Mjesna zajednica Golija, na sjeverozapadu nikšićke opštine, suočena je sa problemima koji su karakteristični za većinu udaljenijih seoskih područja – neuređena putna infrastruktura, nepostojanje javnog prevoza, prodavnice, vodovodne infrastrukture, pošte, u ambulanti je jedna medicinska sestra, ali bez ambulantnog vozila. Čak se i regionalni put Nikšić-Krstac, kažu mještani, loše održava. Posebno su česte primjedbe na zaraslost u travu i korov putnog pojasa, zbog čega je bezbijednost učesnika u saobraćaju ugrožena.
Sa znatnim zakašnjenjem, ove godine, služba koja je zadužena za održavanje ovog putnog pravca počela je košenje trave i sječenje šiblja. Ali, to je jedan u nizu problema koji su decenijama prisutni u Goliji, koja je prije Drugog svjetskog rata imala blizu 4.000 stanovnika i svu neophodnu infrastrukturu, kaže mještanin Veljko Manojlović.
“Situacija je sada drugačija, stotinak domaćinstava, petnaestak đaka, i brojni problemi. Kao što i sami vidite, put je zarastao, velike su krivine pa je to i veliki problem. Sad je otvoren prelaz ka Hercegovini i tu preko ljeta dosta stranaca prolazi. Ova Uprava za puteve, meni se čini, slabo išta radi. Trebali bi bar rastinje pored puta da potkrešu da ima malo vidljivosti“, smatra Dragoljub Ćorić.
O tom problemu na putu koji je u ovom periodu frekventan, jer je do 1. oktobra granični prelaz otvoren za međunarodni saobraćaj, govori i Dragoljub Grozdanić.
„Nekad, dok nije bio asfalta, taj put koji ima regionalni karakter bolje je održavan. Sad da ima i 1.000 koza imale bi šta jesti samo pokraj puta i ne bi se gladne vratile, kaže kroz šalu Grozdanić.
„Sve vam je rečeno, saobraćanje je i opasno i otežano. To bi trebalo raskresat kao što je nakad rađeno. Ranije je kosijer radio, sada rade mašine, a ne pamtim kada je posljednji put očišćena saobraćajnica“, slikovito opisuje brigu o putu nekad i sad.
Uređenje putnog pojasa je u toku, ali to nije jedini problem. Na putu do Golije nema horizontalne signalizacije, dok je i vertikalna tek po negdje postavljena, što je, kaže Dragoljub Ćorić, velika opasnost.
“Nema ograničenja brzine, nema znakova gdje su krivine, ili odroni. Vrlo rijetko možeš naći znak na ovom putu,“ navodi naš sagovornik.
Golijani pričaju da je signalizacija, kad je put asfaltiran, bila postavljena, ali da je dotrajala a nije obnavljana. Stoga Veljko Manojlović upozorava: „Od 1. juna do 1. oktobra tuda prolaze stranci, neka se drže ograničenja brzine na putu, to je moja preporuka. Ja često idem ovim putem, sretam motoriste koji voze po sred puta. Ovuda se ne može voziti preko 40-50 na sat“, poručuje Manojlović uz digresiju da put makar postoji, a da toliko toga što je neophodno za normalan život nedostaje Goliji: “Po namirnice za svoje potrebe ide se preko granice, ili u Nikšić. Nama bi najpotrebnije bilo da neko otvori prodavnicu, na Krscu, da ne trčimo 10-15 kilometara do najbliže u Hercegovini, ili 50 kilometara do Nikšića. Pošta je zatvorena prije 20 godina, pa poštu dobijamo preko privatnika koji je preuzima za Goliju i on je dijeli,“ kazao nam je Manojlović.
Sve to je važno, ali najvažnija je zdravstvena zaštita, a u Goliji kada se neko razboli jedina adresa je medicinska sestra Milijana Goranović, za koju prema riječima Manojlovića važi jedinstven stav da je „super heroj“.
„Problem je što nemamo ambulantno vozilo, bilo je ali je ukinuto. Zašto su ga ukinuli, to ne znamo. Dali su i medicinskoj sestri neka ograničenja u vezi rada, pa ne smije da dava ni injekcije, samo može da upućuje dolje u Nikšić“, kaže on.
I tako se u Goliji nižu problemi, a najveći pred kojim je svako, kažu, nemoćan je sve manji broj stanovnika. Onaj zbog kojeg se naša ekipa uputila u taj planinski kraj-održavanje puta, rješiv je i biće, kažu nadležni riješavan. Ali, kao i decenijama unazad, u tom kraju i kada se nešto radi za poboljšavanje uslova življenja, radi se sa zakašnjenjem. To je, tvrde, jedan od vodećih razloga zašto je počelo i zašto se i danas dešava raseljavanje stanovništva sa tog seoskog područja.
Maja Lalatović
foto/video: RTNK
