Piše: Sveštenik Gojko Perović
Ovo neće biti tekst o misama u rimokatoličkoj crkvi koje vladika Grigorije Durić nikad nije služio, niti o pozivu da u Pravoslavnoj Crkvi žene budu sveštenici, koji, isto tako, ovaj jerarh SPC nikad nije uputio.
Pošto sopstvene oči i uši savremenom čitaocu i slušaocu najčešće ne pomažu da primi pravu informaciju, svakako bi se valjalo pozabaviti činjenicom da su i Sveti vladika Nikolaj i blaženopočivši mitropolit Amfilohije i propovjedali i blagosiljali prisutni narod (nikad sasluživali na evharistijskom skupu) nasred centralnih hramova Anglikanske i Rimokatoličke crkve u Londonu i Rimu, pa je to ostalo na ponos i diku pomjesne srpske crkve, a kada su isto učinili naši savremeni episkopi u Jasenovcu i Dubrovniku, kako bi sa ivice ambisa ratnog pokolja i zgarišta (koja su im upravo povjerena na pastirsko staranje) posvjedočili Hristovu ljubav, onda ih savremena propaganda lako pretvori u mete za „odstrel izdajnika“. Ali, neka to bude tema nekog drugog teksta.
Ovdje bih skrenuo pažnju na jednu književnu formu, roman sa elementima autobiografskog i memoarskog, koju mitropolit diseldorfski i berlinski g. Grigorije koristi, kako bi se obratio javnosti, i kako bi, na originalan način poslao svoju učiteljsku poruku. Mnogima je i ova njegova djelatnost diskutabilna, ali na tome se treba zahvaliti Bogu, jer je želja da se dođe do diskusije i dijaloga, valjda, među prvim motivima koje ima pisac nekog djela, u bilo kojoj eposi. Kao učesnik bar dvije, od mnogih promocija Grigorijevih romana, tvrdim da se radi o štivu koje je svojim kvalitetom i intrigantnošću, iznad prosjeka svega što se danas piše na srpskom jeziku. Prevodi nekih od ovih spisa na njemački jezik, svakako im daju dodatnu pohvalu i preporuku.
Ono što je ovdje moja osnovna namjera jeste stavljanje naglaska na korist ovog štiva za savremenu crkvenu misiju. Pošto se postavlja pitanje koliko svjetske forme korespondencije mogu biti od koristi Crkvi, počeo bih od toga da je potreba da se bude savremen u samoj srži crkvene misije. Moglo bi se reći da je crkvena misija nezamisliva bez imperativa da onaj koji je vrši bude savremen, odnosno da koristi izraze i način obraćanja koji će njegova publika najlakše shvatiti. Tako su tokom 20. vijeka veoma modernim jezikom i obrađujući teme svoga vremena, o filosofiji, politici, umjetnosti, humoru, sreći i ljubavi, pisali i pjevali, veliki srpski crkveni pisci sveci Nikolaj Velimirović i Justin Popović, kao i učitelji Crkve Amfilohije Radović i Atanasije Jevtić. Sasvim u duhu svoga vremena, pisali su i besjedili srpski jerarsi od Svetog Save i pećkih arhiepiskopa Danila i Nikodima, do mitropolita hercegovačkog Svetog Vasilija Ostroškog, i mitropolita cetinjskih iz familije Petrović NJegoš. Posljednji od njih je najljepši primjer slobode i nerobovanja prethodnim književnim formama: NJegoš piše pjesme i pisma, a njegova najslavnija djela su napisana u formi pozorišnih igrokaza.
Najveći crkveni pisci iz prvog milenijuma crkvene istorije nijesu izbjegavali da komentarišu društvene teme i dileme svoga vremena, od sporta, preko umjetnosti, svjetske književnosti, a valjda među najučestalije i najomiljenije forme hrišćanskog spisateljstva spadaju brojne ispovjesti i vrlo intimna pisma koje duhovnik šalje učeniku i obrnuto, ali i one u kojima se pisac „javno ispovjeda“ auditorijumu, kako bi i druge probudio i potakao na sličan podvig i duhovnu budnost.
