emisiju „Neispričane priče“ na programu Televizije Nikšić pogledajte večeras od 20,30h
Česta rečenica o statusu zanata danas, pa i časovničarskog glasi: to je stari zanat koji izumire, sve rjeđa – ipak postoje časovničarske radnje, a najrjeđa – u tim radnjama radi časovničarka…
Prije pola vijeka ta rečenica se odomaćila u Nikšiću, jer je 1973. časovničarsku radnju na uglu ulica Serdara Šćepana i Pete proleterske, u kući učitelja Iva Markovića, otvorila Mileva Živković.
Iz Petrovića, jednog od ljepših sela u Banjanima, Mileva je došla u Nikšić, i u maniru tog vremena željela je da ostane u gradu. Ta želja dovela je u sajdžijsku radnju Đorđa Aćimovića, a nakon toga i do zvanja časovničarka pa statusa – vlasnica sajdžijske radnje.
„Časovničarski zanat nije bio moja želja. Nakon dvije završene godine Pedagoške akademije u Nikšiću, imala sam zdravstvene probleme. Bila sam duže vrijeme u bolnici u Beogradu i kada sam se vratila u Nikšić, nijesam mogla da nastavim tu školu. Tada sam željela samo da ostanem u gradu. Kod časovničara Đorđa Aćimovića tada je bio moj komšija iz Petrovića i ja sam dolazila kod njega. Majstor Đorđe je saznao za moj problem, predložio mi da izučavam taj zanat i ja sam upisala, vanredno, u Školskom centru preciznu mehaniku, i postala kvalifikovani a kasnije visokokvalifikovani časovničar. Tako sam se našla na tom zanatu. Mojim roditeljima se to dopalo. Aćimović, kod kojeg sam bila na praksi, bio je stari časovničar. Tada su bile njegova i radnja Ilijaza Redžića. Mnogo su mi pomagali. Nakon dvije godine prakse otvorila sam radnju u Petoj proleterskoj, kući Iva Markovića-predratnog učitelja i zavoljela taj posao..“
Bilo je, sjeća se Mileva, Nikšićanima začuđujuće to što je žena sajdžija, ali imala je svoje stalne mušterije koje su joj vjerovale. Doduše, bila je uskraćena za tada uobičajeno obraćanje u sajdžijskim radnjama. Umjesto majstore, obraćali su joj se imenom:
„Bilo je Nikšićanima neobično kada sam otvorila radnju. Pitali su – da li je to porodično nasleđe i čudili se. Radila sam sve vrijeme sama, bez pomoćnika. Imala sam svoje stalne mušterije. Težak je to posao, precizan i traži smirenost i koncentraciju. Dešavalo se da izgubim neki dio pa zaključam radnju i tražim taj dio satima. Satovi su bili mehanički, a sada svako može zamijeniti bateriju. Nije svejedno kada vam je u rukama skupocjen sat, ili mušteriji važna uspomena. Dešavalo se otklonim kvar, ali sat ne radi. Po stotinu puta rastavim, obradim, sastavim, a nešto koči. Nije bilo sve glatko, ali bilo je bez većih problema. I kada se pojavio problem, rješavala sam ga na svoju štetu. Na primjer, zamijenim osovinu, sat radi, a mušterija dođe, za par dana, i kaže – stavili ste mi neispravnu osovinu. Ja znam da se osovina može oštetiti samo udarom, ali nijesam se prepirala. Ugradim ponovo i završeno. Imala sam odičnu saradnju sa mušterijama i drugim sajdžijama.”
U vrijeme kada je Mileva otvorila radnju, u Nikšiću je bilo dosta zanatlija različitih profila, a uglavnom su to bili muškarci. To je, kaže sasvim drugačija priča- nije bilo i nije ni danas isto:
„Radila sam dvokratno, bila supruga i majka. Drugo je za muškarce, ali za ženu, koju čeka svaki posao u kući, to je teško. Nijesam imala dana bolovanja. Ipak, bilo je i prednosti u tom – sam svoj gazda. Mogla sam, kada je to bilo neophodno, da zatvorim radnju i obavim neki posao kod kuće. Zato se mom suprugu sviđao moj posao, bio mi je šef,“ priča Mileva kroz osmijeh dok objašnjava veliku razliku u položaju zanatlije žene i muškarca.
