emisiju „Tragovi“ pogledajte večeras od 20,30h na programu Televizije Nikšić
U Golubinici, zaseoku Viluškog sela Balosave za koje su, dok je tuda išla pruga, putnici govorili da je najljepše mjesto od Petrovića do Nikšića, 1882. Filip Andrijašević sagradio je kuću.
U kući su stasavale generacije Andrijaševića. U njoj je rođen i njegov sin Đorđije, vičan svakom radu od drveta, i unuk Miljko, čije kršteno ime Aleksandar, baka Tijana, koja je živjela 113 godina, nije prihvatila, a kasnije ni službeni spisi.
U toj kući su Angelina i Miljko izrodili šestoro djece, koja su kasnije dobila i polubrata, a svakom je na rođenju dodijeljen težak život i niz životnih drama. Jedan od Angelininih i Miljkovih sinova, Krsto, rođen 1948. svoju dramu ispisuje na drvetu, platnu, papiru. On će, kao dječak zaljubljen u cvijeće i crtež, razmišljati šta je iza nebeskog beskraja i patiti što u paramparčad nestaju njegove figurice od gline.
Godinama kasnije, kada je akademski vajar Krsto Andrijašević postao poznati umjetnik skulpture, crteža i slike, kući u Balosavama dodat je jedan, za ovu priču važan, kamen. Bez Đevojačkog veza iz Balosava, koji je uramljen u zbirku i rođen kamena, koji je uklesan u kuću, priča ne bi mogla da počne. Jer, tako je počinje Krsto:
“Tu, iza kuće bila je velika kamena ploča. Majka mi je pričala da me tu rodila. Kada je kuća proširivana kamen, koji sam ja nazvao rođen kamen, ugrađen je u kuću. Bili smo puno siromašni. Školovao sam se u Vilusima i još kao prvak volio sam da precrtavam slike iz Bukvara. Učitelj, Krsto Nikolić, to je pokazivao u zbornici. Nastavnik Drago Durković me vodio po učionicama da crtam na tabli. Pravio sam, u to vrijeme, i figure od gline. A djeca su i tada bila agresivna. Svaku figuricu, koju bih stavio iza table, polomili bi. Ovdje, u Golubinici, su doline Krivače a okolo su vlake, ravne livade. Ležao sam na mekoj travi i zamišljao šta je iza naše galaksije, gdje ja kraj, kako to da nema kraja… ali nijesam nalazio odgovore. U Krivačama sam jednu ploču premazivao zemljom i kamenčićem crtao po tome. Crtao sam pa brisao i ponovo crtao. Posebnu ulogu u mom životu imala je majka na koju sam najviše ličio. Smatrali su je ružnjikavom ženom, a vidjećete kako je izgledala. Sve sam ostvario zahvaljujući njoj. Do zore je ostajala da nam krpi čarape, da suši ispod šporeta našu odjeću… Jedne večeri sam presjedio sa njom i čitao joj Hamleta. Voljela je da sluša. Nijesam se usudio da crtam njen portret, ali sam napravio skulpturu Majka. Ravno lice i ogledalo, znači svako se ogleda u svojoj majci. Umrla je u 56. godini. Moj otac se poslije četiri godine oženio i ja sam to teško podnio. Naša maćeha bila je dobra žena, bila nam je kao majka, ali majka je jedna.”
Sjeća se Krsto siromašnog, a lijepog djetinjstva u Balosavama, kada je sanjao da i bratstvo Andrijašević, nakon kneza Lazara, bude po nekome čuveno, pa teških i nimalo lijepih gimnazijskih dana u Nikšiću, pokušaja upisa na Pomorsku akademiju, pa ruski jezik, i konačno susreta sa sobom na Pedagoškoj akademiji:
“U gimnaziji nijesam bio dobar đak, nijesam imao vremena da učim. Nas tri brata smo stanovali privatno i ja sam, kao najmlađi, morao da kuvam, perem… sve da radim. Kada sam upisao Pedagošku, stanovao sam kod sestre u Ćemencima i prvi sam dolazio u školu. Tu je atelje imao Gvozdo, u koga smo gledali kao u boga. On je radio noću. Jednom me, rano ujutro, zatekao tamo i rekao mi – ti si izgleda ovo zavolio. Ništa nijesam rekao, jer me bilo stid. Tada mi je u Nikšiću bilo prelijepo, bili smo dobro društvo. Bilo je tada čuveno korzo, nosili smo traperice, košulje i džempere od angore.”
