Apeluj me ako smiješ

Piše: Brano Mandić

Iako Milatović za pet minuta sedam puta kaže da je svaka njegova kampanja bila istorijska, vrijeme prolazi brzo, pa će ga možda ubuduće više povezivati sa starim svatom crnogorske politike Mandićem nego sa rođenom nevjestom.

Nemam mudrost da proniknem u tajanstvo političkih delirijuma u kojima čovjek podržava političare poput Andrije Mandića. Nije mi jasno zašto se momčadija Milatović i Spajić fino ne druže i podijele vlast. Zašto ovaj prvi sad zadirkuje ovog drugog. Koji su to tajanstveni nervni impulsi što struje u zao čas da ti vojvoda Mandić postane politička ponuda, kao što se desilo mladom Milatoviću.

Možda na Oksfordu postoji workshop na kome se uči drugovanje sa političkim sjecikesama. Ograđujem se, nemam odgovor zašto to Milatović radi, kao što sam znao da u Budvu kod gradonačelnika Mila Božovića onomad ide zbog glasova. Par dana prije nego što će ovaj biti osumnjičen i uhapšen zbog šverca kokaina. Bila je to gadna koliko i žalosna politička pragma, gledano sa mog velemoralnog stanovišta, bilo je to miješanje grana vlasti, baba i žaba, jedna sasvim jasna politička naznaka da od finog predsjednika možemo očekivati i neke ozbiljne zaplete.

Nemoćan u analizi, a bez doušnika i kristalne kugle, ostavljam građanima, što veli Milatović, da procijene zbog čega dotični raznosi rođenu partiju i podržava opstanak DF-a u našoj političkoj kaljuzi. Elegantna prilika da se ovjere i DPS I DF, dva strašna simvola političke propasti, možda će eto nestati zbog napora drčnog predjednika da pokvari rabotu partijskom drugu. Čudni ishodi su na pomolu, ali o njima neka nagvaždaju umniji, mene interesuje, kakvog smo lidera dobili, odnosno, šta mogu zaključiti nakon pet minuta slušanja Milatovićevog obraćanja novinarima, u Kolašinu, na primjer, prije nekoliko dana.

Oksfordski đak nije neki govornik i to mu odmah se mora oprostiti. Ipak, zanimljivo je npr. da ne osjeća punoću padežne sintagme, pa “apeluje premijera” i “apeluje sve“, što je poseban gramatički hendikep. Provjerio sam, na žalost, taj se peh kod Milatovića ponavlja i nije riječ o trenutnom lapsusu.

Đe je naučio da tako uporno “apeluje ljude”, je li to Oksford ili Atlas stipendija, vjerujem da će se time baviti biografi, pa sam po tom pitanju miran. Ono što me ispunjava nemirom dog gledam snimak Milatovićevog govora jeste ubitačna upotreba frazetina o istorijskoj pobjedi, o herojskim dometima koje ovaj političar u povoju na tako poseban način ponavlja da stvar prestaje da bude puko pitanje stila. Opsesivna upotreba prvog lica jednine i pristajućih superlativa bez nijansiranja iskaza i sa tupavom sintaksom koja se raspada u nabubanom mucanju, sve to čini Jakova Milatovića živom slikom političke pustinje koju trpimo.

Ako pitaš prosječnog građanina kakav je gosn Milatović, vjerovatno će tri prve riječi biti: pametan, obrazovan skroman. Kao što obično biva u Crnoj Gori, stvar na terenu vrišti u svojoj suprotnosti, pa spaziš junošu koji „apeluje mandatara“, a sebe uzdiže kao povijesnu figuru, nekim ukurčenim držanjem iza kojeg zjapi neiskustvo i gorčina.

I tu bih se zadržao, svak ima svoje domete, moji su leksičko-stilski, na njima temeljim poznanije svijeta, pa pomislim kako se u jeziku i govoru može čitati nekompetencija jednog mladog političara. Kad tome dodaš ono uznemirujuće tancovanje za sofrom u posjeti Vučiću, ili tričavo tviter nadgornjanje sa plebsom, za utjehu ti ostaje još samo lijepa slika predsjednikove porodice kao PR uspjeh jedne rane kampanje.

Iako Milatović za pet minuta sedam puta kaže da je svaka njegova kampanja bila istorijska, vrijeme prolazi brzo i dolaze nova lica, pa će ga možda ubuduće više povezivati sa starim svatom crnogorske politike Andrijom Mandićem nego sa rođenom nevjestom. Ako je to izbor, divno, ako je od oksfordskog đaka, dosta je.

Apelujem ga da se uzme u pamet i da se drži u skladu sa svojim skromnim iskustvom i ustavnim ovlašćenjima.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)

Foto: Wikimedija/Dulajle