emisiju ”Neispričane priče” pogledajte večeras na programu Televizije Nikšić od 20,30h
Kada je Milivoje Popović bio osnovac, a bilo je to pedesetih godina 20. vijeka, u Cucama je bilo 8 škola, na Bati Cuckoj bila je osmogodišnja sa 170 đaka, a danas u Cucama nema nijedna škola:
„I ništa više ne treba da kažem, nema tamo ništa, a bilo je sve.“
Naselja, sela i zaseoci nižu se u Cucama kao na serpentinama, a svaka vijuga nastanjena je istorijom i pričom iz davnina. U jednoj priči selo Lipa je grad, a u Jami Vojvodini, zaseoku tog sela, danas stanuju samo priče koje od zaborava čuvaju njihove junake i tvorce. Priča ih i Milivoje Popović, nastavnik istorije, novinar i književnik. Ličnu o dvije majke-Spaseniji koja ga je rodila i Anđeliji koja ga je posinila, školovanju u Nikšiću, traumi koju je doživio nakon što mu je izgoreo stan u Spužu, a on sa porodicom ostao na ulici. Ta trauma traje i danas, jer narušenog zdravlja, u osamdesetoj godini života, sa minimalnom penzijom, živi u Podgorici u socijalnom stanu:
„ Moj otac Đuro sa ženom Anđelijom nije imao đece. Anđelijin brat je pitao – da li bi željela da se Đuro iskopa, a ona je rekla – ne bogami, a da li bi mu dozvolila da se oženi – bi bogami. I moj otac se oženio Spasenijom, mojom majkom koja je rodila četvoro đece. Anđelija je mene posinila i ja se od nje nijesam odvajao. Živjeli smo svi u jednoj kući koja je imala i sobu. Soba je pripala Anđeliji ali ona je rekla – to je svih nas, jer to je i moja sreća. Anđelija je bila moja druga majka. Ona i Đuro su podijelili imovinu i njen dio je ostavila meni. Moje dvije majke su se dobro slagale, a ja sam se za sve obraćao Anđeliji. Ona je bila čojek žena, a tako je o njoj govorila čitava Katunska nahija.”
Milivoje je, dok je bio u Nikšiću, u Učiteljskoj školi, a kasnije Pedagoškoj akademiji, uvijek, kada bi se vraćao kući, prvo posjećivao Anđeliju koja je bila ponosna na njega:
„Kada bih dolazio govorila je – moj plećonja, a ja sretan. Posvetio sam joj pjesmu.“
Za poeziju je Milivoje imao različite inspiracije, a porodičnu, brastveničku, plemensku, zavičajnu priču, čije ishodište i utočište je u Lipi Cuckoj, posvećuje svom stricu, Krstu Zrnovom Popoviću, oficiru crnogorske vojske, učesniku svih ratova u prvoj polovini 20. vijeka, jednom od vođa Božićnog ustanka 1919. Dugogodišnji novinar Pobjede, Milivoje Popović, koji piše reportaže, poeziju, anegdote, autor je četiri knjige: Poslednji vitez crnogorski Krsto Zrnov Popović, Čojstvo koje se pamti-Krsto Zrnov Popović, Bijeli teror u Crnoj Gori 1918-1929. i Za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Ispisao ih je, kaže, na osnovu autentičnih dokumenata, među kojima je i dnevnik Krsta Popovića, zatim svjedočenja svog oca Đura i drugih saboraca, prijatelja i poštovalaca Krsta Popovića:
„Najviše priča slušao sam od svoga oca koji je bio i u Italiji sa Krstom, zatim Mitra Popovića, Krstovog sinovca, a dosta sam saznao i od ljudi iz Spuža. O njegovoj pogibiji postoje različite verzije. Ja sam iz više izvora saznao da je u zasjedi, u kućištu na Bojanjem brdu, đe je Krsto dolazio po hranu, tog marta 1947. bilo trinaest pripadnika OZNE. Među njima su bili Rako Mugoša, Veljko Milatović i Šaro Brajović. Nakon što je Krsto ubio Raka Mugošu, izvršio je samoubistvo. Sahranili su ga moj otac, Mitar Popović i Pavle Kovačević u Jami Vojvodini. Moj otac je pričao da su u njega ispalili 67 metaka, koliko je imao godina, a da je neka učiteljica dovodila đecu iz škole da oko Krstova leša igraju kolo i da pjevaju. Moj otac je to mjesto ograđivao žicom koju su stalno micali. Krstove ostatke je 1989. u Lipu pred crkvom prenio Mitar Boškov, njegov sinovac i najvjerniji drug, sa Savicom Nikolić i Stanom Marković, a prvi parastos je 1991. obavio Amfilohije. Vrijeme i nova ideologija učinili su svoje pa su neki koji su meni govorili da je Krsto izdajnik, nakon pada komunizma govorili – potomak si junaka. Ali, Krsto danas nema ni ulicu, niti spomenik …”
Nije to samo slučaj sa Krstom, kaže Milivoje i navodi brojne primjere u kojima novo vrijeme poništava ono što je bilo simbol prethodnog:
“Čudan smo mi narod. Najednom poništimo vrijednosti iz prošlosti, samo neka se naredi. Recimo ime Veljka Vlahovića, narodnog heroja, čuvenog španskog borca, a prije svega dobrog čojeka nosio je Univerzitet Crne Gore. Više nije tako, a isto je sa željezarom Boris Kidrič. Učili smo istoriju o strijeljanju đaka u Kragujevcu-neki to sada ne priznaju, ne priznaju cara Dušana, Mioša Obilića, Kosovsku bitku, bitku na Marici… To je sramno.”
Zbog te isključivosti Đuro, Milivojev otac, imao je brojne teškoće. Trebalo je izdržati vrijeme u kojem se o Krstu govorilo kao o izdajniku, a trebalo je sačuvati Krstovog sina, Nikolu, koji je bio u partizanima. Ali, bez obzira na to što su njegovi preci bili protiv komunizma, Milivoje je poslije rata s ponosom nosio Titovu štafetu:
“Bili je to dobro vrijeme, vrijeme slobode, jednakosti, fabrika, škola… ljudi su se slagali i pomagali, a danas se to tumači kako kome odgovara.”
Milivoje poštuje vrijeme kada je svako mogao da živi dostojanstveno, a danas je kaže, narod postao prosjak:
“Ja sam kada nam je sagorio stan ostao sa suprugom i dvoje djece na ulici. Pomogao mi je Šaro Brajović, a on je bio u zasjedi u kućištu kada je poginuo Krsto. Uvijek je pozitivno govorio o Krstu. Zaposlio je i suprugu i mene, dao nam baraku u kojoj i danas živi moj sin sa porodicom. Drugi sin nam je poginuo u saobraćaju. A danas? Supruga narušenog zdravlja plete i hekla da bi nešto zaradila, a ja sam pedeset devet puta ležao u bolnici. I dočekao sam penziju visine socijale, socijalni stan, i tražim jednokratnu pomoć, jer penzija nije dovoljna ni za ljekove, a moj sin radi za dnevnice kako bi preživjeli. Ta ponižavajuća situacija vraća me u vremena kada su u Crnoj Gori postojali kodeksi, kada su se čojstvo, junaštvo, poštenje i humanost cijenili, kada su se vrline prenosile s koljena na koljeno… Ipak, neke stvari su vječne: Đe je bilo-biće, jer trag śeme vodi.”
Sonja Vujadinović
foto:RTNK
