Piše: Prof. dr Zdravko Krivokapić
UVOD
Živimo u vremenu koje se naziva novo moderno doba. Smatram da je svako vrijeme imalo svoj modernizam, ali da je jedino bitno za čovjeka, a posebno hrišćanina, sistem vrijednosti. Iskonski i izvorni sistem vrijednost je temeljna suština života. Potpunost sistem vrijednosti dostiže pojavom hrišćanstva. Punoću svih vrijednosti imamo i nalazimo u Hristologiji. Čuvari tih vrijednosti u Crkvi su prevashodno bili i ostali sveštenici.
Svaki je sveštenik, kako kaže Jovan Kronštanski, apostol u svojoj parohiji, on primarno saopštava blagu vijest o carstvu Božjem, pobuđujući na hrišćanski život i njegujući hrišćanske vrline.
Vladika Grigorije tvrdi: „Dobar sveštenik je onaj koji služi i narodu i vladici, ali samo u mjeri u kojoj je to saglasno sa služenjem Bogu. Dobar sveštenik poštuje i voli i narod i vladiku, ali on gleda u Boga i služi Bogu, ne plašeći se ni naroda ni vladike.“
Svako od nas u svom životu ima na umu najvalitetnije i najdivnije izdanke najuzvišenije profesije – sveštenstva, koji su spojili propovijedanje i djela, koji predstavljaju viteze pravoslavlja, a dali su ili daju neizmjerni pečat u svome vremenu.
Moja malenkost u svom bitisanju, po sopstvenom sudu, je imala čast da upozna i izdvoji posebno trojicu, ne želeći da umanjim značaj svih ostalih, a to su: otac Dragan Mitrović i blažena pomena otac Momo i otac Joil. Sva trojica su imali samo jedan program, koji sveti Patrijarh Pavle naziva „Živjeti po Jevanđelju“. Svaki na svoj način, uz blagoslov svetog Mitropolita Amfilohija, su doprinijeli duhovnom preporodu Crnoj Gori. Oni su djelanjem priližili Crnu Goru nebeskim visinama, pa ona danas sve više liči na Svetu Goru.
Svako sjećanje na slavne sveštenike prošlosti slavi Hrista i daje podsticaj budućim generacijama da dostignu jevanđelsko: Budite sveti kao što je svet Vaš Otac Nebeski.
Ovaj tekst posvećujem jednom od tih slavnih sveštenika proti Dušanu Radoviću, kojeg nisam poznavao, a čiji mi je lik iz dana u dan sve izraženiji i svetosti bliži.
POVOD
Nakon usvajanja beščasnog Zakona o slobodi vjerosipovjesti te 2020. godine ja i moja porodica revnosno smo se odazvali pozivu Crkve i stavu da se u svim manastirima i crkvama zvoni i čita moleban četvrtkom i nedeljom. Sa porodicom sam ne samo tim danima nego
bukvalno svaku veče bili na večernjoj u manastru Dajbabe. Samo postom i molitvom se može nečasna sila pobijediti.
Ovo napominjem da bih opisao jedan događaj na osnovu čitanja Mineja, za 11.februara (29.01. – po starom kalendaru), uoči prenosa moštiju svetog Ignjatija Bogonosc. U vrhu stranice ostalo je zapisano:
“Na današnji dan LJeta Gospodnjeg 1994 godine bi prenešeno netruležno telo protojereja Dušana Radovića sa groblja Čepurci u Podgorici, u ovu svetu obitelj poslije provedenih osam godina u zemlji. +Teodosije“
Ovo je svejedočanstvo koje sam imao prilike i da vidim i da fotografišem.
Naime, te večeri je došao u Dajbabsku svetinju blažena pomena otac Vlado Jaramaz sa svojim gostima (slava bratsva Jaramaz je Sveti Ignjatije Bogonosac). Upravo u tom trenutku je moj sin Jovan pripremao bogoslužbene knjige za večernju službu. Jovan je pozvao oca Vlada i pokazao šta je napisano u Mineju.
Blažena pomena otac Vlado je tada ispričao da je češće sa ćerkama dolazio da se moli pored moštiju svetog Simeona Dajbabskog i da je jedne prilike našao gdje mu mlađa ćerka ljubi grob prote Dušana. Starija je ćerka rekla: Tata, vidi kako se ona prlja, a na to je mlađa reagovala sa: Ovo je svetac.
To je bio povod da se malo više raspitam oko oca Dušana.
Inače u porti se nalaze tri grobna mjesta, prilikom ulaska sa desne strane dva, a sa lijeve strane se nalazi spomen mjesto blaženapomena protojereja Dušana Radovića.
Brzo sam saznao da je otac Dušan bio pravi predstavnik istinskog vrlinskog sveštenstva, koji je sticajem okolnosti preživio Drugi svjetski rat.
