Godinu za nama obilježili su brojni radnički protesti i štrajkovi na kojima su zaposleni u državnim preduzećima konačno jasno i glasno kazali šta traže.
Čini se da su radnici tek 2023. godine otkrili da se štrajkom mogu braniti radnička prava i zahtijevati bolji i pravedniji uslovi rada. Institut štrajka širom svijeta poznat je još s kraja 19. vijeka, kada su radnici u Čikagu u višednevnim, krvavim protestima izborili prava na osam sati rada, osam sati odmora i isto toliko vremena za kulturno uzdizanje.
Prethodne godine održano je na desetine protesta, a svakako najupečatljiviji su bili štrajkovi radnika Pošte, Port of Adrije, Aerodroma, Telekoma, Instituta Igalo, bolnice Meljine, ali i malinara na sjeveru te možda i najneočekivaniji protesti najstarijih sugrađana, odnosno penzionera. Nisu izostali ni protesti ugašenih preduzeća, koji i dan-danas traže naplatu svojih potraživanja poput Vektra „Boke“ kojoj prijeti stečaj, bivših radnika „Radoja Dakića“, koji imaju najduži staž protestovanja pred crnogorskim institucijama, te bivših radnika nikšićkih Rudnika boksita, koji se i danas sude sa bivšim investitorima i pokušavaju da naplate zaostale plate, otpremnine i druga potraživanja, ali i brane preostalu imovinu preduzeća.
Prethodnu godinu štrajkom su završili radnici Crnogorskog telekoma, a svoj protest su prenijeli i na ovu, i ovaj štrajk je potrajao najduže. Nakon što je održano na desetine protesta, ratovano saopštenjima između menadžmenta i sindikata, 3. aprila nakon 136 dana štrajka kao grom iz vedra neba stiglo je saopštenje kompanije u kom je navedeno da je dogovor postignut, da će zarade u naredne tri godine biti uvećane za 20 odsto, te da će i drugi benefiti biti unaprijeđeni.
Protestovali su i radnici dvije zdravstvene ustanove iz Herceg Novog, odnosno bolnica Meljine i Institut Igalo. Meljine su na kraju postale dio zdravstvenog sistema Crne Gore, tačnije dio bolnice Kotor, dok je Institut imao značajno kompleksniju borbu. Protestovali su do prije nekoliko mjeseci, blokirali granične prelaze, organizovali proteste u gotovo svim gradovima, potpisivali peticije za spas ustanove, i od vlade zahtijevali da spasi ustanovu koja je sinonim za zdravstveni turizam u državi. Prijetio je i stečaj zbog duga prema Jugobanci, za koji je na kraju sa Vladom Srbije postignut dogovor da ga otplati država…
Herceg Novi je čini se bio epicentar radničke borbe, pa su tako osim zdravstvenih institucija, pravdu tražili i nekadašnji radnici Vektra „Boke“. To preduzeće ostalo je dužno brojnim bivšim radnicima, ali stečaj zahvaljujući očiglednoj spretnosti pravnih zastupnika, nekako uvijek izbjegava u poslednji čas. Na poslednjem ročištu početkom decembra, traženo je izuzeće i četvrtog sudije u tom postupku. Da situacija nije sjajna, govori i da su radnici podijeljeni u dva tabora, jedan koji je okupljen oko bivšeg sindikata, te druga grupa koju čine NVO „Bivši radnici Vektra Boke“. Kraj spora se ne nazire, pa je izvjesno da ćemo i njih u narednom periodu ponovo gledati na ulicama.
Gotovo dvonedjeljni štrajk imali su i radnici Pošte, koji su tražili povećanje zarada od 20 odsto. Tom štrajku pridružilo se oko 486 zaposlenih u tom državnom preduzeću, a i ovaj štrajk obilježio je „rat saopštenjima“ sindikata i menadžmenta da li je štrajk organizovan u skladu sa zakonom, te različitim tumačenjima nalaza o zakonitosti štrajka od strane Uprave za inspekcijske poslove. Sporazum je na kraju postignut pošto su radnici prihvatili povećanje zarada između 100 i 130 eura, a menadžment se obavezao da isplati dnevnice za dane štrajka, te da zaposleni ne snose nikakve posljedice.
Protekle godine jednosatnu obustavu rada imali su i zaposleni na crnogorskim aerodromima. Oni su od menadžmenta tražili povećanje zarada, koje se, prema njihovim tvrdnjama, nisu mijenjale 15 godina. Generalni štrajk spriječili su pregovori koji bi trebali da dovedu do rešenja spora.
