Piše: Vuk Bačanović
Istoričar Dragutin Papović je na portalu portalanalitika.me objavio, kako se navodi, istorijski esej u dva dijela o dukljanskom vladaru Stefanu Vojislavu pod vrlo precizirajućim naslovom „Esej o Stefanu Vojislavu“. Moram priznati da sam bio vrlo ugodno iznenađen da je uredništvo Analitike za razliku od svoje ustaljene prakse ovaj put objavilo barem pola istine. Zaista se radi o eseju, s tim da već poslije prve pročitane rečenice, pridjev „istorijski“ postaje teško održiv. „Po naređenju makedonskog cara Jovana Vladislava“, piše Papović bez ikakvog uvoda o čemu se radi „dukljanski vladar Vladimir ubijen je u Prespi 1016. godine, a Duklja je pala pod vlast Makedonskog carstva.“ Makedonski car i Makedonsko carstvo? Ovakvi termini su možda morali biti uvažavani u politički korektnom dijelu istoriografije socijalističke Jugoslavije, čije je konstruisano nacionalno makedonstvo nekako trebalo transponovati u srednjovjekovno razdoblje. Kotemporarni istorijski izvori, koje je više uputno konsultovati kada se pretenduje na to da se piše istorijski esej, poput jedanaestovijekovnog Bitoljskog natpisa Jovana Vladislava nam govore nešto sasvim drugo:
Leta 6523 [1015] od stvaranja sveta obnovljena je ova tvrđava, zidana i napravljena od Jovana, samodršca bugarskog, uz pomoć i molitve presvete Vladičice, naše Bogorodice, i zastupništvom dvanaest vrhovnih apostola. Ova tvrđava je napravljena za utočište i spasenje, i za život Bugara. Tvrđava Bitolja započeta je u mesecu oktobru, 20. dana, i završena je u mesecu (…) krajem. Ovaj samodržac bio je Bugarin rodom, unuk Nikole i Ripsimije blagovernih, sin Arona, koji je brat Samuila, samodršca cara, i koji su obojica porazili grčku vojsku cara Vasilija u Štiponu, gde je uzeto zlato (…), a taj (…) car je bio poražen od cara Vasilija godine 6522 [1014] od stvaranja sveta u Ključu i preminuo je krajem leta.“
Ali kada se jednom krene maksimom da su izvori irelevantni, pogreške bivaju sve drastičnije, pa se tako tako djelo koje je bilo poznato pod nazivom LJetopis popa Dukljanina, odnosno Barski rodoslov – a za koje je su generacije istoričara utvrdile da nije ni ljetopis ni rodoslov, jer ne ispunjava karakteristike ni jednog ni drugog, već tipična srednjovjekovna gesta regum (ugrubo rečeno, djela koja opisuju živote i djela vladara, često sa mnogo hronoloških konfuzija, mitskih elemenata i kasnije izmišljenih događaja i „tradicija“, tako da ih gotovo uopšte ne možemo smatrati kredibilnim izvorima za rekonstrukciju stvarnih istorijskih događaja) napisana po svemu sudeći u 13. vijeku[1]– pretpostavlja ili izjednačava kotemporalnim vizantijskim izvorima kao što su djela Jovana Skilice, Skiličinog nastavljača, Kekavmenona i Jovana Zonare. Zašto to radi? Naprosto zato jer se radi o istorijskim izvorima koji ne odgovaraju autorovom nenaučnom načinu promišljanja, te ih zbog toga citira selektivno kako bi ih uskladio sa, opet selektivnim pristupom 13-vijekovnoj gesti. Najbolji primjer ove svojevrsne kasapnice je sljedeći odlomak, u kojem o Stefanu Vojislavu piše sljedeće:
Vjerovatno je zauzeo i dio Raške. Zato ga vizantijski hroničari nazivaju arhontom (vladarom) Tribala i Srba (Τριβαλλῶν καὶ Σέρβων…ἀρχηγός). Pod Tribalima se podrazumjevaju Dukljani, jer su Vizantinci imena omrznutih antičkih varvarskih naroda davali istaknutim neprijateljima. Po tom principu hroničar Zonara kaže da je Vojislav bio Skit (Σκύθης ἀνήρ). Od svih vizantijskih hroničara Kekavmen je jedini bio u blizini Duklje, jer je učestvovao u gušenju Odeljanovog ustanka. On navodi da je Vojislav Dukljanin (Βοισϑλάβος ὁ Διοϰλητιανός) i da je njegova zemlja Duklja (Διοϰλείαν).