Tog 11.02.1994. prije polaganja oca Dušana na mjesto gdje čeka Drugi Hristov dolazak, sveti Mitropolit je uznio sledeću besjedu:
„…. To je riječ Gospodnja pročitana u današnjem Jevanđelju – Riječ koja je poziv svakom biću. Riječ koja se ostvarila kao poziv na mnogim svetim dušama od vremena apostolskih do današljeg dana Mnogo je onih u istoriji naše vjere pravoslavne koji su čuli te svete riječ Hristove i kojih se dotakla sila tih riječi. I oni su ispunili tu zapovjest Hristovu, pa su im zaista bedra bila opasana što znači bili su spremni u toku svog zemnog života na svako dobro djelo ispunjeni vjerom, istinskom i pravom revnošću. A srce njihovo i um njihov su bili obasjani svjetlošću Božjom i postali su kao svetionici. Svijetlila je duša njihova i srce njihovo ispunjeno blagodašću Duhom Božjim, a um njihovom obasjan ispunjen vječnom Božanskom svjetlošću.
Bezbroj je takvih svetih Božjih duša koje su kroz ovaj kratki zemni život prošli, koji su Bogu ugodili, NJemu jedinom služili, koji su Boga proslavili u svome životi i svojim životu i svojim djelima i koje je Bog prosloavio. I kako je sam Gospod obećao da one koje njega poroslavljaju da će i on njih proslaviti i one koji NJega ispovjedaju pred ljudima da će i njih On priznati i ispovjediti pred Ocem svojimNebeskim.
Na tim i takvim ljudima počiva sve što je sveto i čestito u rodu ljudskom. Oni su neugasivi svetionici i najvažniji putokazi svakom ljudskom pokoljenju. Takvi su bili sveti apostoli, sveti mučenici, sveti proroci još prije njih, prepodobni i bogonosni oci naši, i bezbrojne svete duše: sveta djeca, svete majke, svete djevojke, sveti mladići, sveti očevi, sveti ratnici, sveti arhijereji, sveti monasi, svete monahinje. Samo Bog zna koliko je ih je bilo koji su Boga proslavili i koje je Bog proslavio.
Jedan broj njihov mi smo blagodašću Božjem i Božjem nadahnućem zapisali u svoj kalendar, a Bog zna koliko još njih ima. A ta tajna će se otkriti prilikom drugog Hristovog dolaska, kada će zasijati vječnom svjetlošću svi oni koji su tu svjetlost ovdje primili i koja ih kroz ovaj život je vodila i rukovodila.
Jedan od takvih svetih i čestitih slugu oltara Boga Višnjega, vjerni sluga Božji, bio i ostao je blažena spomena i otac naš prota Dušan Radović
Imamo sam prilike da se u nekoliko mahova sretnem sa njim . Prvi put sam ga susreo u manastiru Morači, u vrijeme hramovne slave Uspenija Presvete Bogodorice. Moram da priznam da sam se duhovno i u srcu obradovao.i zapitao se: Da li je moguće još da u Crnoj Gori ima takvih sveštenika? Nisam ga ranije poznavao, nisam praktično o njemu ništa znao. Ali, sam na osnovu toga susreta zaključio da se tu radi zaista o Božjem čovjeku.
Bio je prešao 80 godinu, ali sam ga gledao kao stoji pred Svetom trpezom sa kakvim strahom i trepetom, sa kakvom ljubavlju i radošću se pričešćuje, gledao sam ga sa kakvom revnošću stoji pred Bogom svojim i sa kakvom radošću hita da se obuče u svešteničke odežde u vrijeme kada mnogi drugi provode neke svoje penzionerske dane. Prota Dušan, on je kao svetionik gorio pred svojim Gospodom. To se vidjelo na njemu i na njegovom ponašanju i u hramu i ispred hrama i za trpezom, poslije toga, koju su monasi bili pripremili.
Obradovao sam se u duši, jer se to dogpdilio u ono vrijema kada se činjelo da je Bog otišao iz Crne Gore i napustio Crnu Goru i kada je nestalo vjere i kada je nestalo vjernih Bogu duša. Jer u to vrijeme, još uvijek, su možda su dvojica trojica imali hrabrosti i vjernosti u svome srcu, dolaze, iz dva plemena, u tu svetu lavru Nemanjićku
Toliko je strah naišao bio na ljude, toliko je malovjerje spopala i strah od sila bezbožnih ovoga svijeta.
Vidjelo se na proti Dušanu da on ne spada u takve, da je on prošao svoje raspeće, ali da se nije ni iz unutra ni spolja nije odrekao od vjernosti Gospodu svomu.
