povodom 160 godina od Teslinog rođenja
piše: protojerej-stavrofor hadži Dragan Krušić
Nikola Tesla, najveći genije Drugog milenijuma, bio je iskreni srpski rodoljub koji je svim srcem volio slobodne srpske države, Srbiju i Crnu Goru, i ostalo Srpstvo koje je čamilo neoslobođeno pod austro-ugarskim i turskim jarmom. Srpsko nacionalno biće, svoje srpske korijene i uzvišena patriotska osjećanja nikada nije sakrivao, naprotiv, naglašavao ih je u svakoj prilici i na svakom mjestu.
Poznato je, da je Tesla radi naučnih istraživanja, na proputovanju po Evropi, dva puta dolazio iz Amerike u rodni kraj da bi se dostojno odužio svojim počivšim roditeljima. Najprije, 1890. sa velike Pariske izložbe došao u Gospić i na groblju Jasikovac, u gaju preko rijeke, podigao spomenik, kako stoji na poleđini sa urezanim krstom: „Svomu dobromu ocu“, dok na prednjoj strani piše: „Protojereju i parohu gospićskom Milutinu Tesli 1819. † 17. IV 1879. Blagodarni sin Nikola, 1889.“ Potpuno isti po veličini i po obliku je podigao spomenik nad grobom majke: „Ovdje počiva Đuka Tesla, supruga prote Tesle, 1822. † 1892.“
Druga posjeta rodnom kraju uslijedila je 1892. i to za vrijeme predavanja u Parizu kada je dobio vijest da mu je majka teško bolesna. Tom prilikom je odsio u Parizu u najelegantnijem hotelu. Po svjedočenju Mojsija Moja Medića, Teslinog školskog druga, portir je vidjevši elegantnu, džentlmensku pojavu rekao: „Klanjam se, Ekselencijo!“ Tesla je odgovorio: „Moja je titula viša.“ Portir je zbunjeno promucao: „Visočanstvo?“ „Još više“ – odgovorio je Tesla. Na te riječi portir je potpuno zanijemio jer veće titule nije znao. Tesla je mirnim i dostojanstvenim glasom rekao: „Ja sam Srbin.“
Nakon ove druge zavičajne posjete Tesla uskoro dobija i poziv srpske delegacije da posjeti prestoni Beograd. Oduševljen ovim pozivom, Tesla odgovara: „Ja sam srećan što sam Srbin, i tim imenom ponosiću se do vijeka. Kolijevka mojih djedova, kraljevina Srbija, prestonica Srbinova poziva me – to je odlikovanje za mene veliko i ništa mi na svijetu, u životu mome, neće biti draže od ovog odlikovanja.“ Ove Tesline uzvišene rodoljubive riječi prenijele su Srpske novine, u maju 1892.
Do ove istorijske posjete srpskoj prestonici je došlo 1. juna 1892, kada je Tesla iz Budimpešte stigao u Beograd, na poziv beogradske opštine. Na beogradskoj željezničkoj stanici dočekalo ga je nekoliko hiljada ljudi. Narodu koji ga je pozdravio, Tesla se obratio riječima: „U meni ima nešto što može biti i obmana, kao što češće biva kod mladih oduševljenih ljudi, ali ako budem sretan da ostvarim bar neke od mojih ideala, to će biti dobročinstvo za cijelo čovječanstvo. Ako se te moje nade ispune, najslađa misao biće mi da je to djelo jednog Srbina. Živjelo Srpstvo!“
Sjutradan je studentima Velike škole Tesla poručio: „Ja sam, kao što vidite i čujete, ostao Srbin i tamo daleko preko debelog mora, gdje se ispitivanjima bavim. To isto treba da budete i vi i da svojim znanjem i radom podižete slavu Srpstva u svijetu.“
Tokom posjete Beogradu, Tesla je primljen u audijenciju kod srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Tada se susreo sa Zmajem, čiju je poeziju neobično cijenio. Zmaj je tada prvi put pročitao svoje stihove posvećene Nikoli Tesli koje su duboko ganule mladog genija i tada je, očevidno potresen, zaplakao i poljubio Zmaja u ruku. Proslavljeni naučnik je potom rekao sledeće, objašnjavajući ovaj svoj gest: „Kad mi je bilo najteže u Americi i kada sam bio od svih odbačen i neshvaćen, s gorkim suzama čitao sam Vašu poeziju, a sada Vam obećavam da ću Vaše stihove prevesti na engleski jezik i u Americi objaviti. Čini mi se da će to biti značajnije za Srpstvo nego i moji radovi na polju elektriciteta.“
