Pišu Ksenija Milović i Stevan Kilibarda, odbornici kluba Demokrate-Demos u Skupštini opštine Nikšić
Jedan dan, pet prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u Nikšiću.
Ovo je više od statistike – to je krik za pomoć, poziv na buđenje, i dokaz da se nalazimo u sred duboke društvene krize koja prijeti da uruši temelje našeg suživota. Ovaj primjer odražava rastuću nejednakost, nepravdu i nemoć žrtava koje su primorane da žive u strahu i poniženju.
Žrtva nasilja je pretrpjela zlostavljanje:
– jer je vjerovala da ima pravo na slobodu,
– jer je imala hrabrosti da se suprotstavi nepravdi,
– jer je pokušala izaći iz začaranog kruga nasilja,
– jer se usudila reći „ne“ nasilniku.
Nasilnik je počinio zločin:
– jer vjeruje da je žrtva njegova imovina,
– jer smatra da on ima pravo odlučivati o njenom životu,
– jer ne priznaje njeno pravo na samoodređenje,
– jer smatra da je nasilje opravdan način za održavanje kontrole i moći.
Nasilje u porodici nije izolovan incident, niti je to „porodična stvar“ koju treba riješavati unutar četiri zida. Ovo je ozbiljan društveni problem koji zahtijeva pažnju i akciju na svim nivoima – od individualnog do institucionalnog. Zabrinjavajuće je i to što se u našem društvu nasilje često marginalizuje, obezvrjeđuje i opravdava, umjesto da se prepozna kao sistemski problem koji pogađa sve nas.
Praksa?
– Javnost se kratko uznemiri, ali brzo zaboravi, nastavljajući s ustaljenim načinom života.
– Institucije obećavaju reforme, ali one često ostaju samo na riječima, bez stvarne implementacije.
– Zakonodavstvo se povremeno mijenja, ali bez suštinske promjene u primjeni zakona i zaštiti žrtava.
– Mediji izvještavaju o incidentima, ali često na način koji senzacionalizira nasilje i dodatno traumatizuje žrtve, umjesto da doprinese njihovoj zaštiti i podršci.
– Društvene mreže postaju platforma za kratkotrajno izražavanje šoka i bijesa, ali i za neodgovorne komentare koji banalizuju ozbiljnost problema.
Statistike nasilja u porodici su pokazatelj ozbiljnih društvenih anomalija. Sociološki i psihološki faktori koji doprinose ovakvom stanju duboko su ukorijenjeni u našoj kulturi. Patrijarhalni modeli, koji ženama često oduzimaju pravo na samoodređenje i slobodu, stvaraju okruženje u kojem se nasilje toleriše, pa čak i opravdava. Nasilnici se često ne suočavaju s adekvatnim sankcijama, a žrtve su prisiljene da ostanu u nasilnim odnosima zbog straha, ekonomske zavisnosti ili društvene stigmatizacije.
U mnogim zajednicama, patrijarhalne norme i vrijednosti još uvijek dominiraju, podržavajući ideju da je muškarac glava porodice i da ima pravo odlučivati o životu i sudbini žena i djece, a žene su često ekonomski zavisne od svojih partnera, što im otežava odluku da napuste nasilne odnose. Nedostatak ekonomske samostalnosti znači i nedostatak izbora.
Žrtve nasilja pate od dubokih psiholoških trauma koje ih sprečavaju da prijave nasilje ili napuste nasilnog partnera. Strah od odmazde, stigmatizacije ili gubitka djece dodatno komplikuje njihovu situaciju. Dugotrajno izlaganje nasilju može dovesti do gubitka samopouzdanja i osjećaja vrijednosti kod žrtava, što ih dodatno onemogućava da se izbore za svoja prava, nasilnici često izoluju svoje žrtve od prijatelja, porodice i drugih izvora podrške, čime povećavaju njihovu zavisnost i smanjuju šanse za bijeg.
Nasilje u porodici nije samo privatna tragedija – to je društveni problem koji zahtijeva hitnu pažnju i akciju. Svi mi, kao članovi društva, imamo odgovornost da reagujemo, da se borimo protiv nasilja i da pružimo podršku onima koji su pogođeni. Jer nasilje u porodici nije stvar pojedinca – to je odraz stanja u kojem se cijelo društvo nalazi.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
Foto: Privatna arhiva