I pitao sam kasnije ko je je taj sveštenik? Saznao sam o njemu ponešto od oni kji su bili njegovi saputnici i sapatnici sveštenici koji su kroz život zajedno prošli, među kojima je bio i prota Vaso Ivošević, i oni mnogo više znaju da o njemu kažu. Ali ću nešto reći i ja ono što sam čuo ovih dana za njega
U vrijeme kada je blažena spomena Mitrololit Joanikije sa sveštenstvom odstupio, bježeći iz Crne Gore pred najezdom demonske bezbožne sile, onda je bio krenuo i prota Dušan na taj nesrećni put i došao do Lijeve Lijeke. Reče neko kako je jednog jutra otišao na potok da se umije i umivajući se pojavio, najedanput, mu se kostur ljudskog lika njegovog lika pred njim i munjevito shvatio šta će se dogoditi i toga trenutka uzeo je svoga sina za ruke i oni su se vratili se nazad
Sami Bog mu se smilovao da se vrati ovdje da ne ode na to veliko raspeće preko Bosne, preko stare Gradiške, Jasenovca, do Zagreba, do LJubljane, do Blajburga, na taj put velike nesreće i velikog stradanja Crne Gore i Crnogoraca gdje su hiljadu njih poklani i pobijeni i danas im se ne zna ni groba ni mramora, a među njima i preko 60 sveštenika MCP.
Htio je Bog tim viđenjem da ga vrati ovjde i da bude čuvar ove svetinjeu u kojoj se mi sada nalazimao. Jer poslije rata kada nije bilo ni sveštenika i kada su sveštenici pretučeni u Zeti prilikom sahrane prote Andrije Dragovića Kada su pretučeno 7 sveštenika prilikom sahrane prote i on je bio pretučen sa njima, ali je On je ostao vjeran i bio je čuvar ove svetinje, koju je zasnovao i obnovio naš prepodni otac Simeon, čiji je on bio učenik i vidjelo se da je On je primio neki sveti kvasac u sebe, i zato je mogao da bude takav sveštenik, tako vjeran i tako divan. Sreo se sa svetim Božjim čovjekom, starcem Simeonom.
I eto on je poslije rata, kada nije bilo ovdje mohana on je ovdje kao monah služio ovoj svetinji čuvao je da bi je sačuvao za nas danas i za buduća pokoljenja
Mnogo toga je krasilo ovoga svetog i čestitog starca, sveštenika Boga Višnjega i trebalo bi napisati njegovo žitije.
A još ću još jedan primjer navesti, koji pokazuje kakav je on bio i kakva je duša njegova bila. Prota Komnen Radusinović, juče mi je ispričao i ponovio što mi je rekao nedavno o njemu.
Bili su negdje u Beogradu i bio je skup čitavog sveštenstva cijele ondašnje Jugoslavije. Bio je prisutan i patrijarh German. Bila je srijeda ili petak, pa se postavilo pitanje šta će biti za ručak i patrijarh je snishodeći sveštenstvu rekao neka bude razriješio od posta. Svi su zajedno sa patrijarhom jeli mrsnu hranu.
A kada su donijeli ocu Dušanu. Zapitao je šta je to? Rekoše: Blagoslovio je patrijarh. Poštujem patrijaraha, uzmite vi jedite, ali ja neću jesti. Otac Dušan je svetinju posta držao kao što su držali najstrožiji hrišćani, najstožiji monasi i sveštenici.
U tom trenutku čak nije prihvataio blagoslov patrijarhov, jer za njega važniji blagoslov Svetih otaca, Svete Crkve Božje o postu. I on je i tog trenutka čuvao Sveti post i izdržao,i to pokazuje po tome koliko je njegova duša vjerna zakonu Božjem
I evo Gospod zbog toga, zboga onoga malo što mi znamo i mnogo više onoga što sami Bog zna i udostojio je da se vrati, evo toliko godina poslije njegovog upokojenja da se vrati ponovo danas, da učestvuje zajedno sa nama u ovoj Svetoj službi Božjoj kojoj se radovao i kojoj je služio u toku svoga dugog zemnoga života i kojoj danas služi, uvjeren sam, na saboru svetih Božjih ljudi oko prestola Jagnjeovog, na Nebesima.
I evo vidite i čudo Božje se na njemu desilo, gledam njegove ruke, one ruke koje su prinosile Tijelo i Krv Hristovu, koje su služili službu Božju evo ih Bog sačuvao neraspadnute da nam pokaže kako je živ Gospod Bog i kako su blagosloveni oni koji Bogu služe i Bogu se klanjaju Bog njih proslavlja i ostavlja znake na njima, drugačije znake ostavlja na njima, nego na drugim ljudima
Ovo je danas radost za crkvu Božju, ovu svetinju, radost za našu MCP, što se prota Dušan vratio ovdje u ovoj svetinji u kojoj je služio da počiva do Strašnoga suda i da ovdje čeka dolazak Gospoda svoga.
