„Bard crnogorske narodne pjesme Ismet Krcić, koji od 1952. živi i radi u Zemunu, godinama penzionerska ljeta provodi u svojim Beranama u društvu starih prijatelja sa kojima uz kafu i čašicu razgovora evocira uspomene na djetinjstvo provedeno u Ivangradu, na grad, ljude i priče iz vremena koje se jednom ivangradskom dječaku zauvijek duboko urezalo u dušu i sjećanje. Vitalniji od mnogih pedesetogodišnjaka on u svojoj osamdesetdrugoj godini svakodnevno ljeti šeta Bogavskim brdom i obalom Lima gdje mirno pretura po svojim emocijama i polagano puni baterije kako bi što lakše podnio duge beogradske zime i košavu prema kojoj je i najhladniji beranski sjeverac samo puki povjetarac koji vas zimi tek blago zagolica kad iz Tifranske klisure krene da puzi uz Lim i kičme Beranaca. Svaki razgovor sa ovom živom legendom jugoslovenske estrade koji je prvi svijetom pronio slavu crnogorske pjesme i melosa neodoljivo podsjeća na direktan prenos istorije iz kojeg kao iz šešira iskaču i ređaju se poznata imena, lica i događaji koji su obilježilu drugu polovinu XX vijeka u bivšoj nam državi i bivšoj nam mladosti”, zapisao je Adem Ado Softić, književnik, hroničar Berana, u uvodu za razgovor sa Ismetom Krcićem 2017. godine.
Ismet Krcić rodio se u Plavu 27. decembra 1936. godine, a djetinjstvo i prve momačke dane proveo je u Ivangradu. U Plavu je završio malu maturu i vratio se u Ivangrad i nastavio školovanje.
Među prvima je upisao Muzičku školu u Ivangradu na insistiranje njegove majke koja je bila nepismena. Po njenom savjetu počeo je da uči sviranje violine, na šta je Ismetov otac reagovao sa čuđenjem – zašto baš ćemane. Nije redovno pohađao nastavu i, kad je profesor intervenisao kod Ismetove majke, on se, da bi joj udovoljio, upisao kod profesora violončela Ruđera Vučetića koji je redovno nastupao na koncertima klasične muzike u Domu trezvenosti.
„U Kuli Redžepagića je u to vrijeme bila smještena razglasna stanica. Imao sam jednog dragog prijatelja Ibrahima koji je fantastično svirao klavirsku harmoniku, a poznavao je narodnu muziku. Mi smo čuli jedan za drugog i poželjeli da se udružimo. Na inicijativu mojih nastavnika smo koristili prostorije razglasne stanice, tako da nas je i varoš slušala…“
Između sporta i muzike
U Ivangradu kasnih četrdesetih i ranih pedesetih nije bilo mnogo muzičkih sadržaja za mlade, glavni uzori su bili sportisti. Tako je i Ismetu Krciću od prijema u Muzičku školu više značio prijem u Fiskulturnu školu u Zemunu.
