Prvi maj, simbol borbe za radnička prava, danas u Crnoj Gori donosi podsjećanje na izazove sa kojima se radnici svakodnevno suočavaju. Iako je u prethodnim godinama zabilježen pomak u visini zarada, inflacija je značajno umanjila vrijednost tih povećanja, upozorava generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore, Srđa Keković.
„Iako jednim dijelom kroz ove inflacije koje su se desile prethodne dvije godine jeste obezvrijeđen taj iskorak u povećanju plata ali opet značajno moramo da kažemo da jeste tu napravljen pomak i to je vidno jer što bi se tek desilo da su te zarade stagnirale, da povećanje nije bilo najniže penzije, da nijesmo povećali tu minimalnu zaradu sigurno da bi taj materijalno socijalni položaj bio mnogo mnogo lošiji“, kazao je Keković.
Ipak, uz problem zarada, Keković posebno ističe zabrinjavajući odnos poslodavaca i vlasti prema sindikalnom organizovanju. Kako navodi, anti-sindikalna diskriminacija je prisutna, a socijalni dijalog koji bi trebalo da bude temelj rješavanja problema — praktično ne postoji.
„Sad mi imamo situaciju sa drastičnim anti sindikalnim diskriminacijama. Ovdje posebno govorim kada su u pitanju aktivisti i sindikalne organizacije koje djeluju pri Uniji slobodnih sindikata CG, taj socijalni dijalog nije izražen, iako smo poslije 2020. godine očekivali da ćemo imati širom otvorena vrata za sve neke naše inicijative koje smo uputili donosiocima odluka ali mi uglavnom nemamo taj kontakt koji je očekivan, tako da na tom planu ne da može bolje nego može mnogo bolje tim prije što možete da čujete donosioce odluka da oni se hvale u taj socijalni dijalog da ga zdušno podržavaju ali to je samo retorika ili prazna priča koja u praksi ne postoji jer kad se obratite i tražite recimo prijem, razogvor i tome slično da ne goovrim podnesete inicijativu a nemate nikakvog odgovora posle toga, to znači da tu dijaloga nema“, dodao je Keković.
Bez sindikalnog organizovanja, radnici ostaju prepušteni sami sebi. Najizraženije je to u sektoru trgovine, gdje skoro da nema sindikalnih organizacija ni kolektivnih ugovora, a zaposleni su vezani isključivo za minimum prava.
„Radnici su najviše ugroženi prvenstveno kod onih poslodavaca kod kojih oni nijesu sindikalno organizovani. Tu onda možemo da prepoznamo određene djelatnosti, ajde da ovjde istaknem posebno djelatnost trgovine gdje skoro i da nemamo sindikalnog organizovanja a samim tim nemamo ni kolektivnih ugovora, niti imamo neka poboljšanja I ti se radnici vežu za minimum prava a taj minimum prava srećom kod nas imamo definisan opštim kolektivnim ugovorom što je jedan poseban iskorak kada je u pitanju Crna Gora i borba sindikalna kada je u pitanju okruženje jer opšti kolektivni ugovor samo postoji kod nas“, navodi Keković.
Slična situacija je i u sektoru privatnog obezbjeđenja, gdje više od šest hiljada zaposlenih radi u uslovima koji često podrazumijevaju prekovremeni rad bez adekvatne naknade. Problem ne zaobilazi ni bankarski sektor, jednu od najprofitabilnijih djelatnosti, gdje su granski kolektivni ugovori gotovo nestali.
„Pa ajde da pomenem i kategoriju recimo djelatnosti bankarstva koja je jedna ako ne najprofitnija, jedna od dvije najprofitabilnije djelantosti gdje sun am prije sedam godina ukinuli granski kolektivni ugovor, gdje imamo nekih više od deset tih banaka, nemamo kolektivne ugovore i definitvno možda u dvije svega imamo kolektivne ugovore I defintivno te kolege naše iako rade u toj najprofitabilnijoj djelatnosti njihova prava se vežu na opšti kolektivni ugovor dakle na onaj minimum prava“, zaključio je Keković.
Borba za prava radnika, više od vijeka nakon prvog obilježavanja Međunarodnog praznika rada, ostaje i dalje aktuelna. Pitanje je samo — ko će i na koji način vratiti radnicima dostojanstvo koje zaslužuju.
Jovana Delibašić
Foto/video: RTNK
