Traumatični događaji donose sa sobom izazove koji su stresogeni, izazivaju jake emocije i izmjene u ponašanju kako djece, tako i odraslih. Reakcije mogu da budu dugotrajne i nekontrolisane, navodi se na sajtu Batuta.
Dobijanje adekvatne zaštite i podrške može pomoći u smanjenju neprijatnih osjećanja i simptoma, bržem upostavljanju kontrole nad ponašanjem i vraćanje uobičajenim, svakodnevnim aktivnostima i obavezama.
Traumatični događaji izazivaju fizičke simptome i emocionalne reakcije osobe, od kojih su najčešće:
Nevjerica
Osjećaj straha, šoka, bijesa, tuge, brige, ukočenosti, bespomoćnosti i frustracije
Pojava paničnih napada – Ne uspostavlja se socijalna interakcija, osoba se povlači u sebe
Smanjeno interesovanje za uobičajene aktivnosti
Ponovno proživljavanje traumatičnog događaja kroz prisjećanje
Izbjegavanje nepoželjnih misli i osjećanja
Promjene u apetitu (pojačan ili oslabljen)
Poteškoće sa spavanjem (noćno buđenje i košmari), koncentracijom i donošenjem odluka
Fizičke reakcije, kao što su glavobolja, bolovi u tijelu, stomačni problemi i osip na koži
Pogoršanje hroničnih zdravstvenih problema
Povećana upotreba duvana, alkohola i drugih supstanci
Preporučeni načini da se suočite sa traumatičnim događajem
– Pokrenite razgovor sa osobom. Ukoliko nije spremna ne insistirati, već pokazati zainteresovanost za razgovor kada osoba za to bude spremna.
– Pitati osobu kako se osjeća povodom traumatičnog događaja.
– Dopustiti osobi da izrazi svoja osjećanja i postavlja pitanja
– Ne minimizirajte problem kao da se ništa nije dogodilo.
– Recite da se svi ljudi uplaše kada se nađu u nekoj opasnoj situaciji.
– Recite da su osjećanja kao što su ljutnja, bijes, bespomoćnost, tuga, strah, zabrinutost prirodni.
– Recite osobi da je uz vas sigurna.
– Osobu koja je doživjela traumatično iskustvo ne izlagati medijskom sadržaju o toj temi.
– Ne očekivati da će se osoba koja je doživjela traumatično iskustvo brzo prilagoditi novonastaloj situaciji, već pokazati strpljenje.
– Trudite se da vi kao podrška ne pokazujete nervozu i nesigurnost.
Kako pomoći djeci da se izbore sa traumatičnim događajima
Bez obzira na uzrast djeteta, ono se može osjećati uznemireno ili imati druge jake emocije poslije traumatičnog događaja kome je prisustvovalo, ili o njemu saznalo. Neka djeca reaguju odmah, dok druga mogu pokazati izmijenjen način razmišljanja i ponašanja mnogo kasnije.
Način na koji dijete reaguje i uobičajeni znaci uznemirenosti mogu da variraju u zavisnosti od uzrasta, prethodnih iskustava i načina na koji se dijete nosi sa stresom.
Djeca reaguju na ponašanje odraslih u svom okruženju. Kada se roditelji i staratelji mirno i samouvjereno suočavaju sa traumatičnim događajem, mogu djeci pružiti najbolju podršku.
Potrebno je da roditelji razgovaraju sa djecom o tome šta se dešava i ohrabre ih da pričaju o svojim strahovima i postavljaju pitanja. Poslije traumatičnog događaja, važno je da djeca osjete da mogu da podijele svoja osjećanja i da roditelji razumiju njihove strahove i brige. Svaka promjena u ponašanju može biti znak da dijete ima problem i da mu je potrebna podrška.
Teško je predvidjeti kako će neka djeca reagovati na traumatične događaje. Pošto roditelji, nastavnici i drugi odrasli vide djecu u različitim situacijama, korisno je da djeluju zajedno kako bi podijelili informacije o tome kako se svako dijete suočava sa traumatičnim događajem.
Izvor: N1