Neka bi Gospod njega upokojio i njegov svijetli primjer i nama bio putakaz kako treba ovaj kratki zemni život provoditi. Kako ne smijemo za prolazne i ništavne stvari žrtvovati ono što je vječno i neprolazno.
On se više Bogu klanjao nego ljudima. On je više mirisao vječnost nego li prolaznost i zato se vječnost se dotakla njega i njegovih ruku i njegovog tijela. Blagodat Božja koja se dotakla njega kroz Svetu tajnu Krštenja, kroz pečat Miropozanja, kroz Svetu tajnu Braka, Svetu tajnu Prićešća, kroz svetinju negovog služenja u Crkvi Božjoj. Evo na njemu prisustna i na njegovom tijelu i evo danas ovdje se miris Gospodnji spušta na njega i blagoslov, preko njega i na nas. On nas je danas ponovo okupio ovdje u ovoj svetinji.
Neka je blagolosveno ime Gospodnje i neka i on bude blagosloven što je vjerno Gospodu služio i uvjeren sam da će mu Gospod reći i na Strašnom sudu
„Slugo moj dobri i vjerni u malom si mi bio vjeran nada mnogima ću te postaviti uđi u radost Gospoda svoga“
Neka Gospod upokoji dušu njegovo tamo gdje sija svjetlost lica Božja u krasoti lica NJegovog, a među nama neka ostane vječan molitveni njegov spomen i da bu mu Bog dušu prosti.“
PROTA DUŠAN RADOVIĆ – VEZA SA OCEM JOILOM I OCEM DRAGANOM (MITROVIĆEM)
Revnosan i posvećen svom pozivu prota Dušan imao je jedan porok, volio je da zapali po koju cigaretu.
Kako to Bog zna da uredi po svojoj Promisli, otac Joil, tada još nije bio zamonašen, znači mirjanin, Jošo Bulatović, je imao viđenje da treba da upozori protu Dušana da se mane duvana, ako misli na spasenje.
Po svjedočanstvu na osnovu kazivanja oca Joila, najvećeg duhovnika našeg vremana na ovim prostorima, to se dešavalo ovako:
„Te godine kada će se upokojiti otac Dušan, nešto uoči Petrovdana, arhimandrit Joil (tada mirjanin Jošo), boravio je u Rečinama u svojoj keliji pored kuće –„maloj crkvi“- kako je volio da kaže. Jedne noći, u ponoći, probudio ga je iz sna glas koji mu je rekao da potraži oca Dušana iz Podgorice i da mu kaže da hitno ostavi duvan, ako misli da se spase.
Otac Joilo je sišao do Kolašina, pozvao oca Dragana Mitrovića (tada još uvijek laika bez čina) i kazao mu kako je preksinoć čuo glas koji mu je rekao za izvjesnog sveštenika Dušana i pitao ga da li zna ko bi to mogao biti.
Otac Dragan mu odmah reče da je to onaj mali, stari pop koji je sa štapom dolazio na svaku Svetu Liturgiju u crkvi Svetog Đorđa u Podgorici i da stanuje kod Sat kule.
Otac Joil riješi da odmah pođe i da zajedno sa ocem Draganom posjete oca Dušana.
Uđoše u kuću, a on bolestan. Samo ga posjećuje ćerka koja je udata (popadija se upokojila 1979.g). Otac Dušan leži na postelji, sjeća se otac Joil, a kraj njega na stočiću „Drina“ sa crvenim ćilimom.
Kaže otac Joil njemu kako je čuo glas da mora da ostavi duvan, ako želi da se spase. On mu na to odgovori da je istina i da puši skoro 40 godina, ali da će se sa Božjom pomoći potruditi da više nikada ne zapali. Ono što je zanimljivo jeste da nije naredio da mu sklone cigarete nego ih je sve tu držao da ih vidi i da se sjeća poruke koju mu je prenio otac Joil.
Mala stvar, ali velika potvrda o karakteru oca Dušana.
Tom prilikom je otac Dušan poželeo da odsluži još jednu Liturgiju, a otac Joil mu kaza da ne brine i da će mu Gospod ispuniti želju. I na Petrovdan otac Joil ga vidje gdje načelstvuje na Cetinju kao najstariji sveštenik.
Od tada je prošlo nešto oko dva mjeseca kada su otac Joil i otac Dragan Mitrović saznali da se otac Dušan opet razbolio. Otac Dragan je pozovao oca Joila da ga posjete. Tom prilikom ih je otac Dušan blagoslovio rekavši: „Bog vas blagoslovio i pokazao vam kojim putem da krenete i koje je mjesto vašeg spasenja“. Otac Joil svjedoči da su ga sve prožimali žmarci kada ih je blagoslovio. Danas su vidljive riječi oca Dušana jer je otac Dragan Mitrović, paroh Podgorički, a otac Joil jermonah (kazivanje 2013. godine). Veliki je to bio blagoslov svjedoči otac Joil.