“Tog ljeta sam odlučio da odem u Beograd dok sam sjedio sa društvom ispod Feminig oraha. Bila neka vrućina a tu hladovina i trava. I mi pročitamo konkurs za upis u Fiskulturnu školu u Zemunu. A pošto sam bio jedan od osnivača Društva za tjelesno vaspitanje „Partizan“ u kom su bili Pavle Čukić, Bogoljub i Baćko Vujošević, Vlasto Veković, Sonja Jojić, Jovanka Rmuš, Buda jedna… ne sjećam se njenog prezimena a išli smo zajedno na prvo atletsko takmičenje u Titograd. Moj školski drug Radević iz Beransela, sinovac Milete Radevića, jedan veliki violinista koji je učio i studirao u Sarajevu i ostao u sredini u kojoj je mogao da se iskaže. Bio je prva violina Sarajevske filharmonije. A Mileta je bio jedan ugledni Beranac, pravnik iz Beransela, predsjednik KUD-a „Dušan Bošković“ koga sam zapamtio i kao elegantnog čovjeka koji je uvijek pratio modu koliko je to bilo moguće i koji je na sebi uvijek imao novo odijelo. Bio je intelektualac i šarmer, čovjek koji je dao ogroman doprinos kulturi u gradu. Sjećam se i odličnog trubača u ivangradskom pleh i džez orkestru pokojnog Dušana Zečevića koji je poginuo kad se srušio most. Imao sam tu sreću da sam mu upoznao sina na jednom putovanju. Dobro znam mjesto – Ajnzideln u Švajcarskoj. Malo u brdima. Jedna predivna varoš. Tu smo imali program sa Radojkom i Tinetom Živkovićem. Bio je Safet, Gordana Stojićević, Era i ja. Upoznao sam ga i vodio me je na benzinsku pumpu gdje je radio. To mjesto sam zapamtio po tome što sam upoznao njega a onda i po tome što je te noći u hotelu umro Tine Živković i tu smo prekinuli jednu predivnu turneju.”
Vrlo rano se oženio, kao dvadesetjednogodišnjak, da bi se naredne godine ostvario i kao roditelj.
„Moje su obaveze bile ogromne, da radim, putujem, obavljam roditeljsku dužnost… teška su vremena bila, bez stana i mnogih drugih stvari. Radio sam četiri i po godine kao nastavnik u Metaloprerađivačkoj školi „Zmaj“. Pošto sam često izostajao sa posla zbog putovanja, shvatio sam da se ne može biti na dva mjesta istovremeno, i u dogovoru sa mojom suprugom sam dao otkaz i posvetio se estradi, putovanjima – ne samo po Jugoslaviji, nego i po čitavom svijetu.“
Uplašeni Crnogorac
Po završetku srednje Fiskulturne škole 1952. godine dolazi u Beograd na studije i tu pravi prve muzičke korake. U Kulturno-umetničkom društvu „Đoka Pavlović“ upoznao je Maksu Popova, šefa Tamburaškog orkestra Radio Beograda, koji ga je odveo na audiciju u Radio i otvorio mu vrata ove značajne institucije.
Ponosno je nastupao u crnogorskoj narodnoj nošnji: Sa ansamblom Radojke i Tineta Živkovića
„Igrom slučaja, pošto sam često slušao razglasnu stanicu u Ivangradu, gdje su puštali pjesme Vuleta Jevtića, prihvatio sam njegov stil pjevanja i repertoar. Sa njegovim pjesmama sam i primljen na audiciju, međutim, pošto su iz mojih generalija vidjeli da sam iz Crne Gore, poželjeli su da čuju nešto što karakteriše naše podneblje. Tako je počela moja profesionalna karijera. Prva emisija bila je sa divom narodne muzike Velinkom Grgurević, koja je bila članica hora Radija. Tada je bio običaj da se objave učesnici i datum emitovanja svake emisije. Kada sam pročitao svoje ime nisam mogao da dođem sebi jer sam se smatrao nedoraslim svemu tome… U to vrijeme, kao siromašni student, kupio sam stotinak dopisnica i podijelio ih svima koje sam znao u Ivangradu i Plavu… Mnogi mi nisu vjerovali, mislili su da zbijam šalu, ali kada su slušali emisiju uvjerili su se da je stvarno tako.“
