Slučaj Janka J.

Piše: Mićun Milatović, član Plenuma 083

Slučaj Janka J, pisca, satiričara i umjetničkog direktora Nikšićkog pozorišta, svjedoči u prilog tvrdnji – koja je već neka vrsta opšteg mjesta u savremenim debatama – da živimo doba orvelovske lingvističke perverzije koja je nametnula diktaturu politički korektnog novogovora. U ime borbe protiv diskriminacije, uvodi se obaveza diskriminacije, potreba za emancipacijom povod je za promociju ketmana kao društveno poželjnog standarda neslobode. Za studiju navedenog slučaja nije toliko važno da li je stav Janka J. i njegova argumentacija o pitanju diskriminacije žena prihvatljiva ili nije, već činjenica da je zbog iskreno predočenog ličnog stava, protiv Jelića promptno pokrenut postupak ostrakizacije i profesionalne diskreditacije, koji se odvija pred ad hoc tribunalom prijekog suda javnosti.

Kritičke reakcije iskazanog ličnog stava koji se doživljava kao neprimjeren, ne samo da nisu nepoželjne, već su i neophodne. U svakom demokratski ustrojenom društvu, kritika je jedna od vitalno važnih funkcija javnog diskursa. Međutim, ako javna reakcija nije polemika sa spornim stavom već se dovodi u pitanje ljudska i profesionalna vrijednost onoga ko sporni stav zastupa, tada je okrilje prava na kritiku samo pretekst kojim se legitimiše organizovani javni linč. Zbog toga je moguće da pisac zbirke priča “Braća na lomači”, samo zbog napisane riječi, i sam završi kao žrtva lomače. Spaliti prije čitanja. Ne napisano, nego pisca. Koji se prilikom saopštavanja svog stava nije skrivao iza autoriteta institucije i funkcije koju vrši, već je upravo naglasio da je u pitanju lični stav Janka J. dakle, građanina, kome Ustav Crne Gore i međunarodni standardi ljudskih prava i sloboda garantuju slobodu mišljenja i uvjerenja. Čak i ako je uvjerenje pogrešno ili rđavo iskazano. Pa ipak, u tantrumu moralne histerije, javni oratorijum zahtijeva smjenu Janka J. zbog verbalnog delikta. Ne samo što mu se prilikom isticanja takvog zahtjeva zlonamjerno i neosnovano upisuje u grijeh navodna zabrana igranja predstave, već se potpuno brišu sve one mnogobrojne predstave koje su zahvaljujući njemu bile dio – nikada kvalitetnijeg i bogatijeg – repertoara Nikšićkog pozorišta.

Pokušaji poništavanja ličnosti Janka J. idu dalje i od toga. Recentni novinarski uradak ponudio je, naime, “logično” objašnjenje uzroka njegovog verbalnog delikta. Problematično je, izgleda, nacionalno opredjeljenje, vjersko i političko ubjeđenje građanina Janka J. kao kontekst koji – hoće se reći – predstavlja inherentnu nedostojnost za vršenje javnih poslova. Sloboda štampe, nema sumnje, podrazumijeva potpuno poštovanje maksime novinarskog zanata: činjenice su neprikosnovene a interpretacija slobodna; čak i kada je intonirana kao implicitni pledoaje za suspenziju i ograničenje ustavnih prava i sloboda svima koji baštine proskribovani nacionalni i vjerski identitet. Znakovito je, međutim, da novinarska interpretacija svoja značenje indukuje u registru kolektivnog identiteta, a ne autentičnog izraza ličnosti. Jer Janko J. je prije svega pisac i satiričar, izgrađenog ličnog stila, koji je u svakoj prilici isticao iskrenost kao primarnu obavezu svoje poetike i građanske etike. U kakvom to društvu živimo ako je lakše javno optužiti Janka J. kao Srbina i pravoslavca, nego li barem pokušati razumjeti ga kao umjetnika, satiričara i pisca?! U korijenu svake dehumanizacije, kako konkretnog čovjeka tako i čitavih naroda, neizostavno se nalazi izvjesna redukcija što slučaj Janka J. upravo dokazuje.

Kada se u tom poslu medijskom “toplom zecu” pridruže državne institucije – za sad: ministarka kulture i medija; uprava KP “Zetski dom”; Vladin tim za borbu protiv nasilja nad ženama; potpredsjednica Skupštine Crne Gore – svakom savjesnom građaninu mora biti jasno da je vrag odnio šalu. Jer je očigledno da su se državne institucije pronašle u ulozi političkih lakeja i egzekutora naloga koje isporučuje hibridni koncept ideološko-nacionalnog pravovjerja, u kome su se do nerazlučivosti spojile totalitarne pretenzije tzv “Cancel kulture” i nasljeđe višedecenijske autokratije koja je programski i praktično sprovodila nacionalnu, vjersku i političku diskriminaciju. Stoga reakcije zvaničnih adresa predstavljaju kontinuitet institucionalne represije kojih se, zacijelo, ne bi postidio ni jedan Ranko Krivokapić. Razlika je tek možda estetska: ideološki diktat dpSSdp autokratije predstavljao je tragediju demokratije i suvereniteta, za razliku od današnje farse oslobođenja. Sve to zahvaljujući „oslobodiocima“ koji ustav, prava i slobode, tretiraju kao otrcani otirač ispred ministarskog kabineta.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)