijenti kroz efektivnu kamatu upućeni u sve troškove i koja je dobrovoljna, a leži na preduslovu da obadvije strane imaju koristi od ekonomske transakcije.
Osnovni sud u Podgorici je takođe kroz jednu od presuda u korist banaka ispravno se pozvao na Metodologiju CBCG o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite, gdje se predviđa da se efektivna kamatna stopa na kredite obračunava korišćenjem plana otplate kredita koji pored ostalog sadrži i podatke o drugim troškovima koje snosi klijent, a koji su direktno povezani sa kreditom, time i za potrošačke kredite i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Autonomijom volje je uređeno pitanje troškova obrade kreditnog zahtjeva i kao takva nije ništava niti nemoralna u smislu čl.101.st.1 Zakona o obligacionim odnosima.
Međunarodna praksa, ukazuje da je naplata naknada dozvoljena i to je potvrdio i Evropski sud pravde u novembru 2019. Presuda ukazuje da je naplata dozvoljena, ako je klijent unaprijed upoznat sa svim troškovima, pa i sa naknadom, što kod nas jeste slučaj.
Regionalno, na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog kasacionog suda Srbije 2021.god. dopunjen je Pravni stav o dozvoljenosti ugovaranja troškova kredita usvojen 22. maja 2018. godine u kojem se decidno dopušta naplata naknada za obradu kredita, što je iskazano i stavom iz 2018.god. ali je različito tumačen od raznih sudija, pa je dopuna morala da ide do detalja da ne bi bilo pogrešnih tumačenja.
Takođe imamo presudu Vrhovnog suda Republike Srpske od 21.7.2020. godine, gdje je rečeno da se troškovi obrade kredita obračunavaju i naplaćuju jednokratno po stopi procentualno od iznosa kredita.
Nije nužno da su ti troškovi specificirani. Ugovaranje naplate navedenih troškova ima svoj pravni osnov u bankarskim propisima i internim aktima banke (tužene), u koja je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo uvida i razjašnjenja svih eventualnih nejasnoća. Drugim propisima ugovaranje ove naknade nije zabranjeno. Predmetni ugovor o kreditu je proizvod saglasno izražene volje ugovornih strana (tužitelja, kao korisnika i tužene, kao davaoca kredita).
Viši sud u Podgorici je tretirao ovaj slučaj kao predmet manje vrijednosti do 5.000 eura, a time nametnuo i nemogućnost revizije kod Vrhovnog suda, međutim ovaj slučaj predstavlja Sistemski rizik, kako za sami sudski sistem koji može biti zatrpan novim predmetima izazvanih ovakvom presudom, ali i rezervacijama kod banaka od preko 100 miliona eura, tako da očekujemo reviziju postupka, a ukoliko bude potrebno i Ustavna žalba.
Koji su to propisi koji daju pravo u Crnoj Gori da se naplaćuje nadoknada za obradu kreditnog zahtjeva?
Zakon o potrošačkim kreditima decidno navodi da ukupni troškovi kredita su: kamate, naknade, porezi i drugi troškovi koje je potrošač dužan da plati u vezi ugovora o kredit. Potom Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom u bankama koju je propisala CBCG gdje stavkama bilansne i vanbilansne aktive, po kojim je banka izložena kreditnim rizicima između ostalog se smatraju krediti i potraživanja od klijenata uključujući kamate i naknade. Kod Odluke o kontnom okviru za banke imate Rn. 1940 Vremenska razgraničenja, iskazuju se između ostalog i vremenska razgraničenja naknada za kredite. Konačno, propisanom Efektivnom kamatnom stopom je obuhvaćena i naknada gdje se iskazuju troškovi klijenta, uključujući kamate i naknade, a definisana kroz zaštitu korisnika potrošačkih kredita. Centralna banka je donijela Odluku o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja Efektivne kamatne stope za kredite i depozite.
Što je problem u naplate u procentima i ukazivanje da je ispravno kroz fiksni iznos?
Kada se govori o procentualnom obračunu naknade, ima se u vidu načelo vertikalne jednakosti koje predstavlja princip po kojem bi ljudi s većom platežnom sposobnošću trebali državi plaćati veći porezni iznos nego oni ljudi čija je platežna sposobnost manja, pandan je i kod sudskih taksi, dok se u bankarstvu primjenjuje da se za manje iznose kredita naplati manji iznos nadoknade, gdje je manja izloženost riziku i manja potreba stalnog monitoringa. Sa druge strane, fiksni iznos koji se promoviše presudom Višeg suda CEZAP vs CKB implicira veći iznos naknade za manje iznose kredita, ali da se naplaćuju naknade i kod apliciranje za kredite koji se ne odobre, jer su tražioci uzročitelji troška. Podsjetio bih da sada banke naplaćuju naknadu samo za odobrene kredite, gdje se obrazlaže u međunarodnom poslovanju da je tražioc uzročitelj troška, a podsjetio bih da je naknada za trošak za razliku od prirode nominalne kamate.
Vidjećemo u kojem pravcu će ići dalji postupak, gdje računamo na reviziju date presude, a onda će se prezentovati i odgovarajuće metodologije od strane banaka, gdje stvarni i objektivni trošak postoji i kod softwera, svake intervencije na softweru, održavanja IT -a i vremena potrošenog za sagledavanja kreditnog zahtjeva od zaprimanja, evaluacije, praćenja, puštenje, ali i procesa naplate, gdje su veći iznosi kredita i duži periodi naplate sami po sebi veći rizik i pod povećanom pažnjom u bankama.
Šta za banku konkretno pri izdavanju kredita predstavlja trošak?