„Imao sam sreću da je korepetitor bio čovjek iz radija, šef Tamburaškog orkestra i producent Maksa Popov. Jednom prilikom sam, posle godinu dana, više u šali rekao: „Čika Makso, ne bi bilo loše da pokušamo neku audiciju za Radio Beograd.“ On se uozbiljio i kazao: „Znaš, Krco, i ja sam razmišljao u tom pravcu. Hajde u sredu da dođeš u Studio 6.“ Došao sam na audiciju, međutim od straha i treme nisam mogao da progovorim, a kamoli da pustim glas. Ali Maksa Popov je reagovao u pravom smislu kao pedagog rekavši: „Ajde, Crnogorac, i ti si mi neki, uplašio si se… no, sledeći put – malo više hrabrosti i snage!“ Tako se i desilo. Sledeći put je bio prisutan i Đorđe Karaklajić, koji je bio alfa i omega u Radio Beogradu. Sjećam se da sam pjevao Šantićevu „Eminu“… nakon dvije otpjevane strofe žiri je bio oduševljen.“
Zvijezde sporta i muzike: Ismet Krcić, Dragan Džajić, Muharem Serbezovski i Predrag Živković Tozovac
Od tada počinje muzički i diskografski uspon Ismeta Krcića – sa ansamblom „Urošević“ snima pjesme „Još ne sviće rujna zora“, „Mlad se momak“, „Bjelasicom pasla stada“, „Oj, đevojko Milijana“, „Močevčiću, mali Carigrade“, ali i autorske pjesme po uzoru na crnogorski melos – „O, lijepa Crna Goro“ (Andrija i Toma Bajić), „Jedno jutro“, „Sestra mi se udaje“, „Kraj Cetinja selo malo“ (Božidar Ivanišević), „Oj, Cetinje, Cetinje“, „Ja sam momče sa Kosova“, „Leti, leti, bijeli golube“ (Dragan Toković), te niz pjesama Miodraga Todorovića Krnjevca: „Dočekaj mi, majko, svate“, „Zeto hladna“, „Još sam momak neoženjen“, „Crna Goro mila“, „Đe se čuje to veselje“, „Majko crnogorska“, „Zbogom ostaj, rodni kraju“, „Sestrina radost“, „Pjevam staroj majci“ i Aksentija Šoškića: „Rodni grade pokraj Lima“, „Momče Crnogorče“, „Crne Gore sin“, „Cetinjanka“.
Do pobjede u narodnoj nošnji
Prvi veliki uspjeh ostvario je na festivalu „Beogradski sabor“ 1965. godine, sa pjesmom Aksentija Šoškića „Crnogorka“, u pratnji ansambla Radojke i Tineta Živkovića. U konkurenciji velikih zvijezda tog vremena poput Zaima Imamovića, Safeta Isovića, Bebe Selimović, Nikole Kolakovića, Anđelije Milić, Nikole Badeva, Aleksandra Sarievskog… u crnogorskoj nošnji uzeo je prvo mjesto.
„To je bio grandiozan uspjeh, ne samo za mene, nego i za Crnu Goru. Pored toliko asova, bilo je veliko iznenađenje za čitavu jugoslovensku javnost da jedna pjesma iz Crne Gore pobijedi i to dvostruko – nagradom publike i nagradom žirija. Publiku je privlačio moj šarm, nastup koji je bio specifičan, simpatičan, a i taj melos je bio dosta nepoznat, pa su ljudi reagovali uvijek spontano i vrlo često sam se izdvajao od čitave ekipe.“
Blažen među divama jugoslovenske narodne muzike: Sa Silvanom Armenulić i Lepom Lukić
Ismet Krcić je crnogorsku muziku u Jugoslaviji doveo u ravan sa bosanskim sevdahom, makedonskim melosom, dalmatinskom pjesmom. Stasit, naočit, bisernog osmijeha, plijenio je svojom pojavom i zvonkim zdravim glasom.
Snimio je 1970. godine pjesme „Partizan“ i „Crno beli“ posvećene istoimenom fudbalskom klubu, ali i „Oj, Miljane“ posvećenu legendarnom Miljanu Miljaniću, treneru Crvene zvezde i predsjedniku Fudbalskog saveza Jugoslavije.