Esejista ne zna, ili namjerno preskače, više stvari. Najprije da se odrednica „Raška“ javlja tek u Nemanjićkim dokumentima, zbog političke tendencije da svoju državu nazivaju po svojoj prijestolnici,[2] tako da Stefan Vojislav nije mogao osvajati nešto što u njegovo vrijeme nije postojalo, a kamoli „dio“, a onda i sve ono što ne bi bilo u skladu sa neocrnogorskom prečišćavanjem neugodnih činjenica koje izviraju iza svakog ugla. Zbog toga esejista ne zna šta bi sa prividnim dukljanskim etničkim haosom koji reflektuju vizantijski izvori kada se čitaju u cijelosti, a to su formulacije poput „narod Srba koje i Hrvatima nazivaju“ (το των Σέρβων έθνος, ους και Χροβάτας καλοϋσι) kod Skiličinog nastavljača, odnosno „narod Hrvata, koje neki nazivaju i Srbima (Χροβάτων ζθνος, ους δηκαι Σέρβους τινές καλοϋσι)“ kod Jovana Zonare, zatim „Dukljana i Hrvata koji zlostavljaju Ilirik“ kod Nićifora Vrijenija. Ne zna ni šta bi sa Jovanom Sklicom koji nas s druge strane izvještava da je Stefan Vojislav „arhont Srba“ (Στέφανος δ καΐ Βοϊσθλάβος, δ των Σέρβων άρχων), koji je prije kratkog vremena pobjegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba (τον τόπον των Σέρβων), to jest „zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe i okolna plemena (Τρι,βαλλούς και Σέρβους και τα πρόσοικα γένη)“, da bi „Mihailo (Μιχαηλας), Stefanov sin, koji je poslije oca bio postao vladar Tribala i Srba (Τριβαλλών καί Σέρβων… αρχηγός), sklopio ugovor sa carem i bio upisan među saveznike i prijatelje Romeja (τοις συμμάχους καί φίλοις των ‘Ρωμαίων έγγράφται), i bio počašćen protospatarskim sanom“, dok je za Kevkamena, Stefan Vojislav, osnivač dinastije „Travunjanin-Srbin (Τρφούνιος ό Σέρβος)“. Iz istog razloga nas naš esejista uskraćuje za Skiličin opis odbrane Duklje od romejske (vizantijske) vojske, koju je organizovao dukljanski-srpski arhont kojem je posvetio svoj esej:
Skupivši, naime, snage, kako mu je bilo naređeno, a tih je bilo oko 60 hiljada, on (romejski patrikije Mihailo) upade u zemlju Tribala, prolazeći putevima strmim i kršnim i vrletnim i tesnim tako da uporedo nisu mogla ni dva konjanika da idu. Srbi su njima, kako se priča, namjerno dozvolili i dopustili da ulaze, dok se on (se. Mihailo) nije brinuo niti o povratku niti je ostavljao dovoljno jaku stražu po tesnacima. Provalivši, ovaj je pljačkao i palio polja dok su Srbi zauzeli i čuvali tesnace i strmovita mjesta na putu (της τρίβου) i čekali na povratak. Kad Mihailo odluči da je dovoljno pljačkanja i kad je bio prikupio mnogo plijena i zarobljenika i došlo vrijeme za povratak, i kad putujući stigoše u tesnace, tada neprijatelji sa visova počeše da bacaju kamenje i gađaju strijelama i svim mogućim spravama za bacanje i valjaju ogromno stenje, dok oni oko Mihaila nisu mogli da se služe ni rukama ni oružjem niti uopšte da pokažu primjere hrabrosti. Neki pogođeni odmah poginuše, drugi se niz strmine strovališe i jadno završiše, tako da se okolne gudure i rječna korita napune mrtvacima i postanu prohodni za progonitelje. Pade oko 40.000, a izgibe i sedam stratega.[3]