Jednoga dana otac Joil je bio u Danilovgradu, kada mu dođe pomisao da ide u Podgoricu. Kako mu to nije davalo mira, a već je bio slobodan, riješi da krene za Podgoricu. Kada su stigli, na raskrsnici, dok je skretao autobus ka stanici, baš kod Sat kule, otac vidje kako se iz kuće iznosi sanduk. Odmah je izašao i izjavio saučešće ćerki oca Dušana, a osim nje, oca Jovana (Krstića) i još jednog čovjeka nikoga više nije bilo. To je vrijeme komunizma kada ama baš ništa nikome nije predstavljalo to što se sveštenik upokojio – kaže otac Joil. Tada mu je bilo jasno zašto ga je toliko vuklo da toga dana, naizgled bez potrebe, ide za Podgoricu.
Nakon šest mjeseci, od upokojenja, ocu Joilu se javio otac Dušan. Tad ga je mnogo što šta pitao. Između ostalog da li su mu grijesi oprošteni. Našto je samo prota Dušan ćutao. To je prokomentarisao otac Dragan, koji reče ocu Joilu šta si to očekivao, pa da se pogordiš. Otac Joil ga je pitao „Šta će biti sa Pravoslavnom crkvom?“. Odgovorio je otac Dušan da se za sledećih desete godina neće ništa bitno promijeniti. Taman dok nije došao naš Mitropolit.
Kako su otkrivene njegove netruležne mošti?
Kada se upokojila ćerka oca Dušana, htjeli su da je sahrane u majčinu (popadijinu) grobnicu. Tom prilikom su radnici otvorili i grob oca Dušana, i tada se zemni ostaci pokojnika premjeste u čaršav i polože na dno. Misleći da to što vide cijelu odeždu, samo prah, lupiše lopatom po cjevanici netljenog tijela oca Dušana. Vidješe čudo da su našli netruležno tijelo rodbina i sveštenici, među kojima je bio i otac Dragan, obavijestili su Mitropolita Amfilohija.
Kada je Mitropolit došao, rekao je Lazaru, sinu prote Dušana, da pripremi novo grobno mjesto u porti manastira Dajbabe, jer je pored toga što je jedno vrijeme bio blagajnik, prota Dušan bio i nastojatelj Manastira.
Tako je i bilo i 11.02.1994. je Dušan prenešen i položen u porti Manastira.
Tijelo je bilo dva dana otvoreno i dalje se zadržalo u cjelosti netruležno, a po izjavi očevidaca ruke iste boje kao i kada se upokojio.
Mitropolit je prije spuštanja kivota rekao svima prisutnima, a bila je prisutna najuža rodbina, nekoliko sveštenika i đaci obnovljene Cetinjske Bogoslovije, nakon poziva Priđite da damo poslednji cjeliv ocu i bratu našem Dušanu, dodao: Cjelivajte ruku svetitelja.
Otac Joli se sjeća i da je otac Dušan volio da služi na crvenoslovenskom, i da poslije službe ako bi ga nešto pitali, on se izgovarao kako je gluv i ne čuje pitanja. On se tada molio Isusovom molitvom trudeći se da održi blagodat nakon Svete Liturgije, tvrdi otac Joil.
Otac Joilo završava sa: Jasno mi je što se meni javilo da mu kažem za duvan, pa ja sam postao najveći protivnik pušenja.“
Priču sam i ja često plasirao vjernicima koji imaju taj porok i znam da su neki prestali da puše.
Manastir Dajbabe – Sveti Simeon Dajbabski
Manastir Dajbabe je pravoslavni manastir u blizini Podgorice. Manastirska crkva posvećena je Uspeniju Presvete Bogorodice.
Na osnovu čudesnog viđenja, koje je Bog otkrio dječaku Petku (kasnije jermonahu Platonu), jeromonah Simeon je inicirao gradnju crkve na mjestu današnjeg manastira Dajbabe krajem 19.
vijeka. On je proveo ostatak svog života prvo u izgradnji, a zatim služeći novootkrivenoj Dajbabskoj Svetinji.
Sveti starac Simeon ovu crkvu je nazivao „podzemni dom Carice nebeske“. „Podzemni dom“ — zato što je crkva u suštini pećina pod zemljom u obliku krsta, a „Carice nebeske“ — zato što je crkva, odnosno, sam manastir posvećen Uspenju presvete Bogorodice.
Svaki poklonik svjedoči o neobičnoj ljepoti i miru podzemne crkve čija se vrata nalaze u porti manastira, a načinjena su tako da bez napora samo djeca mogu ući u crkvu, dok se odrasla osoba mora sagnuti kako bi to učinila.
