Gojko Perović: Tajvan u Crnoj Gori

Piše: Sveštenik Gojko Perović

U pokušajima da razumijem ovdašnje podjele jednog te istog naroda na dvije nacije, tri jezika i bar deset političkih opcija, od pomoći mi je bilo putovanje u društvu auto-stopera koga sam prevezao od Kolašina do Rožaja. Pomenutog gospodina sam prepoznao kao Kineza, mada je u tom momentu – što se mog razlikovanja dalekoistočnih naroda tiče – mogao, jednako tako, biti i Japanac i Korejac, ili kakav sličan Indo-kinez. Međutim, ispostavilo se da sam ”na prvi pogled” bio u pravu, i da će se moj saputnik predstaviti kao Tajvanac, što sam momentalno shvatio kao sinonim za Kineza. A taj misaoni refleks proizilazi iz moje veće zainteresovanosti za istoriju kulture i politike, nego za vještinu razlikovanja fizionomija lica azijskih naroda. I tako sam, na tragu one Matijine ”Đe reče Japan”,- na sami pomen imena ”Tajvan”, samouvjereno klimnuo glavom i rekao: ”A ha, znači Kinez”.

Međutim, moj gost i saputnik se malko promeškolji i ponamjesti na sjedištu i reče kako on nije Kinez nego baš – Tajvanac. Najprije rekoh u sebi ”U redu, prevario sam se, očigledno nijesam znao da to nije isto. Valjda on bolje od mene zna ko su Tajvanci”? Pitam ga dalje, šta radi i otkud on u ovim krajevima? Odgovara mi da je IT stručnjak i da radi nešto iz te oblasti, a da mu je hobi stopiranje kraj puta. Ne voli gužve u autobusima. Mlađi čovjek, privrženiji informatici i modernim tehnologijama nego istoriji i kulturi. Tako se doimao.

No kako je put potrajao, a moje teme iz IT sektora bjehu potanke, ja se opet vratih pitanjima kolektivnog pripadanja, baš iz čiste znatiželje, i sa očekivanjem da mi Tajvanac pojasni razliku između njih i Kineza. A sve zbog toga što me je iznenadilo njegovo insistiranje na toj razlici, i dovelo do pretpostavke da imam predrasude o Kini i Tajvanu. A nekako sam predosjećao da taj nesporazum u najavi ima veze i sa ovdašnjim identitetskim zbrkama i podjelama.

U tom smislu sam pitao saputnika da li su i dalje zvanična imena njegove države ”Republika Kina” i ”Kineski Tajpej”? Nije znao da mi precizno odgovori na takvo pitanje iako najosnovniji vid informacije iz IT oblasti daje takva saznanja. Koliko sam shvatio, njega to i ne interesuje. Uprkos oba zvanična imena njegove države, koja upućuju na Kinu i pridjev ”kineski”, on je bio kategoričan da stanovnici Tajvana nijesu Kinezi. To je, shvatio sam, njegov lični osjećaj. Tako on to – zamišlja. I tu se sjetih naslova kapitalnog spisa iz ove oblasti mislioca Benedikta Andersona ”Nacija – zamišljena zajednica”. Dalje, uprkos nepobitnom faktu da je državna ornamentika (grb i zastava) Tajvana preuzeta od istorijskog fenomena zvanog Kuomintang, poznatijeg kao Kineska nacionalistička partija, moj Tajvanac kaže da on pripada nekom ”sasvim drugom narodu” od kineskog, i da bi eventualno tu moglo biti riječi o istoj rasi ljudi (!) ali nikako o istom narodu. Možete i sami pretpostaviti kako mi je rekao da dijalekt kineskog, kojim se govori u Republici Kini = Tajvanu, on smatra sasvim drugim, posebnim jezikom?

Uslijedilo je (meni poznato iz ovdašnjih diskusija) cijeđenje suve istorijske drenovine na temu kako Tajvan ima zasebnu i specifičnu istoriju; kako je njegov društveni fenomen spoj raznoraznih uticaja (japanskog, malajskog i kakvog sve ne, samo najmanje – pogađate – kineskog). Nijesam više zapitkivao, zapljusnut talasima političkih i identitetskih argumenta sa Dalekog Istoka. A i nije imalo smisla, čovjek mi je došao u kuću. Ili u kola, svejedno. Nijesam želio da mu moje gostoljublje iskoči na nos zbog moje znatiželje. A to što ovo sada sa vama ovdje dijelim, ne može da ima nikakvu ličnu vezu sa njim.

Tajvan od kineskog kopna dijeli 180 km mora, što ga čini ostrvom. Ono što ga čini državom dobio je od monarhističke vojske poražene u Kineskom građanskom ratu. Tačnije, od kineskog carskog generala Čang Kaj-šeka i njegovog političkog okruženja, koje je bježeći od komunista došlo na pomenuto ostrvo – među svoje sunarodnike. Tajvanska državnost nastala je kao opozit kineskom komunizmu, a ne kineskoj državi i kineskom narodu. To je i razlog što je upravo ta novonastala država, pod zaštitom SAD, sve do 70-tih godina držala mjesto kineske države u UN, pod imenom Republike (za razliku od komunističke Narodne Republike) Kine.