Najpoznatiji primjeri takve literature jesu upravo redovi Biblije u kojima proroci, carevi, i neki nama do danas anonimni autori, otvaraju svoju dušu pred cijelim svijetom. Poslanice Svetog apostola Pavla su dirljive i vatrene ispovjesti, koje, po autorskoj namjeri i iskrenosti, veoma nalikuju današnjim objavama na društvenim mrežama. A ljudima koji su ih do danas pročitali i „dali im srce“ – nema broja! U tim poslanicama nema fotografija, ali je svaki damar duše, svaka simpatija i sve ono što Pavla tišti, pred nama, kao „srce na dlanu“ ovog svetitelja i apostola Crkve. Osnovni motiv ovakvog pisanja je Božije otkrivenje ljudima, ali je način njegovog predstavljanja duboko ljudski, sa svim njegovim vrlinama i ograničenjima. Jevanđelje po Luki i Djela apostolska (od istog autora) nijesu nastali po principu: „sad ću da sjednem i napišem jevanđelje“; „sad ću ispisati dio Biblije“! Ne, ovi spisi su prvobitno nastali kao dva pisma napisana bliskom čovjeku, prijatelju – a u vezi važnih događaja vezanih za Hristovu propovjed – pa su tek kasnije prepoznati i prihvaćeni kao sveti, bogonadahnuti spisi.
Ne pada mi na pamet da romane vladike Grigorija svrstavam u bogonadahnute ili svete spise, niti da njega lično, kao episkopa Crkve i crkvenog pisaca, stavljam uz rame pomenutim velikim perima hrišćanstva. Ovim nabrajanjem poznatih pisaca i njihovih djela želim da naglasim kako su svako vrijeme i svaka umjetnička epoha u istoriji Crkve (a bilo ih je zbilja mnogo) imali svoje književne forme, i kako je svaki, do sada priznati crkveni pisac, obilato koristio te forme kako bi, u konačnom, propovjedao Hrista. To je išlo do te mjere da je, recimo, pomenuti Sveti apostol Pavle, za svoj govoru u Atini, a pred izrazito paganskom publikom, upotrebio stihove takođe paganskog pjesnika, da bi slušaocima približio istinu o Božijoj sveprisutnosti. I ti su stihovi, posredstvom Pavlove propovjedi, ušli u tekst Novog zavjeta. I to ne na način uzgredne pojave (kao što je ušao „Pilat u Vjeruju“), nego očigledno vrlo afirmativno i pozitivno. Slično će crkveni pisci, u vremenu poslije apostola, tražiti dušekorisne detalje u paganskoj, prethrišćanskoj filosofiji Grka. U novom vijeku, ponovo je NJegoš primjer zanimanja hrišćanskog pisca za necrkvene autore kakvi su grčko-rimski pjesnici, kao što je i Sveti vladika Nikolaj Žički i Ohridski, nepresušni izvor oduševljenja svim onim univerzalnim bogotražiteljskim i plemenitim u svijetu u kom živimo, bez obzira da li ti primjeri dolazili iz daleke Indije ili Anglikanske crkve. Mitropolit Amfilohije piše pjesme, nadahnut, poput Laze Kostića, jednom rimokatoličkom bogomoljom…
Grigorije ne piše biblijske poslanice, ni epske spjevove, ne sastavlja monaška pravila, ni bogoslužbene stihire, nego inspirasan svim tim, on traži formu pisanja koja je čovjeku 21. vijeka najprijamčivija. Formu koju će razumjeti najveći broj usamljenih i od Boga udaljenih ljudi.
