emisija “Tragovi” na Televiziji Nikšić večeras od 20,30h
“U ranom djetinjstvu bio sam miran, povučen, tih dječak koji se igrao, volio drugare, ali bio sam suviše povučen. Nijesam umio da se izborim za sebe i nijesam bio uspješan ni u školi ni van škole… Bilo je tako do trenutka kada se otključala neka druga strana u meni u čemu je pomogla moja tetka Mika, moja zvijezda vodilja, koja nas je, iz Trebinja, gdje sam rođen, povukla u Podgoricu. Živjeli smo prvo u Zagoriču pa na Zlatici, a to su prigradska naselja koja su, u to vrijeme, bila mirna i omogućavala su bezbrižno odrastanje”.
Na putu koji je Jovan Dabović, jedan od poznatijih i angažovanijih glumaca mlađe generacije u Crnoj Gori, prošao do zvanja glumac bile su nekolike neočekivane stanice. Oduvijek je znao da želi nešto da napravi i to predstavi, ali to je dugo bilo pod oznakom nešto. Pisao je i mislio poeziju, bavio se muzikom i u tome nije pronalazio ključ za svoju viziju stvorenog i pokazanog. I desilo se…
Kada se desio susret vas sa vama mogućim glumcem?
Negdje u srednjoj školi. Upisao sam UMS, školu glume. Ustvari, oduvijek sam želio nešto da napravim i to nešto pokažem. Da li će to biti roletne koje i sada izrađujem, ili nešto drugo o tome nijesam razmišljao. Takođe sam volio da se bavim nekim sverama umjetnosti da čitam, pišem, bavim se muzikom. Poezija je dobar dio mog života. Iz poezije je, čini mi se, nastao i moj bend u srednjoj školi i ovo čime se danas bavim.
Nijeste odmah upisali glumu već ste lutali, ili ste bili na pravom putu?
Nijesam lutao. Završio sam srednju mašinsku školu i taj period je jedan od srećnijih u mom životu. Tamo sam stekao prijatelje za čitav život i kvalitetna i vrijedna znanja, spoznao sam sebe, tu se razvijala moja ljubav prema umjetnosti. Bio sam dobar đak, čak sam osvajao nagrade na takmičenjima iz hidraulike i pneumatike…Te godine, kada sam završio srednju školu, nije upisivana klasa na FDU na Cetinju. Upisao sam filozofiju u Nikšiću i proveo tri nezaboravne godine na tom studiju sa divnim ljudima. Kada se sjetim Nikšića, sjetim se mog profesora Draga Perovića koji je nesvakidašnji čovjek, divan čovjek, umni čovjek, blagi čovjek. U svemu postoji nit, za sve postoji razlog. Nakon tri godine ispisao sam se sa filozofije, upisao na Cetinju Fakultet dramskih umjetnosti u klasi prof. Branimira Popovića i ušao u jedan novi, meni nepoznat poligon, u novi život. Gluma je život. Da bih napravio nešto opipljivo, na primjer, prozor potreban mi je samo šablon… a za ulogu je potreban čitav čovjek.
I sa čime ste se sreli na akademiji?
Sa onim djelom sebe koji ne poznajem, sa sobom koji mora da se pokrene, da nanovo uči da hoda, da govori, da misli… A ništa od toga ne znaš, pa od toga što ne znaš počinješ da se bojiš. A ne treba. Rođeni smo sa nekim kvalitetima i kvantitetima i trebalo bi poraditi na tome da taj kvantitet, što je više moguće, postane kvalitet. I naravno da se ne poništi ono što je nečija posebnost, jer to je naš kod. Susret mene i glume bio je kompleksan.
Ono što se dešava u učionici, vježbaonici postaje TO tek kad se desi na sceni. Kada se desilo?
