emisiju „Neispričane priče“ pogledajte večeras od 20,30 h na Televiziji Nikšić
Vrijeme provedeno na planini Štitovo, u savardaku gdje je rođena u jeku rata, za Nikšićanku Ratku Radunović, nepresušan je izvor inspiracija za opredmećivanje talenata, ali i za odabir stila življenja:
„Rođena sam u tom savardaku 1943. godine. Bili smo u zbjegu i otac je tražio da me udave da, pošto sam plakala, ne otkrijem zbjeg. Majka nije dala, privijala me na usahle grudi. Slike koje pamtim iz tog savardaka su i teške i lijepe. Unutra ništa nije bilo osim ognjišta i veriga, a vani korito u kojem je bio snijeg koji je majka prtila sa planine, jer nije bilo vode. Ali, mi djeca smo se stalno igrali najljepših igara. Sjećam se popenjemo se na vrh bora, savijemo granu i zaljuljamo se sve do zemlje…“
Te slike prate je i u osamdesetoj godini života. Ređaju se kao u fotomonografiji one na kojima su detalji odrastanja u župskom selu Morakovo, u porodici Marojević nadarenoj za vizuelne umjetnosti i nauku, majke koja na leđima prti snijeg, oca kojem je, iako je završio osnovnu školu, što je za to vrijeme bilo veliko pa je važio za naočitog, u skladu sa nepisanim pravilima sredine, preče imanje nego školovanje djece, naročito ženske. Ali, želja za znanjem i neukrotivi talenti jači su od zabrana. Bila je Ratka, u to vrijeme u Morakovu, jedina djevojčica koje je, nakon obavezna četiri razreda, nastavila školovanje:
„ Bila sam izvanredan đak, ali otac nije bio za to da učim dalje. Nijesam se sa tim mirila, stalno sam plakala i govorila-oću u školu. Krijući sam učila i čitala, i ja i braća i sestre. Važilo je da ženska djeca ne idu u školu, ali uspjela sam i bila jedina iz Morakova koja je upisala peti razred. Do škole sam u jednom pravcu išla preko sedam kilometara… Teško je to bilo vrijeme. Moj brat Radmilo, doktor nauka, sjeća se kako na času fizike nije htio da se javi da odgovara, jer je morao da izađe na tablu, a obuća na nogama je počela da se raspada. Kada sam se izborila da upišem Učiteljsku otišla sam na prijemni pješke 23 kilometra.“
Završila je Učiteljsku školu, a kasnije i Pedagošku akademiju, postala snaha, po obrazovanju viđene porodice Radunović, izrodila troje djece, zaposlila se kao vaspitačica u vrtiću, postala baka sedmoro unučadi. Na tom putu uvijek su je pratile slike sa Štitova i iz Morakova. Te slike, u kojima je siromaštvo pomiješano sa bogatstvom živopisne prirode i snažnom željom da uhvati korak sa htjenjima, Ratka je prevela u simbole koje je vještinom ruku istkala, izvezla, isheklala, isplela na različitim platnima. Postala je poznata po ručnom radu. Toliko znalački je rukotvorila da je nagrađena za tapiseriju, vez, pletivo, poentles. Tako je ovjekovječila i sjećanja na savardak na Štitovu sa verigama i snježnicom koja su joj iscrtala jedinstvenu šemu za tapiserije. One su simbol djetinjstva u prečavinama u kojima je pješačila 15 kilometara po znanje, ali i posebne radosti odrastanja:
„ Uradila sam te tapiserije-eksterijer i enterijer različitim tehnikama.Taj rad dobio je nagradu. Tu je sve, i verige i kotao u kojem vri varenika, i korito i njiva… Kada sam se udala, a porodica mojeg supruga bila je bogata i učena, tamo u Beranama sam u bajunu moje svekrve pronašla prekrasne ručno rađene detalje. Tada su djevojke iz bogatijih kuća to radile za udaju. Uzela sam neke mustre, ali ja nikada nijesam kopirala, uvijek sam kombinovala tehnike, materijale, šeme. Voljela sam da to liči na mene”.
Vezom bijelim, punim, heklanjem, pletenjem, tapiserijama, goblenima, rišeljeom, tkanjem, poentlesom, šivenjem, kukicama, stubićima, lamutinom, bijelim na bijelo, dokoljenama, žutim jablanovim, margaritama pod suncem sa dva prstena srećem, Ratka Radunović, strpljivo je decenijama stavljala svojeručan potpis na zavjese, prekrivače, stoljnjake, bluze, haljine… Ta rukatnica posvećena porodici, putovanjima, tradiciji, ljepoti… nikada nije prodala nijedno svoje djelo, jer uživanje i ljubav nijesu za prodaju:
„ Nijesam nikada prodala nijedan rad. A mogla sam, tražili su. U tome uživam i to novac ne može zamijeniti. Drugo je pokloniti, čak iako neko ne zna to da cijeni ja sam sa srca poklonila. Vrlo je važna ljubav i uživanje.“
Sve je u korjenima i kodu, moći prirode darodavca i hranitelja, svjedoči Ratka. Priroda obdaruje i daruje, a čovjek slijedi. Ona je slijedila stil življenja čiji kreatori su posvećenost porodici, 400 osmjeha dnevno, zašto je nagrađena zlatnom medaljom, zatim putovanja, istraživanja, druženja sa pozitivnim ljudima:
„Dosta sam putovala zahvaljujući Gordani Sarić, divnoj dami koja iskreno vidi samo ono što je lijepo. Dok sam bila predsjednik sindikata organizovala sam različite izlete, vodila žene na splavarenja, brodarenja… a važno mi je bilo i članstvo u kompaniji Genelde gdje sam slušala mnoga predavanja. Zapamtila sam to o 400 osmjeha na dan. Osmjeh je u mojoj prirodi. Njime dočekujem djecu, unučad i prijatelje. Zadovoljna sam porodicom- troje uspješne djece i sedmoro za mnogo šta talentovanih unučadi. U svemu je važno znati uživati. Uživam i u tome da moj životni prostor bude opremljen onim što sam stvorila. Lijepo se osjećam i gdje god pogledam sjetim se djetinjstva koje je bilo teško a lijepo. Bilo je tada sve ljudskije nego danas.“
U stanu Ratke Radunović, u Nikšiću, udišete punim plućima miris nakadašnjeg poznatog, sličnog ali ne istog. Osjetite ukus tradicije na koji reaguju i oko i duša, susret nekadašnjag i sadašnjeg kroz odškrinutu zavjesu etnografskog muzeja. A kada vas Ratka upozna sa detaljima svog života koji je alhemijom i vještinom prstiju utkala, isplela, isheklala, izvezla kao replike sjećanja postaje očigledno koliko je sve što je uradila dio njenog identiteta. To je umjetnička vrijednost njenih rukotvorina sa kompleksnim značejem i likovnom posebnošču zbog čega je nagrađivana za tapiserije, vez, pletivo, pontles…
Njene rukotvorine poligon su emocija, želja i sloboda. Zato je svaki rad priča za sebe, poseban, autentičan i mističan svojim karakterom i dušom. Kao što je posebna emocija s kojom Ratka govori i o teškim i lijepim trenucima u životu. Jer, to je život.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
