Emisiju „Neispričane priče“ pogledajte večeras na Televiziji Nikšić od 20,30h
U ovom izdanju emisije „Neispričane priče“ ugostili smo doc. dr Jelenu Gazdić sa Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filološkog fakulteta u Nikšiću. Povodom Dana slovenske pismenosti i kulture, koji se obilježava 24. maja, razgovarali smo na nekoliko značajnih tema, vezanih za pismenost: o Svetim Ćirilu i Metodiju, razvoju pismenosti, glagoljici i ćirilici, o Miroslavljevom jevanđelju, našoj najstarijoj rukopisnoj knjizi, Oktoihu kao najvažnijoj državnoj nagradi u oblasti prosvete, o jezičkoj pismenosti i kulturi u našem društvu, a nezaobilazna tema bilo je prepisivanje i plagiranje kao nečasni načini sticanja znanja i visokih državnih funkcija.
Gazdić smatra da pismenost nije nikad dovoljno ispričana priča i da, uvijek, postoji mnogo toga da se kaže o pismenosti.
“Ako krenemo još od Ćirila i Metodija, na kakve su oni problem nailazili prilikom svoje misije koja je bila plemenita i na korist hrišćanstva i Slovena, koji su se pokrštavali u tom 9. vijeku i borbe sa trijezičnicima, i tada je postojao problem da se ne može propovijedati vjera sem na tri jezika, pa smo došli do 21. vijeka da, takođe, imamo slične probleme kada postoje neki politički jezici, kada postoji problem sa pismenošću. Na stranu da sklonimo priču o jezicima, ali mislim da imamo problem u društvu sa osnovnom, zanatskom pismenošću i imamo problem sa tom semantičkom, ključnom, funkcionalnom pismenošću. Kada pogledamo portale, kada pogledamo način na koji naša djeca razgovaraju i pišu, međusobno komuniciraju na društvenim mrežama, kada i odrasli počinju da usvajaju taj anglo-srpski jezik, problema je mnogo. A i medijske kuće danas, sjetite se kako je bilo, spiker nije mogao biti bilo ko. Možda je onaj socijalizam imao mnoge mane, ali jednu je vrlinu, zasigurno, imao a to je da su spikeri prolazili obuku i da su novinari bili primjer dobrog, pravilnog govora i pismenosti; prolazili su obuku i nije se moglo pričati na dva akcenta kako se sada, mahom, govori, da ne pričamo o različitim rečenicima, koje nisu više rečenice, znači loš primjer i u govoru i u pisanju. Lektora nema, pitanje je ko su ljudi koji su lektori. Taj poziv je omalovažen u medijskim kućama. Pogledajte portale, ne mislim da slovne greške, to je najmanja greška, mislim na elementarnu pismenost, to je veliki problem u našem vremenu i društvu”, ocijenila je Gazdić.
Veliki problem postoji u jezičkoj pismenosti i kulturi kod djece, smatra Gazdić, napominjući da su porazni rezultati, u kojima je od trista do petsto djece dobilo nula bodova iz predmeta koji se zove crnogorski-srpski- bosanski-hrvatski jezik i književnost, što je, po mišljenju naše sagovornice, u prevodu srpski jezik.
“Došli smo do momenta da ne znama svoj maternji jezik, a to počinje od osnovnoškolskog do srednjoškolskog obrazovanja. Zašto je to tako? Mislim da je problem, upravo, u savremenim tehnologijama, telefonima. Djeca više ne čitaju lektire, ne raduju se knjigama, imaju svega previse od igračaka do knjiga. Njihova pažnja nije usredsređena na jednu stvar. Oni čitaju interpretacije, mi smo ranije uživali u knjigama, odvojili smo se od svega i jedva smo čekali da nam neko donese neku knjigu. Kažem, imaju sve, a nemaju ništa u suštini. Na roditeljima je veliki posao i žao mi ih je sa te strane, jer sve pada na njih. Moraju da provjeravaju da li njihovo dijete čita, da li se služi interpretacijama koje su stale na jednu stranicu – dvije, Anu Karenjinu. Zašto bih čitao hiljade stranica Rata i mira kad mogu sve da nađem na internetu, Mešu Selimovića, Andrića? S druge strane, smanjen je broj časova maternjeg jezika, a za toliko malo časova šta sve nastavnik može da ispredaje, osim toga da im pogledate udžbenike. Tamo je mahom popunjavanje priznanica, neumjetničkih tekstova itd. do recepata za spremanje palačinki, pa iz toga da izvuku poruke i odgovaraju na pitanja, a ne bave se pravopisom i pravogovorom. Zato izlaze tako “osakaćeni” iz osnovnih i iz srednih škola, jer nema sistemskog rada na svemu tome”, ocijenila je dr Gazdić.
Poručuje da treba nešto preduzeti, udžbenike promijeniti i dati dodatne časove srpskog jezika.
“Oni više ne znaju ni gdje stavljaju veliko i malo slovo, ne znaju čak slova. Desilo se, prije nekoliko godina, da je jedan student napisao, naravno, odmah je odustao od studija, ali porazno je kad neko od 18 godina napiše Đirilo i Metodije, umjesto Ćirilo I Metodije. Oni ne znaju da razlikuju ć i đ. Ne vjerujem da to niko nije primijetio od prvog razreda osnovne do četvrtog srednje škole, morao je nekako završtiti tu školu. Znači, došli smo do momenta da mislim da ovo jeste veliki problem za našu djecu, mislim da im odmažemo, a pogledajte rezultate – sve petice, sve lučaši, sve je odlično! To dvoje je nepojmljivo. Šta je problem? Ne mogu da kažem ni da su svi ti profesori loši. Neko je tim ljudima dao neke diplome, kakve god da su, valjda su se, na neki način, nadogradili. Ostalo je i onih dobrih profesora starijih, koji se trude, koji rade ali su, vjerovatno, u manjini u odnosu na sve ovo što se dešava i što nas preplavljuje. Tako da, problem postoji, evidentiran je, ali ga treba rješavati, ne samo kod djece već i kod odraslih. Kuda sve to vodi, ako smo došli do nivoa da smo elementarno nepismeni na svim nivoima od slova do nečeg ozbiljnog. Ne znam kojim dijelom krenuti i kako, ali mislim da se na pravopisu, zaista, treba raditi i pozabaviti, uvesti dodatni broj časova”, ukazala je., između ostalog, doc. dr Jelena Gazdić.
Senka Čolović Šumić
foto:RTNK
