Uspjeti u bilo kom sportu, naročito u fudbalu, bio je san svakog klinca koji je sredinom devedesetih stasavao u Nikšiću. Izuzetak nije ni bio dječak sa Oštrovca, Božo Marković, koji nije sanjao svijetla velikih stadiona, već je relativna blizina našeg, gradskog, učinila da on od malena bude zaražen bubamarom i plavo bijelim bojama Sutjeske.
Kako je sam pričao fudbalski dar naslijedio je od strica Milana, čijih se poteza na petoparcu sjećaju stariji sugrađani.
Umijećem nesvojstvenim za rane godine, brzo je prerastao popularni oštrovački kavez, jer se isticao u igri protiv znatno starijih komšija i drugova sa kojima je tada uspostavio neraskidivu vezu prijateljstva.
Logičan slijed je bio da se iz svog naselja zaputi u Dragovu Luku i fudbalsku azbuku počne da uči kod pokojnog Dragana Meda Međedovića na čuvenoj šljaci.
Nije iskusnim fudbalskim stvaraocima promakao Božov osjećaj za igru, pa je vrlo brzo stigao do prvog tima. Pero Giljen ga u vatru ubacuje u prvoj prvoligaškoj sezoni od obnove nezavisnosti u meču sa Zetom, pa uz iksusnog Dražena Međedovića stasavaju pored glavnog junaka priče Giljen, Bulajić, Nerić, Perošević koje će fudbalska javnost tek upoznati.
Osamnaestogodišnji napadač, koji je mogao bez problema da odigra i na poziciji desetke zahvaljući prefinjenoj tehnici ostvario je sjajnu konekciju s Vojvodama – sa kojima će dijeliti fudbalske tuge i radosti u godinama koje su uslijedile.
Po sticanje reputacije na prvoligaškim terenima morao je u barski Mornar, u gradu podno Rumije bio je omiljen, kao i u gotovo svakoj sredini u kojoj je igrao.
Bio je i neizostavan član Mladosti koja je ljeta 2013. imala nezaboravnu odiseju u kvalifikacijama za Ligu Evrope, a upravo on je iz penala postigao prvi istorijski gol u evrokupovima za podgorički klub protiv mađarskog Videotona.
Put do najdražeg dresa vodio je preko Dečića koji nije bio ovo što je danas, ali je znao da pomrsi račune favoritima, kao i bjelopoljskog Jedinstva, koje je kroz istoriju Crnoj Gori dalo sjajne igrače od Fuada Muzurovića do braće Drobnjak.
Božov povratak u Sutjesku poklapa se sa usponom kompletnog kluba koji nakon godina mučenja i tavorenja sa Nikolom Pecom Rakojevićem na čelu uspostavlja dominaciju sa trofejom Kupa i dva uzastopna prvenstvena trijumfa. U toj povratničkoj sezoni tada već idol Vojvboda postiže jedan gol u Kupu, sedam u prevnstvu, kao i jedan u kvalifikacijama za evropsku scenu. U sljedećoj dodatno igrački sazrijeva, nerijetko igra i iza najisturenijeg, postiže 12 golova i postaje pravi mentor vunderkindu Milutinu Osmajiću.
U skraćenoj korona sezoni devet puta je precizan, Sutjeska istrošena senzacionalnom eliminacijom Slovana, ne uspijeva da se poveže u prevnstvu i predaje krunu najvećem rivalu. Na kraju te godine, prepoznat je i u svom gradu , gdje je u izboru Sekretarijata za sport proglašen za najboljeg fudbalera.
Po učinku najbolja sezona mu je naredna 2020/21 kada sa 16 golova postaje prvi strijelac lige. Formiran igrač u zrelim godinama pokazuje i svoj najveći adut – ljudku stranu kada autoru ovog priloga uoči utakmice koja je značila mnogo, a ispostaviće se nije donijela ništa, poručuje da bi sve golove mijenjao za Sutjeskinu titulu.
U za sada posljednjem šampionskom pohodu Marković postaje tajno oružje Milije Savovića, minutažu dijeli sa Nikačem, a asistencijama boljima čini Erakovića, Matanovića, Bubanju, Janjića, koji listom postaju reprezentativci, što A, što mladi, pa često za taj trofej od navijača Sutjeske možete čuti naziv – Božova titula, u smislu izgaranja i doprinosa, na šta bi on uvijek odgovarao da je ona stigla kao plod zajedništva.
Nakon te titule uslijedilo je ljeto iščekivanja, a Božo je želio samo jedno – produžetak saradnje sa klubom u trenutku kada se osjećao fizički najbolje. Kao što to obično biva, došlo je do šumova u komunikaciji, pa iako su Vojvode pružale podršku zamjeniku kapitena i neprikosnovenom lideru do saradnje nije došlo pa se simbol uspona Sutjeske obreo u Arsenalu.
Krataka je bila epizoda u Tivtu, kosmička pravda uredila je treći Božov povratak kući, ali niti je kuća bila ona kakvu je ostavio, niti je on bio isti igrač. Sedamnaest mečeva od povratka, podijeljenih na dvije takmičarske sezone, i gol u San Marinu kao labudova pjesma pred još jednu tešku povredu.
Trofejni bilans za poštovanje – tri titule i Kup, prije igranja za svoju dušu u dresu Čelika u trećem rangu takmičenja. I tamo je Božo plijenio instinktom za gol, a prije svega pobjedničkim mentalitetom i radnim navikama, pod dirigentskom palicom nekadašnjeg saigrača i kapitena Dražena Međedovića. Posljednji ples nije rezultirao krajnjim uspjehom, pa je rođeni šampion odsvirao kraj. Bez patetike, suza i velikih riječi, jer sve što je imao rekao je na terenu.
Zvezdan Nenezić
Foto: Facebook/FK Čelik
Video: RTNK
