Mladi glumac Stevan Vuković nastavio je da niže nagrade na međunarodnim festivalima. Počeo je u dramskom studiju „Prazan prostor“, a nakon završenih studija na Cetinju, postao član ansambla Nikšićkog pozorišta. Da su ga i publika i stručna javnost vrlo brzo primijetili svjedoče nagrade koje donosi sa gotovo svih festivala u okruženju. Iako je radio i na televiziji, kaže da mu je pozorište blisko i zavodljivo, jer je u pitanju moć trenutka, a on se trudi da živi sada i tu. Za mladog glumca, kako ističe, u razgovoru za Portal RTCG nijesu bitne nagrade, koliko podrška kolega koji prepoznaju njegov trud i talenat.
Stevan Vuković nedavno je za ulogu Jevrema Prokića u predstavi „Narodni poslanik“ osvojio još jedno priznanje i to na 28. Međunarodnom festivalu malih scena i monodrame u Istočnom Novom Sarajevu. Vukoviću je ovo druga nagrada za ulogu u „Narodnom poslaniku“. Nagradu za glumačko ostvarenje večeri dobio je i na 40. Festivalu „Nušićevi dani“ u Smederevu u maju ove godine. Ovaj talentovani glumac nagrađen je kao najbolji mladi glumac za ulogu Stefana u predstavi „Bladi mun“, kojom se Crnogorsko narodno pozorište predstavilo na 49. Danima komedije u Jagodini. Koliko mu znače nagrade i pozorište ističe u razgovoru za Portal RTCG.
Nedavno ste dobili još jednu nagradu na festivalu u Sarajevu i to je već u ovoj godini pozamašan broj priznanja za ono što radite. Koliko truda stoji iza tih nagrada?
Definitivno da uloženi trud u bilo kojoj mjeri daje rezultate, samo je potrebno vjerovati u ono što radite. U pozorištu vjera u krajnji ishod zavisi od više faktora, saradnika, materijala na kojem se radi, uslova rada i prosto idealan sklop svih elemenata nije česta pojava u pozorištu. Rad i trud su uslov za bilo koji pozorišni poduhvat i nisam siguran da o količini uloženog truda mogu govoriti sada, jer se proces stvaranja i davanja završava kada predstava više ne bude na sceni.
Koliko su Vam nagrade kao mladom glumcu značajne, da li vas više inspirišu i motivišu ili opterećuju?
Smatram da su nagrade važne za razvoj i rast svakog mladog glumca, ako se pravilno shvate. Meni služe kao povratna informacija da ono što radim ima smisla, iako je sud publike ispred svega. Kao mladi glumac preispitujem sopstvene kapacitete i mogućnosti, i svakog dana se suočavam sa greškama i sopstvenim nedostacima, pa nagrada dođe kao mala utjeha. Mislim da mladom glumcu nijesu potrebne nagrade kao motiv i inspiracija, već da ga neko potapše po ramenu i samo vjeruje u njegov talenat, da ima pravo na grešku, da dozvoli sebi da bude loš, jer samo to može da ga izgradi u mislećeg i dostojanstvenog pozorišnog djelatnika.
Dio ste malog ansambla Nikšićkog pozorišta. Jeste li tako birali? Da li mladi glumac danas u Crnoj Gori može da bira i uloge i mjesto gdje će graditi karijeru?
Prilika da budem dio ansambla Nikšićkog pozorišta ukazala se odmah nakon završetka studija. Odluku sam donio u želji za konstantnim radom i kontinuitetom na sceni.
Glumac kao i svaki čovjek ima pravo da nešto ne želi, samo kalkulacija isplativosti igra veliku ulogu, zbog toga često pristajemo na sve iz straha da ćemo biti odbijeni i na neki način etiketirani kao probirljivi ili „on je iznad svega“. Nažalost, mislim da je veliki broj nas mladih izmanipulisan idejama da je nešto za nas jako važno i da je to put koji se mora proći, pa tako završimo u trećem planu na sceni, sa zadacima koji ne nude nikakvu vrstu glumačkog izazova, već samo bude gomilu sumnji, nesigurnosti i strahova. Moguće da griješim, ali ovo govorim, jer sam bio u procesima koji nisu bili značajni za moj glumački i životni razvoj.
Smatrate li da glumac treba da radi one uloge u kojima se najbolje snalazi i da se tu nadograđuje ili ste od onih koji traže što više izazova i što više raznolikosti u izrazu?
Volim da likovi koje maštam i stvaram budu različiti samim tim što dva ista čovjeka ne žive na ovoj planeti, oni mogu biti tipski identični, ali u svojoj srži su svakako različiti. Sve što sam do sada imao priliku da radim je za mene izazov, jer se nekako trudim da u materijalima koje obrađujem pronađem onaj dio sebe koji nisam otkrio, ili prosto nisam imao hrabrosti da to priznam. Traganje za smislom je uvijek uzbudljivo, jer se čini tako daleko, a zapravo je ispred nas samo je potrebno suočiti se.
Strahujete li da vas reditelji, scenaristi, producenti, ne prepoznaju po određenim ulogama u kojima ste odlični i onda vas obavezno računaju samo za tumačenje sličnih likova?
Mislim da to nije do njih, već do mene i moje sposobnosti da tumačim različite likove. Volim hrabre reditelje koji nude glumcima baš ono što nikada nisu igrali u nadi da će otkriti nešto novo. Problem je generalno što se više fokusiramo na rezultat nego na sami proces, a sve nekako iz želje da što lakše, efikasnije i jeftinije postignemo isti efekat, a to često nije moguće.
Volite li više da radite komedije ili tragedije, klasike ili savremene drame? Kojom vrstom se, po Vašem mišljenju, bolje i jače dopre do publike?
Istina je istina u koji god žanr je upakovali, tu ja ne pravim razliku.
Radili ste i na televiziji, u filmovima. Koliko je to iskustvo drugačije od pozorišta i šta Vam više godi?
Pozorište je trenutak, sada i tu, to je njegova najveća moć, a u isto vrijeme najveće prokletstvo. Trudim se da živim sada i tu, pa mi je na taj način pozorište nekako blisko i zavodljivo.
Gdje želite da vidite sebe za 20 godina, a kako vidite pozorište za tih 20 godina?
O tome ćemo razgovarati za dvadeset godina.
Foto: TVCG