Naš esejista se sasvim sigurno prepao šarolikosti etničkih odrednica u onome što naziva „vizantijski izvori“, posebno zbog prečeste srpske etničke odrednice, te ih je naprosto odlučio prećutati. A to je zbog toga što ni njemu, ni publici sistemski naviknutoj na paraistorijski šovinistički škart nije jasno da je etnička šarolikost u kojoj vremenom dođe do dominacije najbrojnije i/ili vojno najjače etnije, koja vremenom više ili manje uspješno homogenizuje ostatak etničkih supstrata nije eksces, već pravilo formiranja srednjovjekovnih nacija o čemu postoji obimna naučna zapadnoevropska i ruska literatura[4] koju se esejista ili nije potrudio da pročita ili je ignoriše radi populističkih razloga. Isto tako nije shvatio da evropska srednjovjekovna nacija počiva na konceptu Novog Izraela, to jest da ono etničko ime koje primanjem kraljevske krune iz ruku visokih crkvenih velikodostojnika postaje posvećeno i samim tim katalizator etničke identifikacije. Da jeste, znao bi da nam Skiličini dragocijeni podaci zapravo govore o kako je srpsko etničko ime postalo dominantno u Duklji, odnosno Tribaliji i zbog čega u vizantijskim izvorima titule dukljansko-srpskog vladara Konstantina Bodina glase „prototosevast i eksusijast Duklje i Srbije”[5] koja je ekvivalentna kraljevskoj tituli „rex Sclavorum“ Mihaila Vojisavljevića[6] na koju, s obzirom na to da su regalije Vojisavljevog sina dodijeljene iz Rima, nailazimo u izvorima papskog porijekla. Dvojnost vizantijske titule svjedoči o procesima srastanja i homogenizacije dva pojma, koja je evidentna u kasnijim izvorima nemanjićke proveniencije, poput tvrdnje Stefana Nemanje o obnavljanju svoje razrušene djedovine[7], pa do dragocijenog Domentijanovog podataka u žitiju Svetog Save:
I napisavši poslanicu ka velikom saprijestolniku svetih i slavnih apostola, papi, ispovijedivši mu neutajenu blagodat kojom sam bi vjenčan od Boga, i molio je da mu pošalje blagoslov od svetih apostola i od toga samoga blagoslovenu krunu da kruniše svoga brata (Stefana op.a.) na kraljevstvo po prvom otačastvu kraljevstva njihova (podsjećanje na krunisanje kralja Mihaila Vojisavljevića op.a.), u kome se otac njihov rodi po božanstvenom samotrenju u mjestu zvanom Diokletija, koje se zove veliko kraljevstvo od početka.[8]
Upravo su ovo razlozi učestalosti odrednice „srpski jezik“, pa čak i odrednice „srpska zemlja“ za mnoge dijelove današnje Crne Gore u izvorima koji su nam sačuvani iz postnemanjićkog vremena, od Božidara Vukovića-Podgoričanina, pa do Svetog Petra Cetinjskog. Velika je nevolja za našeg esejistu što kontinuitet te odrednice seže od prve kraljevske dinastije koja je vladala predijelima koji su danas dijelovi Crne Gore i svjedoče o njenom istinskom istorijskom identitetu. I jer je to jedini naučni zaključak zasnovan na analizi dostupnih istorijskih izvora, čije nam čitanje i razumijevanje nam nanovo ukazuje sa kakvim kasapima u ulozi istoričara imamo posla.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
Foto: žurnal.me
