U posljednjih deset godina iz Hrvatske je emigriralo 1.214 ljekara, a na to su bili primorani lošim upravljanjem i organizacijom zdravstvenog sistema, pokazalo je istraživanje hrvatskih sociologa objavljeno u časopisu Migration and Ethnic Themes.
Sociolozi Ljiljana Pintarić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Drago Župarić-Iljić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu sproveli su istraživanje intervjuima s 18 ljekara koji su već iselili iz Hrvatske, kako bi stekli relativno dubli uvide u ključne motive za njihovo iseljavanje iz Hrvatske, naveli su.
Dodaju da je to jedno od prvih obuhvatnijih istraživanja koje je pomoću kvalitativne metodologije nastojalo analizirati i razumjeti motive odlaska i premostiti jaz u postojećim istraživanjima.
Iseljavanje doktora iz Hrvatske oblikuju brojni među povezani faktori i ono je podstaknuto nizom organizacijskih problema javnog zdravstvenog sistema, ponajprije teškim uslovima rada, te visokim nivoom percepcije korupcije, kako u javnom zdravstvenom sistemu, tako i u cijeloj državi.
Prvo loša organizacija, drugo aspiracije doktora
Loše upravljanje i organizacija sistema nametnulo se kao primarni razlog odlaska, čak prije profesionalnih aspiracija doktora, koji su drugi motiv odlaska.
Širi društveni i politički kontekst samo je opšti okvir u kojem se događaju različite negativne institucionalne prakse, poput klijentelizma i korupcije, koje ulaze u jednačinu sveopšteg nezadovoljstva sagovornika radnim okruženjem i radnim uslovima, rekli su.
Veliki dio iseljenih doktora i doktorica govorio je istraživačima o lošim međuljudskim odnosima kao jednom od najvažnijih razloga za iseljenje, a ta je tema u njihovim iskazima često povezana i s pretjeranom politizacijom struke, te formiranjem suprotstavljenih grupacija, tzv naših i njihovih.
U kontekstu međuljudskih odnosa spominjali su pojavu mobinga, u većini slučajeva u odnosima nadređenih prema podređenima, ali ponekad i među kolegama na istom hijerarhijskom nivou.
Pojavljuju se dvije vrste mobinga, pojedinačni slučajevi iskorišćavanja pozicije moći, koji je na neki način ugrađen u sistem, naročito prema mlađim doktorima, specijalistima. Takođe, primijetan je poseban tip sistemskog mobinga u vidu rodno diskriminativnog zlostavljačkog ponašanja i korišćenja pozicija moći za uznemirujuće prakse nadređenih spram podređenih radnika i radnica.
Neizbježna je i tema nepotizma budući da pogodovanje pojedinim kolegama (“našima”) nauštrb drugih, odnosno, izostanak meritokratskih principa, obilježava odnose u radnim kolektivima u kojima postoje podjele na “naše” i “njihove”.
Na taj se aspekt naslanja i pojava visokog stupnja kompetitivnosti kod napredovanja u karijeri, naročito u kliničkim bolnicama u kojima postoji i aspekt bavljenja naukom i nastavom na fakultetima.
Potrebne izmjene politike koje će pomoći u zadržavanju ljekara
Sveukupna slika upućuje na organizacijsku klimu koja toleriše, pa i podstiče, a najviše prešućuje probleme u funkcionisanju, ne adresira ih, niti se njima bavi, te ne postoje adekvatni mehanizmi sankcionisanja neprihvatljivih ponašanja.
Autori ističu kako je važno preko mjera javnih zdravstvenih i obrazovnih politika pokušati ublažiti posljedice slabljenja profesionalnih institucija i cijelog zdravstvenog sistema. Nesumljivo je da Hrvatska iseljavanjem doktora gubi vrijedne resurse, materijalne i ljudske, koji su bili uloženi u njihovo obrazovanje i u usavršavanje.
Od 2013. do 2024. iz Hrvatske je odselilo 1.214 doktora čija je prosječna dob 36 godine, s prosječno osam godina radnog iskustva, među kojima je 57 odsto doktorica. Najviše ih je otišlo 2023., njih 158.
Suočavamo se s problemom održivosti zdravstvenog sistema i mogućnosti da nastavi osiguravati primjerenu zdravstvenu zaštitu i liječenje. Bez ulaganja u obrazovanje i usavršavanje, a potom i zadržavanje liječničkog kadra, izlažemo se riziku potencijalnog urušavanja standarda usluga liječenja zbog nedostatka stručnjaka, zaključuju sociolozi Ljiljana Pintarić i Drago Župarić-Iljić.
Foto: elements.envato