U kući u Balosavama, i danas su sobe opremljene kao nekada. U Krstovoj su njegovi prvi radovi: diplomski sa Pedagoške akademije- skulptura Gaši Raze, koju je Drago Đurović, kojeg tada nijesu simpatisali, a kasnije su shvatili da je napravio možda najbolje spomeničke skulpture u Crnoj Gori, ocijenio desetkom; radovi koje je radio na ferijama, kada je dolazio iz Beograda sa Fakulteta likovnih umjetnosti, crteži oca, tetke, autoportret… I prvi rad u drvetu, skulptura dječaka, koju je radio po ugledu na Rista Stijovića. Balosave su, kaže, izvorište svega što će kasnije stvoriti, a Nikšić čvorište tog stvaralaštva.
U Nikšiću, ulici Serdara Šćepana, u garsonjeri Krsta Andrijaševića stanuju pribor za slikanje, crteži, slike završene i one u pripremi. Tu je, po njegovom mišljenju, njegov najbolji crtež Ludnica, prenesen na platno; djela slikara prijatelja, samo ona koja zaustavljaju posmatrača; reprezentativna monografija Krsto, u kojoj su sabrane fotografije njegovih djela i zapisi onih koji pronalaze puteve i puteljke do suštine njegove poetike; Krstova zbirka priča Đevojački vez iz Balosava, rukopis za drugu, materijal za novu monografiju… Tu su i tragovi: podstanarskog staža Uroša Toškovića; Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu koji je upisao otprve; postavki u beogradskim muzejima gdje je upoznao skulpture Rista Stijovića; Meteorološke stanice, gdje je uradio najviše skulptura i otvorio dušu iskonu; profesorskog angažmana u Nikšiću; brojnih izložbi, a posebno onih u Francuskoj i Novom Sadu gdje je predstavljen kao doajen crnogorske savremene umjetnosti…
“Na prijemni u Beogradu ponio sam škart, jer su mi na Pedagoškoj odnijeli sve vrijedne radove. Možda su me primili zato što nijesam bio pretenciozan. Na fakultetu sam radio dan-noć. Imao sam, na prvoj godini, visok prosjek pa sam dobio stipendiju i sve je išlo lakše. Tamo nije bilo onog druženja kao u Nikšiću, svako je bio zaseban. Vikendom sam posjećivao Narodni i Muzej savremene umjetnosti. Tamo sam upoznao djela velikih stvaralaca, na primjer Lubardinog Guslara. Tada sam shvatio šta je velika umjetnost. Dok sam ga posmatrao, čitavo tijelo obuzimala je neka čudna jeza, uzbuđenje… To je nešto slično orgazmu. To se ne može opisati. Tako sam počeo da otkrivam koji su umjetnici dobri. Kada sam diplomirao i došao u Nikšić bio sam prinuđen da uzmem dnevnik i da predajem u Školskom centru. Bilo mi je to teško, jer nijesam volio. Međutim, često se sada dešava da mi prilaze moji učenici, pozdravljaju me i zahvaljuju mi za nešto. Kažem-zašto, bio sam loš profesor, a oni kažu – ne, vi ste dobar čovjek. Volim Nikšić, ovdje su moji prijatelji, ovdje sam stvorio najviše radova. Nekada sam radio na Meteorološkoj stanici kod Mija Mijuškovića. Tu sam napravio najbolja djela, na primjer skulpturu Žena prave kose sa kvakom umjesto nosa. U ovom stanu je godinu boravio Uroš Tošković. Tada sam se dobro osjećao, imao sam izložbu u Francuskoj, a radove je birao Uroš. Tamo sam upoznao Zlatka Glamočaka, cjenim ga, ali mu skulptura Ljuba Čupića nije dobra, to je promašaj.”
