Crna Gora – Andora: Par taktičkih zanimljivosti i neubjedljiva pobjeda

piše: Lazar Šoć

Da bi se ravnopravno igralo i dobijalo reprezentacije srednjeg ranga evropskog fudbala (vrh Lige C + većina ekipa iz Lige B), Andora se mora dobijati pješke. Što će reći – makar 3:0, sa posjedom lopte od minimum 60%. Osim ukoliko pristup igri nije krajnje pragmatične, defanzivne ili eksperimentalne prirode. Ali, u principu, ovo bi bila matematika konkurentnosti na evropskoj sceni.

Neiskorišćena prednost na krilima

Formacija 4-4-2 jeuvijek zanimljiv izbor.U današnjem fudbalu se ne srijeće često, posebno ne u varijanti sa dva klasična napadača. Međutim, koliko god naša 4-4-2 bila neuobičajena i ofanzivna, Andorcima je i njihovoj 5-4-1 legla kao kec na desetku.

Teoretski, ekipa koja želi zaustaviti dvojicu protivničkih napadača – bili to Jovetić i Mugoša, Sekulić i Osmajić ili neko treći – vjerovatno će se odlučiti za raspored sa tri štopera. Ideja je imati igrača više u odbrambeno najosjetljivijoj zoni – centralno ispred svog gola. No, čak ni uz ovu defanzivnu preventivu Andore nijesmo bili bez aduta.

Potencijal na krilu nažalost nije iskorišćen: stvarna i idealna varijanta saradnje uz aut-liniju

Osnovni potencijal predstavljala je prednost 2 na 1 na boku (naše krilo i bek protiv njihovog beka). To bi značilo da Hakšabanović i Vešović desno, odnosno Vukotić i Radunović lijevo, kombinuju uz aut-liniju kako bi došli do centaršuta ili neke još bolje prilike. Međutim, ova namjera je izostala, a brojčana prednost u toj zoni nije iskorišćena.

Šta fali na slici: Vešović koji protrčava iza leđa Hakšabanoviću

Umjesto toga, Hakšabanović i Vukotić ulazili su centralno u zonu Andore, đe su bili lako pokrivani, a dodavanja prema njima zatvarana. Sa njima van igre, nijesmo imali višak niđe sem na našoj polovini, pa je prvo poluvrijeme prošlo u statičnoj, praktično pat-poziciji. Nastavak je, na sreću, donio življu i tečniju igru.

Najbolji period igre

Kada bismo tražili primjer i model kako Crna Gora treba da igra od prvog minuta protiv suparnika ranga Andore, pa i jačih, vjerujem da bi to bilo prvih deset minuta drugog poluvremena.

Iako je raspored 4-4-2 ostao isti, promijenila se orijentacija dodavanja. Brnović, Lončar, Vujačić i Rubežić (tim redosljedom) su pasovima kroz sredinu i naprijed sjekli protivničke linije i usmjeravali napad prema golu. Kad su se na to nadovezivali tačni povratni pasovi Mugoše i Sekulića dobijali smo povezane napade i brze kombinacije.

Iako je talas tečne igre brzo splasnuo, ovaj period kao primjer i vodilja ostaje najistaknutiji. Taman kako su kopnili i posljednji naleti naše dominacije, Vučinić je reagovao i promijenio sistem igre.

Od 4-4-2 do 4-5-1 i nazad

Izmjene u drugom poluvremenu bile su pravovremene i što je najbitnije, imale su taktičku pozadinu.

Prva promjena u 66. minutu značila je prelazak sa 4-4-2 na 4-5-1. Logika četvorostruke izmjene bila je očigledna: pri vođstvu od 1-0 povući jednog igrača iz napada u vezni red, i biti defanzivniji.

Prva promjena: prelazak sa 4-4-2 na 4-5-1 ulaskom Erakovića umjesto Mugoše

Druga promjena bila je inspirisana (prevelikom) inicijativom koju je Andora nakon toga preuzela. Njihova tri centralna beka imala su puno prostora da organizuju igru pored Sekulića, našeg jedinog napadača u tom momentu. Selektor mu je zato u 78. minutu ponovo priključio napadača, ovaj put Osmajića. Tako smo se vratili na početnu 4-4-2 i krug je zatvoren.

Dobri taktički izbori: Vučinić pravovremeno mijenjao formaciju

Poenta ovih promjena nije bila toliko u njihovoj efikasnosti koliko u samom postojanju. Trener mora imati ideje, reagovati i pratiti svoj osjećaj za momenat taktičke promjene – što je Vučinić i uradio.

Ko se istakao

Kao primarnu svrhu ove utakmice selektor je najavio individualno ocjenjivanje igrača. U tom smislu nije se imalo viđeti puno toga novog. Od očekivanog, uobičajenog i osrednjeg odstupila su trojica.

Igor Vujačić je bio odličan u odbrani, dobijajući manje-više svaki duel. Ipak, ključan je bio njegov doprinos u napadu – dodavanja između linija u drugom poluvremenu. Iako ofanziva nije njegov fah, potencijala za kreaciju vjerovatno ima više nego što mu se obično pripisuje.

Dueli dobijeni, iskorak u napadu: Igor Vujačić

Miloš Brnović je bio ključni faktor bolje igre u već pomenutom najboljem periodu. Koliko je do sad pokazao u dresu reprezentacije, i čime tačno zaslužuje da bude iznova pozivan veliko je pitanje, ali kad je nešto dobro – dobro je. Doprinio dodavanjima kroz protivničke linije i unošenjem osjećaja urgentnosti na sredini.

Novica Eraković je bio izuzetan u kontra-napadima. Leže mu situacije u kojima je protivnik dezorganizovan i treba brzo plasirati loptu svojim napadačima. Najbolji primjer za to njegov pas u napadu kod gola Osmajića u 80. minutu.

Ovome bih eventualno dodao Marka Vešovića, koji iako nije imao očigledan uticaj na igru jeste u svakom dodiru s loptom pokazao zrelost. Jedan od rijetkih u prvom poluvremenu koji nije odlučivao ishitreno i panično.

Sa Slovenijom

Osim zadržavanja formacijske fleksibilnosti, za reprezentativno izdanje i rezultat protiv Slovenije potrebno je: a) tražiti i koristiti svaku priliku u za dodavanje lopte među protivničke linije; b) podijeliti igračima uloge, zadatke i pozicije koje će do kraja izraziti njihove snage i c) planirati igru dodatno vodeći računa o brojčanim odnosima u pojedinim zonama. Samo tako se možemo suprotstaviti mnogo jačem rivalu od Andore i izvući maksimum iz sljedeće utakmice.

naslovna fotografija: FSCG

fotogarafije 2,4,5 -FSCG

fotografije: 1 i 3 Lazar Šoć (kreirano u Sharemytactics, Canva)