Na drugoj godini fakulteta imao sam uskakanje, umjesto Slobodana Marunovića, u predstavu Evryme Đilas. Obukao sam kostim, izašao na scenu i tu se desio blok. Nijesam izgovorio, čini mi se dvije replike. Kolege su nadomjestile tu prazninu. Bilo je to toliko stresno da sam mislio da više nikada neću igrati u pozorištu. Ali, sledeće iskustvo bilo je u predstavi Oerest in peace, Stevana Bodrože. I to je bilo fantastično. Stevan je bio toliki otvoren da smo Maja Stojanović i ja dobili mnogo više prostora nego što je bilo ponuđeno, i napravili smo dobre uloge. Tada počinje moja nova ljubav za pozorišnom scenom, neka miso da joj pripadam.
To je bilo na trećoj godini fakulteta, a da li je za vas diplomska predstava bila, kako često vole da kažu glumci, zrno iz kojeg nešto niče…?
Te floskule i uopštavanja ne volim. Gluma je osjećajna i ne bi trebalo da se generalizuje. Ona je svevremena, a individualna. I kada neko počne da generalizuje, zaključava… dobijem poriv da se suprotstavim. To nije jedna misao, riječ, rečenica, to je sublimacija osjećanja, pogleda, dodira. Nemoguće je to svesti na jednu rečenicu. Kao što smo ljubav sveli na sintagmu- volim te, nekada je zagrljaj veće volim te, od rečenog volim te.
U Nikšiću vas prepoznajemo kao glumca u autorskim predstavama Nikšićanina Obrada Nenezića, dramskog pisca, pjesnika, dramaturga…Šta vas povezuje?
Razumijemo se, družimo dopunjujemo… Prepoznali smo se. Počelo je, prije sedam godina, predstavom Sveti i prokleti. To je tragedija pisana u stihu, a stih je težak oblik verbalnog izraza za pozorište. Meni se to dopalo.
Nenezićeva predstava Kontrarevolucija jedna je od onih koje ostavljaju trag zbog velike doze angažovanosti. Čini se da je to način na koji i vi želite pozorišno da mislite, da birate taj angažovani momenat?
Zato postojim u ovom poslu. Umjetnost da bi bila vrijedna mora biti na neki način angažovana.
Kako, a da to ne bude pamflet?
Uraditi predstavu po tekstu koji je zbog tog napisan. Ne dodavati, ne dopisivati, biti dosledan.
Čemu?
Ideji. Ako imaš ideju za nešto, tražiš tekst u čijoj osnovi je ta ideja. Ali ne prekrajaš neki drugi da bi ga uskladio sa tom idejom. Odnosno, ne dodavaš. Na primjer, gradiš kuću po projektu pa kad završiš dodaješ detalje tamo i ondje. I dobiješ ništa.
A šta se dešava kada se radi inscenacija književnog djela. Imali ste nedavno iskustvo sa Kafkinim Procesom?
Taj tekst bi trebalo da ostane kakav jeste. Postoji u našem svijetu štrih i njime se pravi kompresija, kristališe se, a kada se dodaje rezultat je papazjanija.
Igrali ste, za desetak godina, i u filmu dugometražnom i kratkometražnom, tv dramama, serijama, pozorištu… sa rediteljima različitih generacija i poetika. Ko vam odgovara?
Kod svih ima nešto da mi odgovara i ne odgovara. Uostalom, to su momenti, i možda više nikada nećeš raditi sa tim rediteljem. Na primjer, pristup Zorana Rakočevića u predstavi Gospođa Bovari mi se dopao… A na primjer, u mučnom sjećanju mi je rad na predstavi Zimska bajka Dina Mustafića. Ne zbog Dina. Moja uloga je bila trpna. Predstava traje tri sata, a ja sam na sceni dva sata i uglavnom ćutim. Prolazio sam kroz teška stanja i iskušenja, bilo je mučno dok sam otkrio šta treba da radim, šta da mislim, kako da uđem u tu atmosferu.
Kako se izborite sa takvim situacijama? U tom otkrivanju koga ili šta prizivate u pomoć-filozofiju, poeziju, situacije…?