Ali, prednost tog posla vidi izvan majstorstva, iako žali što je u Nikšiću zanatstvo zbrisano kao rukom. Maloj časovničarskoj radnji, čija vlasnica je žena, dušu su davali posjetioci, mušterije i oni koji su dolazili na čašicu razgovora:
„Tu sam, u tom malom prostoru, upoznala izuzetne ljude. Na primjer, Žarko Bulajić mi je iz Beograda, od svojih poznanika, donosio satove za popravku. Dolazili su mnogi, kao Veljko Šakotić, pametan i divan čovjek, sastanu se i razgovaraju, a ja radim i slušam. Takve ljude bih slušala 24 sata… To je bila milina, a tada je bilo takvih ljudi.“
Voljela je Mileva da sluša i uči i tako je nadomiještala izgubljenu šansu da završi Pedagošku akademiju:
„Vlasnik kuće u kojoj sam otvorila radnju i njegova supruga su me doživljavali kao svoje dijete. Ivo je bio pravi mudrac, svaku njegovu rečenicu trebalo je zapisivati. Ljudi su tada bili pametniji. I tada se Ivo čudio kako prosvjeta tone, a tada je, u odnosu na danas, obrazovanje bilo izuzetno. Kad god ga pomenem sjetim se da je za mene učitelj bio svetinja. Kada se sretnemo zacrvenim se iz nekog strahopoštovanja. Meni je Caka Milatović, kasnije Miljanić, bila učiteljica. Kada je otišla iz Petrovića svijet mi se srušio. Jednom me posjetila u radnji i rekla sam joj-ja sam u tebe, učiteljice, bila zaljubljena. Svi su je obožavali. A danas?“
Danas, a to danas, kada je riječ o zanatima traje poduže, važi dijagnoza-časovničarski zanat izumire. To je, kaže Mileva, počelo devedesetih „kada su časovničarske radnje gubile trku sa vremenom – novom tehnologijom.“ I sela su izgubila trku sa gradovima pa su ostala bez čeljadi. Kada je u Petrovićima sve vrvilo od života željela je da živi u gradu, a danas bi njen izbor bili Petrovići:
„Petrovići su bili najcivilizovanije selo u Crnoj Gori. Tu pored Trebišnjice, gdje sam rođena, bio je Manastir, bolnica, Crvena stijena, u školi 350 đaka, struja, voda, pruga, sabori, vašari… Bilo je divno, ali mene se dopadalo u gradu. Danas ne mislim tako. Da imam s kim, rado bih tamo živjela. Dosta se radilo na njivi, oko stoke, u kući a moji roditelji su htjeli da svi idemo u školu. Nas petoro djece smo stekli neku diplomu. Tada je Nikšić bio mali, ali lijep grad. Kakvo je bilo korzo? To svako pamti. Bilo je ljepše nego sada. Od hotela čitavo korzo prođeš kroz hladovinu lipa.“
Posebnu ljepotu Mileva vidi u ručnom radu, naročito goblenima i heklanim detaljima, a njeni su bili na izložbama rukotvorina:
„Uradila sam na desetine detalja, ali to nikome ne treba, i moja djeca to ne razumiju. Oni su za umjetničke slike, a ja to ne razumijem – crta dolje, crta gore… Ne znam šta je mislio taj umjetnik-on i oni sigurno znaju, a za mene je neprevaziđena umjetnost ručni rad,“ kaže Mileva i sluti da i taj umjetnički zanat polagano nestaje kao i sve gdje vlada umijeće ruke.
Njena časovničarska radnja je radila 25 godina, 25 godina je nema, a Mileva je bila jedina časovničarka u Nikšiću, a možda i u Crnoj Gori. I danas kada taj zanat čuvaju rijetki majstori iz tradicionalno časovničarskih porodica, kada su pametni satovi pametniji od tvoraca, Mileva Živković, čije rukotvorine su nekada krasile izložbene prostore, zadržala je titulu, posebno važnu hroničarima, novinarima i nostalgičarima – jedina časovničarka:
„Nikada o tome što sam jedina nijesam razmišljala. Najljepše iz te radnje je bilo to što sam upoznala mnogo divnih ljudi. Drago mi je i to što me i danas prepoznaju i kažu – kako je časovničarka.“
Radnje Đorđa Aćimovića u Njegoševoj i Mileve Živković u Proleterskoj zabilježene su na rijetkim fotografijama, iz tih porodica nema potomaka-časovničara, a one traju u pričama i zapisima, kao i sve što je bilo. Te male radnje čuvale su zanatska umijeća, ali i priče o ljudima i događajima.
Zato su ih posjećivali i oni koji su htjeli da znaju, zapamte i zapišu… To je, za Milevu Živković, najvrijednija ostavština iz časovničarske radnje u kojoj se našla igrom slučaja, a ta slučajnost dodijelila joj je posebnost. Željela je da bude učiteljica, jer je njena učiteljica, Caka, bila heroina njenog odrastanja, a postala je časovničarka-jedina u Nikšiću, i za vrijeme dok je radila jedina u Crnoj Gori. Danas je jedna od rijetkih koja svjedoči o vremenu kada je u malom gradu bilo desetak časovničarskih radnji, a svaka je imala posla. Te radnje, a neke su izgubile i ulice, sačuvale su dragocjene priče o gradu i ljudima.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
Divno i Mileva je jedna divna žena kao i njena porodica mnogo mi je draga