Dečić – Sutjeska: Zašto naše igrače glava ne boli?

Piše: Lazar Šoć

Ko je slušao novog trenera Sutjeske Milorada Pekovića kako sa aut-linije daje upute svojim izabranicima u meču protiv Dečića, mogao je pomisliti da se na Besa areni zaista igra prvenstvena utakmica – ali lige pionira. Učestale i ne baš suptilne instrukcije, po olimpijskom principu “Brže, više, jače”, dominirale su njegovim istupima sa klupe.

Naravno, ovo ne znači da se pionirima treba tako obraćati (tek njima ne treba). U praksi,nažalost, ovo jeste najčešći model komunikacije. Osjećao sam se bukvalno kao da slušam nasnimljeno vođenje utakmice mlađih kategorija, kakvo pamtim iz svoje trenerske prakse.

Ali ja kolegu Pekovića razumijem. Jer, njegovo razmišljanje je – tek sam došao u klub, nema puno do kraja, prvi smo na tabeli – ajde da se nagazi, da se pritisne, da se ovo, što bi rekli “odradi”.

Posljedica toga je tretiranje igrača kao živog mesa koje treba da ispuni neki fizički zadatak. Šta fudbalsko ima u nagonjenju igrača na presing kao da je pitanje života i smrti? Ništa.

Stalni pozivi na motivisanost, koncentraciju i agresivnost (“ajmo dalje”, “ajmo još”, “evo je”), po mom mišljenju, vrijeđaju igrače. Ako nekome od njih treba takav podsticaj, neka prestane da se bavi fudbalom.

I nije ovaj pristup izmislio Milorad Peković. On nažalost, kao i svi mi, ima priliku da kroz prenose prati trenere svjetskog glasa koji naprežu glasnice ne bi li, toboš, u sred akcije igračima prenijeli neku instrukciju. Jedina razlika između njih i Pekovića je što ove prve ništa ne čuju.

No, mi smo kao pasivni slušaoci još i dobro prošli. Zamislite tek kako je bilo igračima: “izađi; mirno; čekaj; pomjeri!”. Kao na džojstik – falilo je još samo da Peković stiska iks i kocku.

Treba biti svjestan i da je Sutjeska prva na tabeli, da će vrlo vjerovatno osvojiti titulu, a još vjerovatnije nas predstavljati u Evropi. Od Pekovića se očekuje da ekipu vodi i igrače tretira dostojno ne samo imena i statusa kluba, već i svog imena i karijere. Zato od njega računamo na malo više njemačkog šmeka.

Igra bez intelektualnih zahtjeva

Poruka ovoga teksta je sljedeća: igrači u našim klubovima vape za intelektualnim impulsom. U ligi u kojoj skoro da nema taktičkih izmjena (pogledati samo Mornar-Budućnost), i u kojoj ima minimalno taktičkih ideja, igrač dolazi na utakmicu (čitaj: na posao) znajući što će mu se desiti od prvog do posljednjeg minuta. Od njega se ne traži da stvara, niti da sprovodi neki posebni plan igre. Kad se na to doda da mu trener sa klupe govori kako da odlučuje, umno naprezanje je obesmišljeno, a igra svedena na  manuelni rad. Igrač je u svojoj ulozi samo formalno.

Padaju mi na pamet riječi Ilješa Špica, čuvenog trenera Partizana: Igrače poslije utakmice ne treba veli da bole noge, nego glava.

Naše, nažalost, glava teško može zaboljeti.

foto:FSCG