piše: Milorad Durutović
Nikada mi se nije dopadala pjesma „Čekaj me“ Konstantina Simonova. Još u studentskim danima njen početak — „Čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo“ — zvučao mi je pomalo naivno, pa i neuvjerljivo u svojoj „upornosti“. Taj utisak nije bitno promijenilo ni saznanje o okolnostima u kojima je nastala: u ratu, u trenutku kada pjesnik, uvjeren da se neće vratiti, ispisuje stihove ženi koju voli. Ipak, vratio se, a pjesma je postala slavna koliko i on. Glumica Valentina Serova čekala je svog „Odiseja“. Povratak je ubrzo krunisan brakom, koji je potrajao desetak godina. Priče o njenom nevjerstvu, kasnije dovođene u pitanje, ostavile su za sobom nešto važnije od biografskog detalja: utisak da čekanje nije poništeno događajem, navodnom aferom, već sumnjom.
Čitana iz današnje perspektive, ta pjesma dobija drugačiju težinu. Zahtjev da se čeka — i to „dugo“ — više ne djeluje naivno; djeluje strano. Savremeni čovjek izgubio je povjerenje u čekanje, i to ne samo u elementarnom, svakodnevnom smislu. Stvar nije u tome što više ne čekamo pisma, vijesti ili susrete — nego u tome što sve rjeđe prihvatamo samo iskustvo čekanja kao sastavni dio života. Neumitno nas je savladala žurba, gotovo panika, da se sve dobije odmah i sada.
To stanje, uostalom, dobro registruju pjesnici. Tako jedan moderni bard Novica Tadić u jednom zapisu primjećuje: „Savremeni uznemireni čovek nema vremena ni za molitvu i dobre pomisli, a kako bi tek imao za poeziju. On, jutrom, prelazi ulicu, žuri, trči na posao i sa posla, huka ga nosi i ispunjava. Brzina i buka — samo to, po ceo dan.“
Život bez čekanja djeluje kao olakšica. Međutim, ono što dolazi bez čekanja dolazi i bez težine, bez unutrašnjeg napora. Nekada je čekanje moglo biti shvaćeno i kao prepuštanje vremena samom Tvorcu — da odmjeri koliko smo odlučni i strpljivi u nekoj namjeri. Čekanje je bilo aktivno kretanje kroz sumnju, nadu i preispitivanje, proces sazrijevanja često važniji od samog, dugo očekivanog ishoda.
Premda naše vrijeme sve nade polaže na brzinu, najvažnije stvari ni danas se ne mogu ubrzati. Vjera, ljubav, smisao — ne nastaju na zahtjev, na „klik“. One pretpostavljaju vrijeme, ali i spremnost da se to vrijeme proživi kao čekanje i strpljenje. U tom smislu, čekanje je više od psihološkog stanja: ono je i duhovna disciplina. Podrazumijeva pristajanje na to da stvarnost ne bude u potpunosti pod našom kontrolom — da postoji nešto što se ne može ni izazvati ni ubrzati. Može se jedino dočekati.
Otuda i rečenica koju vjernik često izgovara ili sluša bez većeg zadržavanja — „čekamo vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka“ — nosi težinu koja danas lako promiče. U njoj čekanje nije odlaganje niti pasivnost. Za vjerujućeg čovjeka to je suštinsko usmjerenje i trajno povjerenje.
Možda bi se, onda, život bez čekanja mogao preciznije opisati ne kao oslobođenje, već kao gubitak jedne dimenzije iskustva. Čovjek koji više ništa ne čeka polako prestaje i da očekuje, a onaj koji ne očekuje, teško da može istinski da se obraduje.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Stav“ nisu nužno i stavovi redakcije „Portala RTNK“)
foto: privatna arhiva
