Crnogorska privreda je u toku prethodnih decenija propala, brojni radnici ostali su bez svojih poslova, zarada ali i krova nad glavom, međutim, i poslije silaska s vlasti višedecenijskog režima u Crnoj Gori se i dalje ćuti o slomu i pljački crnogorske privrede, prenosi DAN.
Do danas niko nije pokrenuo pitanje odgovornosti utroška novčanih sredstava za Kombinat aluminijuma (KAP) koja su dodijeljena kako bi KAP ostao u životu, a to je samo jedan od primjera brojnih propalih preduzeća, istakao je predsjednik NVO „Borba protiv siromaštva“ Radovan Tošković.
– Radi se o novčanoj pomoći KAP-u od 340 miliona eura garancije, 120 miliona subvencija, a o tome se ćuti. Ćuti se o pljački KAP-a, o više desetina miliona eura za električnu energiju. Činjenica je da je i pored tolike novčane pomoći KAP ugašen, a za taj novac se moglo napraviti nekoliko kombinata, imajući u vidu da savremeni kombinat aluminijuma može da se izgradi za oko 220 miliona eura, pa se nameće pitanje kako je taj novac utrošen – ističe Tošković.
Navodi i da je sličnu sudbinu doživjelo na desetine drugih preduzeća koja su nekada hranila građane Crne Gore, pa se pita i ko je dozvolio „čerečenje“ i rezanje pogona koji se prodaju kao otpadno željezo u Albaniji, ko je i zašto napravio dugove i na šta su utrošena ogromna sredstva kada se pogoni nisu modernizovali već ugasili.
– Zašto se ćuti o slučaju „Limenka“, kreditu od 50 miliona dolara iz Abu Dabi fonda, zašto se javno ne objave studije opravdanosti, ukoliko uopšte i postoje, o investiranju, prodaji i gašenju KAP-a. Studija opravdanosti o višestrukoj prodaji, pa opet kupovini nikšićke Željezare od strane države. Da li je tu država imala dobitak ili gubitak, i koliko tačno. Da li postoji studija opravdanosti o prodaji nikšićke Pivare, koja je bila jedna od najuspješnijih kompanija nekada. Zašto se decenijama ćuti o „Radoju Dakiću“ u koji je stečaj uveden više od deceniju nakon zatvaranja, a u vrijeme i prije i poslije stečaja u toj kompaniji su izgrađeni kompleksi stambenih zgrada. Ko je i na osnovu kojih urbanističkih dokumenata dozvolio stambenu izgradnju u krugu fabrike, kao i u slučajevima „Titeksa“, „Marka Radovića“ i brojnih drugih preduzeća – naglasio je Tošković.
Tošković se pita i zašto se nakon silaska višedecenijskog režima sa vlasti u mnogim opštinama nijesu izvršili revizija poslovanja i kadrovska depolitizacija.
– Da li zato što i dalje u većini opština i glavnu riječ vode jataci bivšeg režima. Zašto se javno ne objave tokovi novca, da li je razlog upravo zato što oni vode do kriminala – zaključuje Tošković.
Radnički protesti doskoro bili svakodnevica
Spisak preduzeća koja su u procesu privatizacije propala, kada je riječ o Crnoj Gori, ogroman je. Brojne fabrike i postrojenja su zapošljavale i po više stotina ili čak više hiljada radnika, ali su od devedesetih naovamo dijeljena, gašena, završavala u stečaju, a radnici završavali na birou ili na ulici. Mnogi radnici su prava pokušavali da ostvare protestima, međutim, mnogi u tome nisu uspjeli. Najduže svoja prava tražili su i još uvijek traže nekadašnji radnici „Radoja Dakića“ koji gotovo dvije decenije ne odustaju od okupljanja. Prethodnih godina protestovali su i bivši radnici KAP-a, od kojih je dio ostvario pravo na penziju, a i željezarci su uspjeli da se izbore za opstanak fabrike.
izvor,foto:DAN