Jednodnevni štrajk održali su i radnici Željezare, čiji su protesti obilježili godinu ranije. Naime, nakon što je država otkupila fabriku, a oni zadržali svoje pozicije i poslove, uz brojna obećanja vlasnika, Elektroprivrede očekivao se bum. Međutim, krajem septembra javnost u Crnoj Gori šokirale su informacije da fabrika ne proizvodi ništa, da je predviđeni biznis plan nedovoljan za funkcionisanje, kao i da radnicima kasni plata. Da država ne može da pokrene proizvodnju čelika, na šta je više puta ukazivano, priznali su i iz EPCG, nakon čega su uslijedile smjene rukovodećih kadrova, kao i otkazi u međuvremenu prekobrojno zaposlenim radnicima. Sve to bio je povod da se željezarci vrate na ulicu i od vlasnika traže zarađeno. Srećom po njih, zarade su uplaćene odmah sjutradan, a oni su se vratili u pogone. O njihovoj sudbini znaće se uskoro, nakon što stignu ponude od investitora iz Švedske i Luksemburga.
Kada je riječ o borbi radnika Port of Adrije (PoA) oni su u dva navrata održali proteste, a spremali su i generalni štrajk početkom decembra. Međutim, poslodavac je popustio i pristao na pregovore, te su postigli dogovor da se od 1. decembra zaposlenim u preduzeću plate povećaju za 8,2 odsto, odnosno zarade vrate na iznose koje su primali prije pandemije koronavirusa. To je prvi dio dogovora koji su postigli čelnici dva sindikata i Mehmet Kutman, generalni direktor Global portsa, preduzeća koji je većinski vlasnik Port of Adrije.
Krajem godine, u nekoliko navrata protestovali su i posljednji radnici metalskog sektora koji nisu ostvarali odlazak u penziju, ipak uspjeli su da sa vladajućim strukturama dogovore da se zakon koji je važio ranije, primijeni i na njih. Za narednu godinu, ukoliko ne dobiju pomoć, ponovo su proteste najavili i autobuski prevoznici, kako bi nastavili da rade.
Protesti „dakićevaca“ traju duže od 15 godina
Duže od decenije pred institucijama protestuju bivši radnici „Radoja Dakića“, a njihovi protesti nisu izostali ni u godini za nama. Nakon više od godinu dana čekanja uspjeli su da naplate skoro 10 miliona eura koji su bili blokirani, čim je jedan značajan dio njih uspio da u potpunosti naplati potraživanja. Ipak, i u narednoj godini može se očekivati da nastave svoje proteste, jer im se još uvijek duguje na desetine miliona eura potraživanja. Takođe treba istaći, među njima i dalje ima preko 300 bivših radnika koji do sada nisu naplatili ni cent svojih zaostalih potraživanja…
Nikšićki rudari kivni na državu, bivše vlasnike…
Bivši radnici Rudnika boksita Nikšić kao i „dakićevci“ već godinama traže pravdu, ali sa manje uspjeha. Pred privrednim sudom u toku je spor protiv bivšeg vlasnika Olega Deripaske zbog navodne pozajmice od 17 miliona tom preduzeću, a branili su i nekadašnju upravnu zgradu od novog investitora njemačkog „Lidla“. Protestovali su i podnosili prijave protiv osnovnih i specijalnih tužilaca, bivših stečajnih upravnika, tražili isplatu zaostalih plata, otpremnina, tražili sastanke sa nadležnima, upozoravali na korupciju, ali bez rezultata. Sve su prilike da će i u narednoj godini, kao i do sada na ulici braniti svoja prava.
Na sjeveru protestovali penzioneri i malinari
Penzioneri, naročito oni sa sjevera, protestovali su tražeći veće penzije. Kako se penzije u Crnoj Gori usklađuju tri puta godišnje, često nisu bili zadovoljni iznosom koji je predviđen za povećanje. Zbog toga su tokom ljeta čak i pripremali veliki protest, do kog na kraju ipak nije došlo jer je minimalna penzija porasla na oko 300 eura. Novim zakonom predviđeno je povećanje minimalne penzije na 450 eura, koje će obuhvatiti oko 70.000 penzionera, pa nije za očekivanje da ih ponovo vidimo na ulicama. Na sjeveru su ljetos protestovali i malinari, nezadovoljni odnosom Ministarstva poljoprivrede, te nemogućnošću plasmana nekoliko stotina tona svojih proizvoda. Zbog toga su u više navrata blokirali magistralne puteve ka Podgorici i Prijepolju.
Foto: DAN
