piše: Duško Kovačević
Pozna postmoderna — to kasno doba simulakruma, pred nama se razastire kao jeziva pozornica utvara: anonimni nalozi na društvenim mrežama, silikonske maske identiteta, vještački um i vještačko nadahnuće. Otvara se svijet u kojem se gubi ličnost, autentični život, čovjek kao prirodno i misaono biće. Sve postaje lažno, inscenirano, proizvedeno u aplikacijama, filterima i algoritamskim matricama. Značenja više nemaju uporište — ona klize, isparavaju, umnožavaju se bez centra. Svijet se pretvara u mixtus orbis sa dušom androida.
Ulazimo, čini se, u čudnu i zastrašujuću sferu vještačke inteligencije — ali još više u zonu vještačke svijesti. Nije li to upravo ono doba koje je naslutio Niče, taj mračni genije proročkog uvida, kada je zapisao da je moderno vrijeme „kapija za hiljadu pustinja, praznih i hladnih“? Pogledajmo o čemu danas raspravljamo, u čemu se kolektivno zaplićemo: da li se odbjegli kriminalac posprdno obraća policiji kao digitalna utvara, ili pred nama stoji autentičan snimak njegovog glasa i lica? Gdje prestaje stvarnost, a gdje počinje njena parodija?
Zar to nije uznapredovalo stanje kolektivne šizofrenije? Zar to nije igra deluzije — privid privida? U tom svijetu, gdje istina više nema tijelo, nego interfejs, naš novinar, urednik i intelektualac Nikola Marković u knjizi koja ovih dana ulazi u javni prostor precizno konstatuje:
„Najopasnija stvar u vezi sa vještačkom inteligencijom nije to što ona misli.
Već to što smo mi — prestali misliti.“
,,Knjiga „Ja ChatGPT“ Nikole Markovića ne bavi se tehnologijom. Ona se bavi kapitulacijom čovjeka: pred brzinom, pred komforom, pred gotovim odgovorima. Kapitulacijom mišljenja pred prečicama. Kapitulacijom smisla pred efikasnošću.“
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
foto:RTNK