U eseju posvećenom Zmaju, po Teslinom mišljenju najvećem srpskom pjesniku, Tesla kaže: „Teško da postoji narod koji je doživio tužniju sudbinu od srpskog. Sa visina svog sjaja, kada je carstvo obuhvatalo gotovo cio sjeverni dio Balkanskog poluostrva i veliki dio teritorije koji sada pripada Austriji, srpski narod je gurnut u beznadežno ropstvo, nakon fatalnog boja na Kosovu polju 1389. godine protiv nadmoćnijih azijatskih hordi. Evropa neće nikada moći da isplati veliki dug koji ima prema Srbima što su oni, žrtvujući sopstvenu slobodu, zaustavili taj varvarski prodor. Poljaci su kod Beča, pod Sobjeskim, dovršili ono što su Srbi pokušali, a na sličan način su bili nagrađeni za svoju uslugu civilizaciji. Na Kosovu polju pao je Miloš Obilić, najčuveniji srpski heroj, nakon što je ubio sultana Murata i usred njegove velike vojske. Kada to ne bi bila istorijska činjenica, ovaj događaj bi se mogao smatrati mitom, nastao prožimanjem latinskog i grčkog uticaja. Jer u, Milošu vidimo i Mucija i Leonidesa i, još više od toga, mučenika jer on ne umire lakom smrću na bojnom polju kao Grk, već svoje odvažno djelo plaća smrću pod strašnim mukama. Nije s toga čudo što je poezija naroda koji je mogao da stvori takve junake protkana duhom plemenitosti i junaštva. Od te fatalne bitke pa sve do današnjih dana, za Srbe je nastao mrkli mrak sa samo jednom zvijezdom na nebu – Crnom Gorom. U ovoj tami nije bilo nade za nauku, trgovinu, umjetnost ili privredu. Šta su oni, taj hrabri narod, mogli osim da nastave iscrpljujuću borbu protiv porobljivača? A to su činili bez prestanka, mada je odnos snaga bio dvadeset prema jedan. No, vođenje borbe samo je zadovoljavalo primitivni nagon koji su naslijedili od svojih predaka, hrabra djela onih koji su pali u borbi za slobodu utkali su u besmrtnu pjesmu. Tako su oklonosti i urođene osobine načinili od Srba narod mislilaca i pjesnika, i tako su, postepeno, nastale njihove veličanstvene narodne pjesme, koje je najprije sakupio njihov najplodniji pisac, Vuk Stefanović Karadžić, koji je takođe sastavio prvi Rječnik srpskog jezika sa više od šezdeset hiljada riječi. Gete je smatrao da su ove narodne pjesme dorasle najfinijim ostvarenjima Grka i Rimljana. Šta li bi o njima mislio da je bio Srbin? Dok su Srbi bili izvanredni u narodnom pjesništvu, oni su takođe imali i mnoge pjesnike koji su postali veliki. Od savremenika, niko nije postao draži mlađoj generaciji od Zmaja Jovana Jovanovića“ (Nikola Tesla, Zmaj Jovan Jovanović – Najveći srpski pjesnik današnjice, Songs od Liberty And Other Poems, New York City, The Century Co, 1894: odlomak iz uvodnog teksta o Zmaju koji je za američko izdanje napisao Tesla.
Tesla je svojim prijateljima recitovao srpske narodne pjesme i prevodio ih na engleski, francuski, njemački, ruski i italijanski jezik. Volio je Njegošev „Gorski vijenac“, ali i pjesme Đure Jakšića i Vojislava Ilića. Sa vladarom vječno slobodne srpske zemlje Crne Gore, knjazom i kraljem Nikolom Petrovićem NJegošem, Tesla je bio u veoma srdačnim odnosima. Njih dvojica su se često dopisivali, a knjaz ga je u aprilu 1895. Godine odlikovao visokim crnogorskim odlikovanjem – Ordenom Danilovog krsta prvog reda i tom prilikom mu rekao da mu dodjeljuje ovo odličje zbog izuzetnih dostignuća u nauci koja su ravna junaštvu na bojnom polju.
U Americi, Tesla se redovno viđao sa crnogorskim iseljenicima. Crnogorce koji su mukotrpno radili u američkim rudnicima, Tesla je novčano pomagao. Crnogorske dobrovoljce koji su hitali u otadžbinu da se bore u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, Nikola Tesla je ispraćao i pokrivao troškove putovanja.