„Provukao sam to kroz poeziju, bez naglašavanja njegovih dostignuća u sportu, kao fudbalera i trenera. Više je to bila metafora mladića, rasnog, naočitog, dopadljivog…“
Sivi sokole…
Često je pjevao i pred državnim vrhom – Josipom Brozom Titom i Jovankom Broz. Na poslednjoj singl ploči iz 1980. godine snimio je partizansku pjesmu „Sivi sokole“, u slavu bitke na Sutjesci. Mada su je mnogi snimali i interpretirali u kasnijim godinama, verzija Ismeta Krcića ostala je do danas najslavnija.
„Pjevati pred Titom je za mene bila velika čast. Protokol je uvijek vodio računa da se angažuju vrhunski umjetnici. Ja sam imao tu privilegiju da je g-đa Jovanka Broz bila Ličanka i uživao sam velike simpatije sa njene strane. Pošto je crnogorski i lički melos dosta sličan, to je podsjećalo Jovanku na njen rodni kraj. Sjećam se, kada je Tito u Karađorđevu ugostio strane diplomate, ja sam pjevao pjesmu „Trideset ljeta prošlo, druže“ koja je njega toliko oduševila. Od protokola bi uvijek tražio da mu nabavi ploče sa pjesmama koje je volio kako bi ih slušao u slobodno vrijeme.“
Pored mnoštva poznatih pjesama koje je Ismet Krcić, kao pionir u tom fahu prvi snimio i koje se i sad nalaze u arhivi Radio Beograda još od sredine pedesetih, a kasnije, počev od 1963. pa do 1984. izdavao na nosačima zvuka, poseban kuriozitet je činjenica da je on 1980. godine za Jugoton prvi i jedini izdao singl ploču sa pjesmom „Oj, svijetla majska zoro“, današnjom himnom Crne Gore, koja je još tada snimljena sa fanfarama i imala jasnu svečanu formu, najsličniju današnjoj himni.
Dostojanstveni oproštaj od muzike
Sa muzičke scene povukao se pred naletom ratnih dešavanja 1992. godine. Kao Jugosloven i pacifista koji je ostvario najveće uspjehe u vrijeme postojanja zemlje koja se protezala od Vardara do Triglava, nije mogao sa istim žarom pjevati i nastupati dok se dojučerašnje bratstvo i jedinstvo rušilo kao kula od karata.
„Naišla su ona vremena koja nisu bila prijatna, ne samo za mene, nego za sve nas. Mislim da u to vrijeme ljudima nije bilo ni do pjesme ni do pjevanja. Mislim da sam dostigao vrhunac i da bi to tavorenje bilo potiranje moje uspješne karijere. Došao sam tada do zaključka da je bolje da ostavim svoju zaostavštinu u najboljem svjetlu, u skladu sa onom narodnom „Prestani da jedeš kad ti je najslađe“ i mislim da nisam pogriješio. Sve je kod mene bivalo slučajno, sudbina je vukla konce… jeste sreća bitna, ali tu sreću mora da potkrijepi i talenat i znanje. Drago mi je što sam na neki način koristio Crnoj Gori.“
Ismet Krcić je za svoj rad dobio mnogo značajnih priznanja, od kojih se izdvajaju Estradna nagrada Jugoslavije i Zlatni grb Crne Gore za životno djelo. Ipak, najznačajnija nagrada bila je ljubav gorostasa crnogorske pjesme prema zavičaju, domovini, pronesena pjesmom slavuja koji je kroz cijeli život i karijeru ostao vjeran sebi.
Nikola Kankaraš
Citati Ismeta Krcića korišćeni iz emisije „Zapis“ autora Miomira Maroša (RTCG, 2019) i intervjua autora Adema Ada Softića („Nova Sloboda“, 2017)
Fotografije iz privatne arhive Ismeta Krcića/ljubaznošću Adema Ada Softića i Sandre Milošević
Naslovna fotografija: Zoran Kuzmanović Munja/Arhiva Jugotona – Croatia Recordsa