Traganjem za univerzalnim, opšteljudskim vezama među svim plemenitim ljudima i pojavama svijeta, a podstaknut istinom da svako vrijeme ima svoj oblik prepiske i komunikacije, mitropolit njemački SPC, ima svoje objave na društvenim mrežama, gostuje u medijima, komentariše aktuelne događaje, razgovara i sa ljudima druge vjere… ali prije i više od toga, on vrši bogosluženja u prepunim hramovima naše Crkve širom NJemačke, besjedi na tim bogosluženjima, i sasvim atipično u odnosu na druge arhijereje, on piše romane. Dijelom memoarske, dijelom ispovjedne, a u najvećoj mjeri pastirske, poučne i psalmolike. Poput pisca biblijskih psalama, i vladika Grigorije čas slavi Boga, čas ga traži i pita se gdje je? Uglavnom, kao pravi hrišćanin, vrlo je oprezan i kritički nastrojen prema svim oblicima formalizacije crkvenog života. Upravo u jevanđelskom duhu Gospodnjeg obračuna sa farisejima i duhovnim licemjerima iz epohe Drugog Hrama, i naš pisac potencira takve dileme. Samo što najčešće, u tim romanima, oštricu svoje kritike ne okreće prema drugima, nego prema sebi i nekim sopstvenim mladalačkim i početničkim zabludama i zanosima. I to nikako nijesu zablude i zanosi po pitanju istina vjere i svjedočenja Crkve, nego – kako to u posljednjem romanu ističe – po pitanju shvatanja svojih mogućnosti i ambicija, onda kada je stao nogom na „prag nade“, ali i potom kada je, kao svaki zreo čovjek, samog sebe „pogledao u oči“ i kada se, poput pisca Psalama ili Petoknjižja, osjetio „strancem u šumi“ ili „došljakom/prolaznikom na ovoj zemlji“.
Posljednji njegov roman ”Stranac u šumi” uči nas toj, gotovo izvjesnoj i obaveznoj neizvjesnosti, koja je učitana u svaki odnos Boga sa čovjekom. Ona je izvjesna i učitana, zato što se radi o ne-ravnopravnom odnosu, dva bića po svojim prirodama i suštinama – različita. U tom odnosu ozbiljan čovjek ne može da računa na izvjesnost, na uokvirenost i zaokruženost stvari, onako kako ih on očekuje. Onako, kako je njemu lagodno. (Pri tom vladika Grigorije znalački razobličava i sve one podvižničke ”neugodnosti” koje namještamo tako, ili prema kojima se postavljamo tako – da su nam ipak ugodne.) Bog će, kao veći, Svevideći, uvjek imati nešto da doda, ili da stvari skrene u nekom, za nas, neočekivanom pravcu. A mi, ljudi, rastemo i razvijemo se, od onog djeteta koje sa sigurnošću očekuje bezbjedan roditeljski zagrljaj, ka zrelom čovjeku koji je – poput NJegoševog igumana Stefana – ”naredan svemu što mu dođe”.
Zato se u ovom romanu, kroz neprestani dijalog dva čovjeka, jednog iskusnijeg i drugog koji tek počinje (omiljena forma hrišćanske podvižničke literature) diskutuje o pravoj ljubavi, o pravoj vjeri, ali i o tolikim zabludama koje čovjeka snalaze na bogotražiteljskom putu. Osnov svih tih zabluda je čovjekova nestrpljivost i sklonost da ono nebesko, ono što mu Bog daje ili će tek dati, zamjeni sa nekom svojom umišljenom projekcijom o sebi i drugima. ”Stranac u šumi” nije nikakva enciklopedija, niti pojmovnik ispravnih i neispravnih stvari; niti je on pisan kao priručnik o tome šta je dozvoljeno, a šta pogrešno u duhovnom životu. Prije se može govoriti o onom njegoševskom samopoznanju i iskusnom prepoznavanju svijeta, u kom međusobno ratuju sile i stihije, i u kom će te danas spržiti i ubiti, ono što te je, koliko juče, hranilo.
Piscu ovih redova ”Stranac u šumi” zaličio je na ”Šetnju kroz šumu” Bila Brajsona, ili na ”Mrava na putu za Carigrad” Blagoja Bakovića, u kojim djelima glavnim junacima postaje jasno da glavno postignuće njihovih života nije: domoći se cilja po svaku cijenu i na sopstvenu slavu. Nego je to prije svega, težiti ka tom cilju, provesti život na tom putu, a u slavu Onoga koji te je i stvorio, i dao ti moći da se krećeš, i nadahnuo te– pokazavši ti pravac puta. A sve ostalo je u Njegovim rukama.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
foto: Žurnal
