U rožajskom selu Biševo Ćerim Muković decenijama proizvodi namještaj od drveta. Posao u drvopreradi je mukotrpan, no, to ne ometa njegovu volju i istrajnost.
Nakon zatvaranja fabrike “Gornji Ibar” u Rožajama se počinju otvarati male radionice za finalnu obradu drveta.
Kako uvoz namještaja iz godine u godinu biva sve veći njihovo poslovanje je otežano. Posao drvoprerađivača remeti i nedostatak sirovine koja je usmjerena prema izvozu.
Muković kaže da su uvijek poslovali u otežanim okolnostima.
„Na podršku države nikada nismo računali. Nismo je ni imali, nego smo se oslonili na sopstvene kapacitete. Moja radionica je na selu, na planini, na 1300 metara nadmorske visine i udaljena je od grada. Ipak, uspijevamo da se nekako snađemo, da održimo porodičnu proizvodnju i da uberemo te prihode za sebe“, priča Muković.
Gornji Ibar nekada je zapošljavao nekoliko hiljada radnika i bio ponos Rožaja.
Danas, ugušen i slika urušavanja drvoprerađivačke industrije koja je vremenom došla do nivoa da trenutno u Rožajama ima svega nekoliko desetina malih firmi u kojima je zaposleno manje od 1000 ljudi.
Nakon zatvaranja pogona, bivši radnici, prepušteni sami sebi, krenuli su u formiranje sopstvene proizvodnje. Rijetki su u tome i uspjeli.
„Nije bilo baš jednostavno, ovo je vrlo zahtjevan posao, sto se tiče ove stolarske struke, jer zahtijeva mnogo odgovornosti i pažnje i smisla o suštini tog posla. Krenuli smo postepeno, u početku manjim obimom, mada, vremenom se usavršavalo i danas radimo široki krug proizvoda“, kaže Muković.
A da je drvoprerada mogla dovesti sjever države do statusa razvijene regije svjedoči i drvna sirovina koje ima u izobilju.
Alen Kalač iz Uprave za gazdovanje šumama i lovištima tvrdi da su strateškim planovima Vlade bili u samom ćošku privrede.
Sa sruge strame, biolog Vuk Iković ocjenjuje da je pojedincima omogućeno da izvoze sirovinu vani i da se preko noći obogate.
„Sirovina koja nije ostala ovdje, samim tim nije mogla da se iskoristi, odnosno, pretvori u finalni proizvod“, naveo je on.
Da se treba okrenuti finalnoj obradi drveta tvrde i brojni drvoprerađivači, navodeći da država uvozi namještaj u iznosu od blizu 100 miliona eura, a izvozi svega 40 miliona sirovine.
„Država bi mogla da se uključi da pomogne da ne izvozimo sirovinu nego da i država ima koristi, da izvozimo gotov proizvod i da uposlimo što više domaće radne snage“, smatra Muković.
Iković konstatuje da bi se na taj način povećao izvoz.
„Sačuvale bi se šume i povećao bi se broj radnih mjesta. Ako je moglo prije 40 godina sa gorom tehnologijom, naravno da može danas sa mnogo dostupnijom i inovativnijom“, dodao je on.
No, struka upozorava da je to nemoguća misija
Kalač kaže da nije šuma sva za sječu
„Pored privredne šume koja se koristi, imamo ozbiljan broj koji pokrivaju nacionalni parkovi, preko devet posto. Pola od te šume privatnom sektoru pripada, jedan dio od te šume su zaštitne. Dakle, imamo oko tridesetak posto šume u Crnoj Gori koje bi mogle da se koriste, ali opet ponavljam, ne u pravljenju namještaja“, zaključio je Kalač.
A da li će nova zakonska rješenja unaprijediti položaj drvoprerađivača ostaje nam da vidimo.
Do tada, u opštinama na sjeveru sve je manja nada da će povratiti makar dio stare slave.
foto: Screenshot RTCG