Upravo početkom Prvog svjetskog rata je u Ameriku stigao Petar Perunović – Perun, poznati crnogorski guslar. NJegov zadatak je bio da obilazi iseljeničke klubove i svojim guslanjem pobuđuje rodoljubiva osjećanja kako kod Crnogoraca, tako i kod ostalih Srba. Perunović se često viđao sa Mihajlom Pupinom, a posjećivao je i Nikolu Teslu. Tesla i Perunović su uvijek vodili dugačke razgovore, a crnogorski guslar nije propuštao priliku da Tesli otpjeva po koju epsku pjesmu. O njihovom prvom susretu 1916, Perunović je ostavio zaista dirljivo svjedočanstvo. Tada mu se Tesla obratio riječima: „Meni je drago što Vas vidim. Za Vas sam čuo veoma pohvalno. Vi ste vojnik i guslar. Ja volim gusle i narodnu pjesmu. Imam ćirilicom štampane sve narodne Vukove pjesme i često pročitam po koju, koliko da se osvježim narodnim duhom i ne zaboravim srpski jezik. Gusle su mi ostale u dragoj uspomeni još dok sam bio dijete u Lici.
Perunović je potom zapjevao, pa o tome kaže: „Već na početku pjevanja pjesme – Stari Vujadin – primijetio sam da sam na Teslu učinio dobar utisak. U sredini pjesme Tesla se malo zanese, a niz obraze mu potekoše suze. Mene to još više oduševi, pa sam sve snažnije pjevao. Poslije svršene pjesme, Tesla ustade i snažno mi steže ruku.“ Tada je Tesla naglasio: „Gusle su najjača sila da osvoje dušu Srbinu.“
Ove rodoljubive riječi koje je Nikola Tesla sa ponosom izgovarao svuda i na svakom mjestu, služiće na ponos cijelom našem narodu, a valjalo bi ih i sada ponavljati mnogo češće, posebno mladim, ali i drugim našim intelektualcima koji su rasuti po svijetu, te često zaboravljaju koji su im korijeni, šta za jedan narod znači nacionalna svijest, a za naš – srpski narod Kosovski zavjet, slava i duh, zaputujući se u materijalistička, bjelosvjetska i kosmopolitska, anacionalna bespuća.
Kao nauk iznijetog štiva valja imati u vidu sledeće. U uslovima svojatanja ovog našeg velikana od strana drugih naroda, mi smo u obavezi da ostanemo uporni u istini i pravdi, da je on, kako je isticao, po nacionalnosti Srbin, naše krvi, vjere i jezika, našeg duha, predanja i kulture, te da kao takav ima prvorazredno i dostojno mjesto na mramornoj ploči zaslužnih svjetskih velikana, a na slavu, čast i ponos vaskolikom srpstvu.
Tesla u krilu pravoslavlja
Bilo bi neophodno sagledati ovu genijalnu ličnost i u krilu pravoslavlja. Zato krenimo od samog početka, od njegovog rođenja koje je bilo Božije čudo i samim tim predskazano sviše, odozgo Božijom silom. O tome nam lično svjedoči njegov otac prota Milutin Tesla, koji kaže da se na „Petrovdan uveče nad selom Smiljanom desio Božiji fenomen. Da li je to bio pad povećeg meteora ili neobična vizija namijenjena svešteniku Milutinu Tesli kao znak da će do idućeg Petrovdana dobiti sina Nikolu, koji će dati novi oblik i sadržaj našoj industrijskoj civilizaciji i olakšati život milijardama ljudi na ovoj našoj planeti kao niko prije njega a ni posle. Milutin nije mogao znati šta će se desiti kasnije, jer o ovom događaju piše odmah u novosadskom Srpskom dnevniku (broj 55, od 10. jula 1855).
Ono što je s više predskazano to se s Božijom pomoću i ispunilo. I ove godine ćemo, 10. jula obilježiti 160 godina od velikoimenitog rođenja nenadmašnog naučnog genija, ponosnog srpskog rodoljuba i istinskog pravoslavca Nikole Tesle. Srbin Nikola Tesla je rođen 10. jula 1856. u Smiljanu, u Lici, u tadašnjoj Vojnoj krajini Austrijskog carstva. Dakle, ne u Hrvatskoj, kako se to neistinito navodi jer Hrvatske, u smislu kako se to danas nameće, na tom dijelu tada nije bilo. Teslini preci, kako je i sam Tesla naznačio u svojoj autobigrafiji, izvode svoje porijeklo iz stare, plemićke srpske porodice Draganić, sa tromeđe Crne Gore i Hercegovine, što bi odgovaralo predjelu Vilusa i Grahova (pokrajina Travunija). Hrvati su, međutim, pokušali da falsifikuju istoriju i Teslino izvorno prezime Draganić prekrste u Draginić, koje vuče porijeklo iz Novog Vinodolskog u Hrvatskoj, što apsolutno nije istina.