Obrada zahtjeva za kredit nije samo prateća usluga prenosa kapitala (i kreditnih obaveza), već je neophodan preduslov za zaključivanje ugovora o kreditu. Klijenti se prije sklapanja ugovora o kreditu interesuju o kamati, troškovima i o visini naknade za obradu kredita koju će platiti. Stvarni trošak obuhvata informativni razgovor sa kupcem koji može da traje od 60 do 120 minuta. U ovom razgovoru izradi se i plan finansiranja kredita koji treba da izdrži provjeru šefa odjeljenje za prodaju, a potom i odjeljenja upravljanja rizicima, bonitetne provjere, potom pravnog tretiranja svakog ugovornog odnosa da bi se pojavio na Kreditnom odboru i dobio odobrenje, ili ne. U zavisnosti od složenosti slučaja taj proces traje i kroz provjeru raspoloženosti sredstava za traženi rok. Kod većih iznosa uključuje se viši menadžement banke. Ukoliko imamo odobrenje, slijedi priprema kreditnih ugovora koja traje od prilike 60 minuta. Nakon izrade ugovora održava se i završna diskusija sa klijentom. Nakon potpisivanja ugovora kredit se odobrava i slijedi isplata kredita – proces koji u zavisnosti od pojedinačnog slučaja traje između 40 i 80 minuta. Posebna priča su angažovanje softwerskih rješanja, održavanja IT i hardware, izmjene i dopune, podešavanja kroz angažovanje provajdera i vlasnika softwera, koji sve tarifiraju.
Kako tumačite retroaktivnost koja se potencira od strane CEZAP-a?
Praktikovanje međunarodnih standarda u radu banaka kontrolišu međunarodne revizorske kuće, interna revizija, kontrola usklađenosti poslovanja po bankama kao posebna služba, supervizija CBCG i nikad nije bila upitna naplata naknada koja se naplaćuje prilikom obrade kreditnog zahtjeva, kako u regionu tako i u svijetu. Retroaktivnošću se potencira pravna nesigurnost, da ono što je danas zakonito, protokom vremena ne mora i da bude. Nije dobra poruka postojećim investitorima, niti onim koji razmatraju investirati u Crnu Goru. Kako pojasniti akcionarima iz Italije, Mađarske, ili Austrije zabranu i retrokativnost datu kroz konkretnu presudu Višeg suda, gdje su tu i osnivači Evropske unije, da je kod njih dozvoljeno, ali u Crnoj Gori ne.
Kakve posledice se mogu očekivati?
Može se reći da bi nepravovremeno rješavanje ovog problema, ili ne uspostavljanje sudske prakse u skladu sa međunarodnim standardima, moglo bi izazvati posljedice i po buduće klijente banaka, privredu, ali i po investicioni rejting države. Kada banka-kreditna institucija dobije tužbu, ona istog trenutka mora da rezerviše odgovarajuća sredstva za taj spor. Preliminarna cifra rezervacija na nivou sistema je bila 100 miliona eura, gdje su najveći dio po iskuskstvu iz Srbije sudski troškovi. Spor može da traje više godina i dokle god traje, ta sredstva su rezervisana, ne plasiraju se, a to znači manje novca u opticaju i samim tim cijena novca ide na gore, odnosno kamatne stope na plasmane rastu.
Koja su iskustva iz Srbije, gdje je ovaj problem rješavan više od sedam godina?
Poplava tužbi koja je zadesila Srbiju po ovom pitanju, ukazuje i na strukturu troškova postupaka sudskih, gdje kada se i presuđivalo protiv banke u nekom ranijem periodu, klijent nije taj koji ostvaruje zaradu već na tužbeni zahtjev klijenta advokati i drugi uključeni u proces podnošenja tužbi i vođenja sporova zarađuju 24 puta više, od samog recimo oštećenog klijenta. Primjer, na 1.000,00 dinara, ili oko 8,00 eura naknade, troškovi sudskog postupka se nadogradi do 50.000,00 dinara, ili oko 456,00 eura. Tako da su advokati vještački napravili tržište, gdje je bilo i preprodaje jedan advokat drugom, portfolio predmeta. Naravno da je država morala da reaguje, tako da bi se izbjegla tumačenja stava Kasacionog suda, donijeta su pojašnjenja iako je u preambuli već bilo decidno stavljeno da banke imaju pravo naplate nadoknade za obradu kreditnih zahtjeva. Tako da po ovom dopunjenom stavu bez prostora za pogrešno tumačenje kroz stav Kasacionog suda Srbije, ukazuje se da banka nije dužna da posebno dokazuje strukturu i visinu troškova koji su obuhvaćeni zbirnim iznosom troškova kredita, navedenim u ponudi koju je korisnik kredita prihvatio zaključenjem ugovora o kreditu.
Podsjetio bih da su sudovi u Srbiji bili zasuti sa preko 250.000 tužbi ovog tipa, a da je 30.000 klijenata koji su naplatili se od banaka, dopunjenim pravnim stavom Kasacionog suda došao pod udar da moraju da vrate uzete pare od banaka po ovom osnovu, da plate sudske troškove i zateznu kamatu pripadajuću. Onda su nastali problemi između klijenata i advokata, gdje su advokati uzeli glavnicu sredstava, ali se nijesu osjećali prozvani i da ih vrate, već su klijenti banaka po imenice bili opterećeni svim nastalim troškovima. Ne treba nam takav scenario, a banke su spremne na dugotrajni proces, jer smatraju da su u pravu. Dodatno uz postojeći problem nagomilanih predmeta i nedostatak sudija, uz penzionisanje iskusnih sudija, samo možemo pretpodstaviti kakav zastoj u sudovima možemo očekivati.
Foto: elements.envato