Unutrašnjost crkve čiji su zidovi zapravo stijene stvara unikatan ambijent, a zasigurno velika blagodet koja se osjeća unutar crkve, potiče i od činjenice da je ikone unutar crkve Sveti starac Simeon lično oslikao.
Prepodobni Simeon Dajbabski upokojio se u Gospodu 1. aprila (po gregorijanskom kalendaru) 1941. godine. NJegove prepodobne mošti su otkrivene na 55. godišnjicu od njegovog upokojenja 1996. godine u manastiru Dajbabe, nastojanjem NJegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa Cetinjskog Mitropolita Crnogorsko-primorskog g. Amfilohija, brojnog sveštenstva i vjernog naroda, poklonika Dajbabskog manastira.
Sveti Mitropolit Crnogorsko-primorski AMFILOHIJE, najpotpunije opisuje Prepodobnog starca Siemona dajbabskog u izvodu iz Predgovora knjige Prepodobni starac Simeon iz Dajbaba, koju je napisao protojerej Vasilije Ivošević 1991:
„Proročka je riječ: „Sjećanje na pravednika je s pohvalama”. Ona se, evo, ostvaruje i u naše dane na pravednom Starcu Simeonu iz Dajbaba, kod Podgorice. Lik njegov i djela njegova i njemu sličnih ljudi, zaborav, očevidno, pokriti neće, a i ne može. U vremenima velikih zabuna i bespuća, o. Simeon Popović je hodio stemeno, vječno — novim putem čistote, cjelomudrija i svetosti. Zato se i na njemu ispunila istina iz Knjige Premudrosti Solomona:
„Časna starost nije u mnoštvu ljeta, niti se mjeri brojem godina; sjedina ljudima je razboritost i zreo uzrast — život neuprljan” (gl. 4, 8—9).
Dragocjeni kamen našeg vremena ugrađen u tu nerazorivu građevinu upravo je Starac Simeon iz Dajbaba. Živeći u ovom vijeku velikih promjena i zabluda, često krvavo plaćenih, ali i vremenu dragocjenih iskustava i prozrenja, o. Simeon nije podlegao zabunama i zabludama. Uspio je da prozre u suštinu zbivanja, ali i samu njihovu Hristoliku potku; uz to i da poživi vjerno svome prozrenju i životnom opredjeljenju. Savremenicima je kao takav, zračio svojim životnim primjerom i djelom, pa sija, evo, i sijaće i svojim potomcima. Primio ga je Bog, po proroku, sebi “da ne bi zlo izmijenilo razum njegov” (Prem. Solom. 4, 10), i to zlo ogromno, koje se pred kraj njegovog zemnog života isprtilo na njegov narod. „Pohitao je iz zle sredine” (isto, stih. 14), u vremenu velike smutnje i raspamećenosti, da bi se u ove dane našeg vraćanja sebi i pameti, ponovo vratio, i zasijao Crnoj Gori i mnogo šire od nje, novom svjetlošću preporoditeljskog putokaza.
Starac Simeon u duhu svojih duhovnih predaka, , ustvari, obnavljao zamrli duhovni život na crnogorskim prostorima, a i šire, i time vraćao svoju i narodnu dušu čistoti, pripremajući je za velika iskušenja ratnog i poratnog bezumlja.“
Nimalo ne čudi veza prote Dušana i prepodobnog starca Simeona. To svjedoči i kćerka prote Dušana Radovića, koja je tvrdila da je otac često vodio u Manastir Dajbabe i da su joj u uspomeni ostali razgovori svetog Starca i njenog oca i blagodat koja se osjećala u susretu sa Starcem.
Prota Dušan Radović
Otac Dušan se rodio na Gospodnji veliki praznik Preobraženja 19 (odnosno 6) avgustva 1896. godine u čestitoj porodici Stevana i Mare (rođene Radičević) Radović u Podgorici. Imao je dva brata i dvije sestre.
Četvorogodišnju osnovnu školu završava u Podgorici, kod poznatog učitelja Jovanovića a zatim i nižu gimnaziju.
Pokušava da upiše Bogosloviju Svetog Petra na Cetinju, ali je bio prekobrojan, pa se pješke preko Čakora zaputio da se upiše u Prizrensku bogoslovije. Nije ni tamo uspio, pa se opredijelio za učiteljsku školu.
Javlja se kao dobrovoljac sa 16 godine i biva postavljen za saniteta gdje je pri vojnoj bolnici radio na prijemu ranjenika sa Skadra i pomagao pri sahranjivanju preminulih.
U periodu od januara 1916, pa do marta 1919. godine bio je pisar i pojac u crkvi Svetog Georgija u Podgorici.
Nakon rata završava učiteljsku školu u Danilovgradu 1920 godine sa dobrim uspjehom i primjernim vladanjem. Polaže učiteljski ispit zrelosti od 14 do 24 marta 2021 godine.