No, vratimo se bliže Teslinim blagočestivim roditeljima i bogougodnoj porodici u kojoj je Tesla ponikao kako bismo u istini sagledali njegovo pravoslavlje, pripadnost, privrženost i odanost vjeri pravoslavnoj i njenom ispovijedanju.
Više je nego poznato da je decenijama skrivano ili prećutkivano svešteničko porijeklo najpoznatijeg ličkog Srbina obilato koristilo crvenim ideolozima koji su po svaku cijenu željeli da od javnosti sakriju da mu je otac Milutin Tesla (1819–1879) bio ugledni prota, vjeroučitelj i nacionalni radnik prvog reda, a majka Georgina – Đuka (1822–1892) rođena Mandić takođe iz poznate svešteničke porodice koja je Srpskoj pravoslavnoj crkvi podarila trideset i šest sveštenika i duhovnih pastira.
Đukin otac i brat su takođe bili srpski pravoslavni sveštenici.
Nikolu Teslu je krstio sveštenik Toma Oklopdžija shodno obredu Srpske pravoslavne crkve; u vjeroučenje ga je uputio najvjerovatnije pravoslavni sveštenik Mile Lemajić (ili Pilip Lemajić); sve tri njegove sestre – Angelina, Milka, Marica – udale su se za srpske pravoslavne sveštenike; sin Angeline, učeni teolog, liturgijski reformator Petronije Trbojević (1876–1933), postao je iguman manastira Šišatovca.
Tesla je razmjenjivao srdačna pisma sa svojim sestrićem. Povrh toga, njegovo školovanje je na presudan način potpomagao njegov ujak i dobrotvor mitropolit dabrobosanski i sarajevski Nikolaj Mandić (1840–1907).
Iz ranog Teslinog djetinjstva ostaje upečatljiva slika parohijskog hrama Svetih apostola Petra i Pavla u kome je služio njegov otac prota Milutin, a u istome hramu mlađani Nikola čudesnim zvukom zvona oglašavao sveta bogosluženja nadahnjujući se i prosvećujući se blagodatnim i životvornim riječima Božijim. Teslin otac, srpski prota sa Vojne granice potpisivao se sa Rodoljub Pravičić, braneći srpsku stvar u novinama toga doba i boreći se za slobodu vjeroispovijesti pravoslavnih Srba – vojnika, pod Austrougarskom. Ideali kojima se rukovodio ovaj znameniti prota tokom čitavog života možda baš najbolje potvrđuju njegove riječi napisane u Senju 31. jula/12. avgusta 1852. godine: „Boga mi moga! Ništa mi nije tako dragocjeno kao sloboda, blagosostojanije i napredak Naroda Mog i Braće, i za ovo dvoje – Cerkvu i Narod, gdi god budem gotov ću biti život moj položiti…“ U istom pismu, uoči rastanka sa Senjanima iznosi svoje utiske pune gorčine, ali s mnogo nade da će stvari popraviti, a iz pisma se vidi da odlazi kao krajnje častan čovjek i sveštenik kome su narodni interesi iznad svega.
Teslina majka Georgina – Đuka, kao što smo već rekli rođena je u porodici srpskog pravoslavnog sveštenika Nikole Mandića (1800–1863) i Sofije Mandić, rođene Budisavljević iz mjesta Gračac, u Lici. Sofija i Nikola su imali osmoro djece, a Georgina im je bila četvrta, najstarija kćer. Među tih osmoro djece, bio je i Petar, kasnije mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mandić (1840–1907) kao i Toma Mandić (1827–1906) sveštenik gornjogračački i zrmanjski. Iako nije znala da čita, zanimala se za poeziju i znala je napamet mnoge srpske narodne pjesme i odlomke iz NJegoševog Gorskog vijenca. Majka Đuka ga je učila da svu istinu treba tražiti u Bibliji.
Iz svega navedenog da se zaključiti da je Tesla svoje osnovne poglede na svijet stekao u hrišćanskoj, pravoslavnoj porodici – iz „prve ruke“ reklo bi se, jer rijetko ko da je imao bolje uslove da upozna našu vjeru pravoslavnu. U takvom okruženju Tesla je formirao svoje osnovne moralne i životne poglede.
