U „Zahumlju“ je predstavljena knjiga “Sebi u povjerenju”, profesora filozofije Radenka Kojovića iz Berkovića, koji je tokom ratova devedesetih prošao torture logora Metkovići, Lora u Splitu i Kerestinac u Zagrebu. To je knjiga o zločinu bez kazne, o čemu svjedoči sudbina vojnika i rezervista iz Crne Gore, zaključeno je na promociji koju je organizovalo Udruženje boraca ratova od 1990. Crne Gore.
U knjizi „Sebi u povjerenju“ profesor filozofije, Radenko Kojović, svjedoči o zvjerskim psihofizičkim mučenjima zarobljenika u logorima u Metkovićima, splitskoj Lori i Kerestincu u Zagrebu, čija je žrtva i sam bio, kao vojnik Republike srpske, od juna do avgusta 1992. Dvanaest potresnih priča, u kojima bi svaka rečenica mogla biti tema za novu knjigu, novinar Gojko Knežević, tumači kao dokumentarnu ispovijest autora o svojoj i golgoti drugih robijaša, među kojima su bili i pripadnici nikšićko-šavničke grupe, ali i kao svjedočanstvo o ljudskom zlu bez granica:
“Ova dokumentarna ispovijest Radenka Kojovića prosto ne dopišta čitaocu da napravi pauzu u čitanju, već goni da što prije spozna kako nema kraja maštovitosti krvožednih spodoba u ljudskom liku, baš kao što su nedokučive granice izdržljivosti robijaša Lore i mnogih još kazamata našega doba, uveliko i odavno zamagljenog ljudskim pravima koja su najmanje prava i najmanje ljudska. Svaka od dvanaest priča iz zbirke Sebi u povjerenju, postavlja nebrojena pitanja o ratu i miru, o zlu i dobru, o čovjeku i nečovjeku.”
Neke od dvanaest, često nepodnošljivo teških, priča analizirala je profesorica srpskog jezika Nataša Abramović. Izvor svih je zločinac ogrezao u svojoj krvi o čijoj savjesti je iluzorno govoriti, a ishod pitanje bez odgovora- dokle idu granice ljudskog zla… A za suštinu saznavanja nije u dilemi:
“Suština saznavanja nije u tome da li gubimo, ili dobijamo, šta time saznajemo, već kako nas to mijenja. Našeg Rada nije promijenilo. I nakon svega ostao je čistog srca u kome nema mjesta mržnji, jer ni u jednom retku njegove zbirke ne možete naći nijednu riječ, koja upućuje na mržnju što knjizi daje posebnu draž:”
A našto opominje to djelo čitalac može saznati, poručila je Abramović, jedino u direktnom susretu sa njim. Taj susret je jedan od težih koje je u svom čitalačkom iskustvu imao književnik Čedo Bačović, jer u knjizi se ređaju scene kao iz najstrašnijih horor filmova:
“… Da se s nevjericom zapitate, da li je ovo sve moguće. A jeste jer, evo ga među nama autor, njen glavni protagonista, žrtva i svjedok, koji dolazi parvo iz Danteovog pakla, a priča nam s nekom stoičkom mirnoćom, poput Starih Grka i Rimljana, o svom udesu i udesu svojih sapatnika od kojih mnogi nijesu ugledali svjetlo dana. Ovo je teška, obespokojavajuća, ali i opominjuća i otriježnjujuća knjiga za one koji hoće da čuju i one koji hoće da znaju.”
I za one koji bi trebalo da rasvijetle sudbinu nikšićko šavničke grupe, kazao je Radan Nikolić, predsjednik Udruženja boraca ratova 1990. Crne Gore:
“Ova knjiga-svjedok bavi se i bezgraničnom ostrvljenošću stražara u Lori i civila iz Splita prema Crnogorcima-Nikšićanima i Šavničanima, žrtvama ratnog zločina bez kazne. Ozlijeđenog Radenka zaboljele su bratske rane i evo ga, večeras, sa nama, sa knjigom o kojoj će se tek govoriti i pisati, a koja našem Specijalnom državnom tužilaštvu, ako ikad bude slobodno i nezavisno, može poslužiti kao dokazni materijal u slučaju ratnog zločina nad našim saborcima, označenog kao Lora 3.”
Nakon analiza knjige i iščitavanja odlomaka, rečenicom iz djela- Maloprije strah za život a sada šta sa životom, objašnjeno je zašto je Radenko Kojović ćutao 27 godina, zašto je napisano bacao u koš, zašto su umjesto imena navedeni inicijali:
“Mislim da nam je dovoljno i dosta podjela. Nijesam naveo ime, već inicijale Ramba, čak i tog Z.P. koji mi je spasio život, jer ne znam kakav će neko imati odnos prema njegovom djetetu. Pokušavao sam, a mislim i da sam uspio, savladati tu mržnju u smislu generalizacije, crno-bijele slike.
Na promociji knije Sebi u povjerenju, kojoj su prisustvovali i najveći zvaničnici opština Berkovići i Nikšić, zatim poslanici Crnogorskog i odbornici nikšićkog parlamenta, a koju je organizovalo Udruženje boraca ratova od 1990. Crne Gore, analizirani su i kultura sjećanja, odnos države Crne Gore prema svojim građanima-žrtvama logora Lora, selektivan odnos međunarodnih, zatim institucija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore prema ratnim zločinima.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