Interesantno je napomenuti da je ovaj ispit obuhvatao: Pismeni rad iz Pedagogije i usmene ispite iz predmeta: Nauka hrišćanska i crkveno pojanje, Srpski jezik sa srpskom književnošću, Srpska i opšta istorija sa zemljopisom, Pedagogija, logika, opšta pedagogija, posebna didaktika i istorija pedagogije, Matematika i Prirodne nauke. Pored ovih ispita je bilo potrebno imati i praktični rad, koji se takođe ocjenjivao.
Nakon pokazanog uspjeha Ispitni odbor konstatuje da se gospodinu Dušanu Radoviću priznaje ZRELOST i sposobnost za učitelja.
U periodu od 15. Aprila 1921. Godine, pa do rukopoloženja u čin đakona Dušan obavlja dužnost učitelja u osnovnoj školi u Rožaje.
U okviru Cetinjske Bogoslovije polaže razliku ispita da bi se posvetio svešteničkoj službi. Polaže uspješno razliku pred Komisijom kojom presjedava ugledni teolog prota Stanko Ivanović.
Stupa u brak sa Milicom, rođenom Janković, 29 (odnosno 16) januara 1922. godine.
Za đakona je rukopoložen na Sretenje 15 (odnosno 2) februara 1922, a iste godine na Svetog Simeona Mirotočivog, 26 (odnosno 13) februra za jereja u Cetinjskom manastiru. Postao je odmah paroh pri crkvi Srpskoj, arhijerejskog namjesništva podgoričkog.
Nakon položenog praktičnog ispita 1929. godine, Dušan već školske 1930/31 godine postaje vjeroučitelj pri školi u Srpskoj. Treba istaći da u rešenju stoji da za vrijeme predavanja morate biti prikladno uniformisani u mantijama.
Pri Srpskoj crkvi službovao do 1941 godine kada je postavljen privremeno za paroha Prve podgoričke parohije.
Nakon rata je postavljen za paroha Druge podgoričke parohije.
U svim svešteničkim izvještajima njegov rad je ocijenjen kao marljiv i pouzdan, sa ocjenom odličan.
Za svoj rad i revnosnu službu ga je NJegova Svetost Patrijarh Gavrilo 23 (10) maja 1939. godine odlikovao crvenim pojasom.
Otišao je u zasluženu penziju u činu protojereja 1954. Godine, kada je zatražio invalidsku penziju.
To mu nije bila prepreka da neumorno i dalje sveštenodejstvuje.
Prota Dušan Radović se upokojio 1985. godine.
Pored osnovne biografije, koje će nadam se prerasti u žitije izdvajam od brojnih vrlina tri i tri događaja.
Prva vrlina je vaspitanje u hrišćanskom duhu. Sin oca Dušana Lazar u knjizi „I bi mu ga“ to najbolje opisuje:
“… moj otac je bio odličan za nauk nasljednika ili kako se to kaže, za vaspitanje. Prvo, imao je potku za to: dobro vaspitanje. Možda malo prestrogo, ali ta strogoća i njena uloga je relativna. Dalje, imao hrišćansko obrazovanje I shvatanje, koje je “svojim inom, ali i činom” pokazivao.
…Štedljivost je bila jedna od najjačih odlika mojega oca.
Ali i to dok ne dođu veliki crkveni praznici. Tada je takulin otvaran širom, čak se dešavalo da se ponekad zaboravi na stolu poslije kakvih većih plaćanja uoči Božića, Uskrsa, Slave Nikoljdana. Ali ko je smio da ga dotakne, a kamo li da malo zaviri u njemu.
Treća bitna odlika je život po Božjoj volji i zakonima
Moj otac je bio i blagajnik manastira Svete Bogorodice u Dajbabama. Priloge sa ikona koje su ostavljali posjetioci, sakupljala je kaluđerica Joša. Isto tako štedljiva i poštena, ači napismena. Neko je morao pisati priznanice prilikom predaje novca blagajniku, tj mom ocu.
Pisar sam bio ja. Joša je pri dnu stavljala krst i otisak kažiprsta namazan mastilom, pod „predala“, a moj otac se potpisivao pod „primio“.
Ja sam često tražio da mi se taj moj trud pisanja priznanica nagradi, navodeći katkad da ovo što radimo i inače niko ne vidi. Uz negativan odgovor, uvijek sam dobijao isto obrazloženje: “vidi onaj gore” i pri tome je kažiprst bio uperen ka nebesima. Inače novac je mjesečno slat na Cetinje.
Ovako gledanje vladalo je u porodici, a ovo je bila praktična nastava, koja me dobro spremila za život koji je nailazio, mada sam tu i tamo nastojao da se odlijepim od nje i od “onog gore”, ali bez mnogo uspjeha.