Tesla je govorio: „Ja sam uvjeren da je cio kosmos objedinjen, kako u materijalnom, tako i u duhovnom pogledu. Postoji u vasioni neko jezgro otkuda mi dobijamo svu snagu, sva nadahnuća, ono nas vječno privlači, ja osjećam njegovu moć i vrijednosti koje ono emituje cijeloj vasioni i time je održava u skladu. Ja nijesam prodro u tajnu toga jezgra, ali znam da postoji i kad hoću da mu pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to svjetlost, kad pokušam da ga shvatim duhovno, onda je to ljepota i samilost. Onaj koji nosi u sebi tu vjeru osjeća se snažan, rad mu se čini radost, jer se sam osjeća jednim tonom u sveopštoj harmoniji.“
O Teslinoj ljubavi prema čovječanstvu svjedoče i ove riječi: „Najuspešniji čovek u životu je onaj koji ostvaruje najveću sreću kad može da kaže, završavajući svoj dnevni posao, da je učinio najbolje što je mogao za svog bližnjeg“. Teslin asketski način života za mnoge, naročito velike industrijalce, predstavljao je prepreku jer mu se nije moglo prići ni novcem ni ženama. Govorio je da je cijeloga života radio samo ono što voli i što je na dobrobit čovječanstva i trudio se da se izbori sa svim porocima. Bio je ponosan na to što čovjek može da se bori i izbori sa svojim slabostima.
Da se Nikola Tesla nikada nije odrekao pradjedovske vjere pravoslavne i da se čitavog života molio Bogu, potvrđuje nam i vajar Meštrović, kome je Tesla tridesetih godina prošlog vijeka kazivao: „Ne molim se kao nekada, svake večeri na kolenima, ali je sve to u suštini isto.“
Vladika Nikolaj Velimirović susretao se sa Teslom tokom Prvog svjetskog rata, i ostala je zapamćena priča o tome da je vladika upitao Teslu: „Da li ste Vi vidjeli struju?“ „Ne“, odgovorio je Tesla, „ali znam da postoji. To Vam je kao sa Bogom, iako ga niko nije vidio, svi znamo da postoji.“
Kada je posjetio Liku, Tesla je svešteniku Đurđu – Đuri Oriću u Švici kod Otočca 1889. rekao: „Moja vjera je vjera moga oca“.
Nikola Tesla postigao je najveću čast: bio je kum hrama Svetog Save u Geriju, Indijana.
Vojislav Gaćinović je 1938. u NJjujorku osnovao Srpsku crkvenoškolsku opštinu, za čijeg je počasnog predsjednika postavljen Nikola Tesla. A u pismu Jovanu Dučiću kome se zahvaljuje za novčanu pomoć Tesla piše: „Sveti Nikola i Vi ste moji najbolji prijatelji. Vama i Vašoj porodici želim sve najbolje povodom današnjeg sveca (Sinaksa Arhangela Mihajla)“.
Najveći srpski naučnik Nikola Tesla upokojio se na Božić, 7. januara 1943. i sahranjen je uz zvuke srpske pjesme „Tamo daleko“ u skladu sa svojom željom. Ono što do danas ostaje nejasno jeste kremacija Teslinih posmrtnih ostataka koja je bila izričito protivna njegovom testamentu. U dubokoj starosti živio je skromno, skoro na ivici bijede u hotelu „NJujorker“ u NJujorku. Sahranjen je o trošku srpskih iseljenika, a opijelo je izvršeno u crkvi Svetog Jovana. Po nalogu episkopa Dionisija, opijelo Nikoli Tesli u NJjujorku služili su protojerej Dušan Šukletović i prota Milan Mrvičanin, a četrdesetodnevni pomen u beogradskoj Sabornoj crkvi mitropolit Josif, administrator Srpske patrijaršije uz sasluženje dvanaest sveštenika. Sahranjivanjem urne sa pepelom u Beogradu pri Hramu Svetog Save, „genije koji je osvijetlio svijet“ počivaće mirno sahranjen po pravoslavnim srpskim običajima, a velika nepravda biće otklonjena.
Literatura:
Gojnić Vlado, „Nikola Tesla i Crna Gora“, Obod, Cetinje, 1995.
Zec Zorica, „Nikola Tesla i Srpska Pravoslavna Crkva: Svetosavska refleksija o vezama i nasleđu“, Beograd, 2014.
Jovanović Branimir, „Nikola Tesla“, Beograd, 1997.
Rajić Rade, „Nikola Tesla i njegov srpski patriotizam“, Beograd, 2012.
Srpski dnevnik, broj 55, od 10. jula 1855.
Tesla Nikola, „Zmaj Jovan Jovanović – Najveći srpski pjesnik današnjice“, Century Magazine, maj 1894.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
Foto: wikipedia