Sve što jesam, što sam bio, sa čime sam se sretao… čeprkam po sebi.
Šta vam otkriva dosadašnje iskustvo, šta je vaša misija na sceni?
Moja misija, misao i želja je da stvaram to iza čega mogu da stanem. Da radim to što nosi poruku i pouku, jer bez toga nema smisla. Ne nipodaštavam tezge, to je rudarski posao, teška disciplina, ali želim da to što radim ima značenje da publika, bio da je jedan gledalac, izađe sa mišlju, osjećanjem, emocijom koju mi kao trupa, ansambl šaljemo. Tada sam uspio.
Koliki je to uspjeh. Za vas kažu da ste među poznatijim glumcima mlađe generacije, ali u prepoznavanju prednjače spotovi, serije, reklame, tv… Ipak je mali broj posjetilaca koji dolaze u pozorište po znanje?
Prvo, ne mislim da sam poznat, još manje popularan, a u Crnoj Gori teško je biti popularan ukoliko nijeste političar, ali svaki put se iznenadim kada mi neko, na ulici, u prodavnici kaže – gledao sam vas u toj i toj predstavi. To mi godi, jer važno je. A koliko i šta može pozorište, zavisi i od profila gledaoca. Koliko je otvoren da primi neku poruku. Saglasan sam, nažalost, da je mali broj posjetilaca pozorišta, a razlozi su brojni. Teško da ćete nekog sa 27 godina nagovoriti da prvi put ide u pozorište.
U vremenu urušavanja vrijednosnog sistema u svim aspektima življenja važna je i priča o idolima i uzorima, jer danas su za mlade ljude to uglavnom antiheroji. Ko je bio na vašoj listi?
Što se tiče muzike i poezije to je uvijek bio i danas je Miladin Šobić. Kada sam počeo da pišem poeziju činilo mi se to je iz njegovog pera. Bilo mi je fascinantno, na primjer, šta može Marlon Brando svojom pojavom, divim se Danijelu Dej Luisu koji je svemoguć… ali kada je riječ o glumi nijesam razmišljao da budem na tragu bilo koga… Tražio sam sebe u toj oblasti. Prvo sam želio da snimam, bilo mi je to privlačnije. Osjećao sam se bezbjedno, zaštićeno, ali kako godine prolaze raste moja ljubav za pozorište i pripadnost pozorištu.
I tako su putevi Jovana Dabovića do dešifrovanja onog nečega o čemu je razmišljao da stvori i pokaže, vodili do scene. Srednja mašinska škola mu je pokazala i kako i kuda. Tu spoznaju produbio je na studiju filozofije u Nikšiću, tada iznuđenom rješenju, a zatim se vratio igri, koja mu je u djetinjstvu, u produženom trajanju, bila preokupacija. Razigrao se na scenama i pred kamerama i pronašao sebe. Publika ga pronalazi, vrednuje i prepoznaje njegov angažman shodno afinitetima: neko u radio drami ili govorenju poezije po mat pastelno neutralnom glasu; neko u reklamama, serijama, TV dramama, dugometražnim i kratkometražnim filmovima po autoritativnoj pojavi kojoj vjeruje, a u tim medijima i on se osjeća bezbjedno; publika sa većim senzibilitetom za scensku umjetnost vidi Jovana Dabovića tamo gdje se i on sasvim pronašao – u teatru, predstavama razičitih žanrova i stilova od drama klasičnih i savremenih do baleta, opere i muzičko poetskog performansa. Jedinstvo dejstava jezičkih specifičnosti raznih umjetnosti na pozorišnoj sceni privilegija je za Jovana Dabovića, glumca talentovanog za literarni i neverbalni teatar, koji između pozorišta i života stavlja znak jednakosti. Ali, na pozornici se, govorio je Branislav Nušić, prvo digne zavjesa, pa se tada odigra drama. U životu to drugačije biva: prvo se odigra drama, pa se onda digne zavjesa.
Sonja Vujadinović
Foto:privatna arhiva, RTNK