Tri događaja koja predstavljaju i oslikavaju Dušana su:
Neobično viđenje (kazivanje Lazara, sina oca Dušana)
Dušan je sa svojim sinom krenuo u odstupnicu, nakon četvrtog nagovoranja. Stalno je ponavljao da nikome nije ni zlo pomislio, a kamoli li zlo uradio.
Krenuo je na poziv Mitropolita Joanikija sa svojim starijim sinom. Prvo konačenje je bila Lijeva Rijeka. Kada je ujutro ustao krenuo je da se umije na potoku. Kako je krenuo da zahvati vodu, prijavio mu se kostur sa njegovim likom. On se prekrsti, vidi da nema nikakv kostur, sagne se i krene da zahvati rukama vodu, ponovo mu se prividi kostur. To uradi i treći put. Isto viđenje. On je u tome prepoznao znak da ne treba da odstupi i vratio se sa sinom kući. Ovaj događaj su svi ukućani znali, a kasnije i mnogi drugi. Da je odstupio, kao što je krenuo, Dušan je sam svjedočio da se živ ne bi vratio.
„Otac je strogo pazio na post. Dugo se pričala istinita anegdota koja se odigrala na Petrovdan na Cetinju.
Mitropolit Danilo imao je običaj da sve sveštenike Crne Gore sakupi toga dana na proslavi manastirskr slave i priredi dobar ručak. Tako je bilo I te godine s tom razlikom što je 12. Jul “pao” u petak. I kada je Mitroploit prekrstio trpezu i pozvao prisutne da se prihvate jela, moj otac, koji je sjedio do Mitropolita, nikako da počne. Mitropolit ga prozva na pređelo, pršutu i njeguški sir, ali se on izgovori da nema zube za pršutu i sir jer su tvrdi. Vrhovni mu tada reče da sačeka jagnjetinu, dok neko sa strane ne reče da on neće jesti ni jagnjetinu jer je danas petak.
Ja sam danas prekrstio trpezu i dozvolio da se omrsimo – reče Mitropolit.
Jeste Vi, ali nije Onaj gore na nebesima, a ja sam se prvo NJemu zakleo, reče moj otac.
Mitropolit naredi da mu se onda donese sardina i luka i tako moj otac proslavi taj Petrovdan. Vjerujem čvrsto da mu je sardine “pala” isto kao da je jagnjetina.
Treći događaj je
„To je čuveni događaj sa su sveštenicima u selu Mahala u Zeti. Bila je to i ostala jedna velika crna mrlja tog novog nastupajućeg sistema. Prosto da danas čovjek ne može ni pretpostaviti da se tako nešto dogodilo. A desilo se.
U Mahali, 7 kilometara južno od Podgorice, preminuo je stari prota Andrija Dragović, od preko 80 godina. Pravi onaj duhovni pastir, sa dugom i sijedom bradom, umne glave, tih i miran i divnom porodicom. Bio je to januar ili februar, sa sjevercem koji je nosio sve pred sobom. Kako to običaji i crkvena pravila nalažu svi sveštenici iz sreza, njih PET, okupili su se bili i usred činodejstvovanja, iza same ponoći, upada u kuću Dragovića komandir milicije iz Golubovaca i prekida obred. Strogim i prejakim glasom saopštava okupljenim sveštenicima da odmah krenu svojim kućama i to putem koji im on saopštava, strogo zaprijetivši onome ko krene nekim drugim putem. Mom ocu je naredio da po toj ciči zimi ide pravo za Podgoricu, pop Stevo Mitrović je tražio da ide svojoj kući, a ne u tazbinu. U stvari svi su oni morali ići putevima gdje je komandit postavio zasjede sa kreaturama, naoružane sa motkama.
Mog oca su seljani našli u konavlju pored puta i volujskim kolima ga dovezli ujutro. Tog momenta se dobro sjećam i mislili smo da neće ostati u životu, kako od velikih, vidljivih udaraca po tijelu i glavi, tako i od velike zime.
Nikada moj otac kasnije, ili ga bar ja nisam čuo, nije spomenuo taj strašan događaj.“ Umjesto zaključka
Da se ne otrgne od zaborava ovaj divni primjer sveštenoslužitelja Mitrololije crnogorsko primorske neka posluži ovaj tekst.
Osnovna poruka je: Pušenje ili Spasenje, odnosno generalno: Slavoljublje, Strastoljublje, Srebroljublje ili Spasenje.
Kako se mi više povodimo usmenom tradicijom i predanjem, ovo je i apel da svi prilože po neko saznanje i dokument o ovom divnom izdanku roda našeg i ne samo njemu.
Ubijeđen sam da će molitvama svetog Simeona Dajbabskog zasijati Dajbabska gora sa još jednim svetiteljem ispovjednikom Dušanom Podgoričkim.
Uoči Svetog Simeona Dajbabskog, ljeta Gospodnjeg 2023.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