Ali danas, 50 godina kasnije, samo zato što postoje dvije različite političke/ideološke strukture na dvije različite istorijske kineske teritorije, dio tajvanske mladeži (istomišljenici moga saputnika) potpomognut američkom političkom propagandom, razvija svijest da oni nijesu to što su bili juče, i to što im ime države govori da jesu. I tu možemo slijed promišljanja okrenuti naopačke (i logički i hronološki) pa zaključiti kako na ostrvu sada živi neki sasvim drugi svijet u odnosu na kinesko kopno, i kako teritorija Tajvana, samim tim, nije ni istorijski, ni jezički, ni državno – kineska. A to o čemu govori istorija (sve što se desilo do juče) posmatraćemo iz perspektive isključivo i samo ovog ”sada”. I – utoliko gore po (istorijske) činjenice.

U pomenutoj Andersonovoj analizi, ponuđen je čitav spektar različitih istorijskih geneza političkih i etničkih kolektiva. Od južnoameričkih nacija (razlika između Urugvajaca i Paragvajaca npr.) koje su nastale diobom i po granicama bivših evropskih feudalnih veleposjedništava; preko sjeverno-atlanskih (evropskih i američkih) republikanskih i građanskih revolucionarnih zajednica koje su srušile moć carstava i napravile sekularni ”društveni ugovor”; do istočnoevropskih i bliskoistočnih političkih identiteta, među kojima ima regenerisanih zajednica drevnih naroda u formama novih nacija (Turska, Iran…), zatim država/nacija koje su nastale po granicama djelovanja zapadnoevropskih naftnih kompanija (Irak, Jordan, Sirija) pa do procesa koji su zaglavljeni u brojnim glavama, i koji identitete čine toliko proizvoljnim i racionalnim, da u jednoj kući, dva rođena brata, sebe vide kao pripadnike dvije različite nacije.

Ovo posljednje je bjelodano u savremenoj Crnoj Gori, u kojoj imamo Crnogorce koji se identifikuju isključivo i samo sa svojim državnim granicama, svojim Ustavom i pasošem, – u tom slučaju dobijamo naciju različitog imena i svijesti, kako od svog prostornog okruženja, tako i od svoje sopstvene prošlosti. A na drugoj strani imamo one Crnogorce koji se u osnovi identifikuju sa svojom širom etničkom i jezičkom zajednicom unutar i izvan sopstvene države, ali i sa identitetom naslijeđenim od predaka, i koji, samim tim, ne razdvajaju srpstvo od crnogorstva. Ali imamo i one, koji su, pod naletima glasne (i ponekad agresivne) kampanje onih prvih, spremni da se odreknu svog crnogorskog (državnog, mentalitetskog i teritorijalnog) identiteta, kako bi osigurali ovaj srpski. I naravno, – da se vratimo na početak liste – u tom ovi prvi, pred bučnim međusobnim dovikivanjem ovih trećih, stresaju sa sebe svaku vezu sa srpskim (svojim sopstvenim) identitetom. I jedni (preskočiću druge) i treći, čine to uglavnom impulsivno i iz inata. Ovi drugi pokušavaju da pokidane konce drže preostalom mudrošću. I zato, djeluje, da su u manjini.

Anderson će reći kako dječak, koga je trudna majka ponijela u stomaku iz Španije, a donijela na svijet par mjeseci kasnije u Montevideu, u svom kasnijem odrastanju i političkom formiranju, ima više bliskosti sa južnoameričkim domorocima, nego sa najbližim evropskim rođacima (koje više neće ni vidjeti). Na Tajvanu je geografska udaljenost od Kine neuporedivo manja od udaljenosti koju između Urugvaja i Španije pravi Atlanski okean. Međutim, okean ideološke razlike i političke propagande između Kineza na dvije obale, pokazaće se i dubljim i širim od onoga koji je nacionalno razdvojio etničke Špance na dva kontinenta.

Ja sam mog saputnika ostavio u Rožaju, kako smo se i dogovorili. NJegove dalekoistočne teme sa sunarodnicima iz Kine ostavljam njemu i njegovoj političkoj viziji. Rekao bih da ga prepuštam američkoj imperijalističkoj propagandi (da se poslužim ”maternjim” jezikom ovdašnjih ekskluzivnih antifašista, kojima je danas isti taj vokabular neprijatan i stran), da nije dileme koliki su dometi takve propagande naspram političke i ekonomske imperije NR Kine, koja očigledno ide uzlaznom razvojnom putanjom? Hoću reći: imam ja i svojih briga po tom pitanju.

A sve one staju u jednu jedinu. Hoćemo li, ovdje u Crnoj Gori, nastaviti da živimo u izolovanim ostrvima ”ideja i identiteta”, na tužni i žalosni način, kao da nas razdvajaju okeani? Ili ćemo, uz Božiju pomoć, smoći razloga i snage, da preko svih mogućih valova i santi leda, doplivamo živi jedni do drugih?

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)

Foto: MONDO