U Krstovoj garsonjeri, ali ne na vidnom mjestu su i nagrade, među kojima čak pet Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i najveće državno priznanje Trinaestojulska nagrada. Ali, njegova garsonjera bila bi prazna bez tragova nikšićkog korza sedamdesetih, Skaske devedesetih i Trima na početku novog milenijuma…. Svi ti tragovi podstanari su u garsonjeri u ulici Serdara Šćepana, kao što su brojni motivi na njegovim djelima podstanari glavnom za koji je mustru pronašao u onoj dječačkoj zapitanosti-šta je iza kraja beskraja, a koju su kritičari definisali kao suštinska pitanja – smisao, besmisao, ljubav, tuga, radost, erotika, smrt…
“Počinjem da crtam u četri ili pet sati ujutro, prvo olovkom pa flomasterima, akrilikom, vodenim bojama, tušem, sve pomješam i napravim sliku. Svašta sam crtao, ali prvo moram imati ideju i onda olako napravim rad. Ne mogu da mrljam, tražim… Puno su kritičari pisali o meni. Najveći kompliment sam dobio od istoričara umjetnosti Ljuba Gligorijevića kada sam imao diplomski rad o Meštroviću. Rekao je – dobro si odbranio Meštrovića i dao mi desetku. Ovdje, u stanu, nemam puno radova, nema mjesta. Većina je u ateljeu.”
Atelje Krsta Andrijaševića, u dvorištu Karađorđeve, otkriva njegov umjetnički kosmos. U društvu skulptura, na kojima je opšte mjesto ogoljenost vizuelne figuracije, crteža i slika koji se smjenjuju- zauzimaju pa gube poziciju na zidovima ateljea, umjetnik-iskušenik se rado vraća početku, iako ne zna kada je to bilo. Čini se da nit kojom je nekada izrađivao tapiserije i goblene, a koja je potekla iz Balosava nikada nije prekinuta kao što je u sebi sačuvao dječaka koji bi, čim kroči nogom na Vilušku pijacu, osjećao čudni stid. I to je darivao svojim skulpturama, crtežima, slikama… bilo da su na njima portreti, autoportreti, pejzaži, mrtva priroda, ikona… Poznavaoci likovnog jezika kažu: Istovremeno opor i nježan, pročišćen i drastičan, direktan i kompleksan, umjetnik je okrenut infantilnim resursima, arhajskim i primitivnim modelima izražavanja, čuvajući iskonsku vezanost sa zavičajem i narodnom tradicijom. Njegovo djelo predstavlja kompaktan plastičko-poetski svijet izrazite individualnosti i specifičnog izraza koji ima tematsku zaokruženost i formalnu cjelovitost:
“Ovdje u ateljeu-kućici koja ima dva kvadrata više od garsonjere, meditiram i uživam, gledam radove i prisjećam se… Sada se čudim kako neki radovi, koje sam radio na akademiji i posle akademije, dobro izgledaju. Ranije sam osjećao da je moje srce prazno pa sam želio da radovima popunim tu prazninu. Tada sam radio tapiserije i goblene, možda i kao terapiju. Sad radim iz radosti. Advokat, Novica Jovović, kada je vidio moje nove radove, rekao je – pogledajte šta radi ljubav”.
Nakon boravka u kući Krsta Andrijaševića u Balosavama, njegovom stanu i ateljeu, u memoriji nas pitača, slušalaca, i posmatrača počasno mjesto zauzimaju njegove skulpture, slike i crteži. I jasno je da su njegova djela njegova autobiografija-mentalni i fizički portret. Čista, svedena, jednostavna, iskrena na putu ka suštini. I jasno je da je Krsto Andrijašević po ovdašnjim mjerilima iz ovdašnje stvarnosti, uglavnom, odsutan, a da je njegova stvarnost onaj prostor iza beskraja za kojim traga još od dječačkih dana, a koji naseljava pitanjima i odgovorima koji su od pamtivjeka potka za ljudsku dramu.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
