Sama činjenica da predstavnici Vlade priznaju da još uvijek nema konkretnih projekata samo dodatno problematizuje čitav proces, ocijenio je Mladen Grgić, bivši direktor Agencije za investicije i bivši savjetnik predsjednika države, komentarišući usvajanje sporazuma o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) u Skupštini.
– Brzina, kao što smo navikli, služi upravo da bi se izbjegla ozbiljna rasprava koja bi otvorila brojna sporna pitanja – od pravne održivosti sporazuma, do suštinskih razvojnih i institucionalnih posljedica po Crnu Goru. Brza mobilizacija civilnog sektora i lokalne zajednice donekle je osujetila tu namjeru. Pokušaj da se izbjegne šira debata jasno govori da ni sama Vlada nije sigurna u kvalitet i dugoročne posljedice ovog akta. Jer da jeste, upravo bi insistirala na otvorenosti, na stručnim analizama, na konsultacijama sa lokalnim zajednicama i na međunarodnim uporednim iskustvima. Ovako, cijeli proces djeluje kao pokušaj da se jedan izuzetno važan i potencijalno riskantan sporazum progura bez da se o njemu vodi otvorena i temeljna rasprava, što je suprotno svim demokratskim praksama – rekao je u intervjuu za „Dan“ bivši direktor Agencije za investicije, koji je sada saradnik na FPN-u.
Svašta smo čuli u poslednjih mjesec dana u vezi sa sporazumima sa UAE. Pričalo se o 30, pa o 35 milijardi investicija, zakupu Velike plaže na 99 godina, Mohamedu Alabaru… Djeluje li Vam da je neko iz Vlade već dogovorio da Alabar radi projekat na Velikoj plaži ili na nekom drugom lokalitetu u Crnoj Gori?
Nažalost, kada informacije dolaze iz vrha izvršne vlasti, prvo što morate uraditi jeste da ih filtrirate – da odvojite ono što je moguće od onoga što nije ni u domenu teorije. Tako, jasno je da zakupa od 99 godina nema – maksimum je 90 godina, i to uz odluku Skupštine na predlog Vlade. Pretpostavljam da se radi o lapsusu. Ali devet godina ne igra neku ulogu.
Slično je i sa iznosima „investicija“ koji su pominjani – 30, 35, pa čak i 50 milijardi eura. Te brojke su apsurdne u kontekstu ekonomije Crne Gore, ali su bile korisne za kreiranje spektakularnih narativa pred izbore. Kada pogledate stvarne izjave potencijalnog investitora – koji formalno nije izabran, vidite da se govori o investiciji od oko 2,5 milijardi eura. Čak i kada uzmete u obzir „indirektne efekte“, jasno je da smo veoma daleko od prvobitno plasiranih iznosa. Ali, u političkom marketingu – ogromni brojevi zvuče dobro, bez obzira na njihovu stvarnu utemeljenost.
Kada kažu da nema prodaje, svjesno obmanjuju javnost
Hoćemo li zaista ostati bez vrijedne imovine ako dođe investitor iz UAE, ili će se, kako tvrde iz vlasti, naša imovina valorizovati na najbolji mogući način?
Ono što je postala konstanta jeste nedostatak strategije razvoja. Slušamo godinama kako treba da diversifikujemo privredu, i sami turizam, da napravimo otklon od starih praksi, a onda se još jače i surovije okomimo na prostor, na ono što je ostalo od njega. Mi bez imovine ostajemo svakako, kroz jedan spori proces divlje gradnje i betonizacije, opet, navučeni na beton i na naplatu komunalija, nemamo ideje kako da izađemo iz tog tunela. Nažalost, ova se vlada turizmom ne bavi, jer da se bavi, ovakvu brzinu i „valorizaciju“ primijenili bi na aerodrome. Umjesto toga, njima se smiješi koncesija nakon sedam izgubljenih godina. Prioritet bi bila jadransko-jonska cesta i unapređenje infrastrukture na Primorju, a mi opet sipamo 600 miliona u 23 kilometra na sjeveru.
Konkretno, član 39 Zakona o planiranju prostora omogućava investitoru–zakupcu da otuđi izgrađene objekte namijenjene za hotelsko-turističke komplekse, što građani s pravom percipiraju kao prikrivenu, posrednu prodaju državnog zemljišta. Dodatno, član 40, stav 4, omogućava izuzimanje tendera u ovim slučajevima, čime se obesmišljava osnovna funkcija javne konkurencije i transparentnog upravljanja javnim resursima.
Dakle, možemo formalno reći da zemljište nije prodato, ali funkcionalno jeste – država gubi kontrolu nad prostorom i prepušta ga privatnim investitorima, i to u procesu koji nije otvoren za sve zainteresovane strane, niti zasnovan na jasnim kriterijumima. To će biti slučaj i ako se, kako opet neprecizno Vlada najavljuje, država pojavi kao koinvestitor. To su sve tehničke varijacije u kojima svakako dobijamo manji dio. Dakle kad predstavnici Vlade ili većine kažu da nema prodaje, oni svjesno ili iz neznanja obmanjuju javnost.
Što se tiče konkretnog pitanja o Mohamedu Alabaru – iako njegovo ime nije formalno pomenuto u tekstu sporazuma, evidentno je da se kroz cijelu ovu dinamiku stvara ambijent koji odgovara njegovom poslovnom modelu. Naime, sporazum je postavljen tako da omogućava realizaciju koncepta sličnog „Beogradu na vodi“, projekta koji je isti investitor razvijao u regionu, a koji je poznat po masovnoj urbanizaciji, komercijalizaciji obale i maksimizaciji građevinskih potencijala.
Pretpostavljam da je upravo to bio originalni plan: „nacrtati“ pravni okvir koji omogućava model sličan „Beogradu na vodi“, dakle, stanovi, kondo-hoteli i prodaju stanova pod plaštom turističke investicije. I to je ono što je, nažalost, u našoj turističkoj i ekonomskoj zbilji najsigurniji model, uz najveći povrat novca. Međutim, burna reakcija javnosti i dijela stručne zajednice je, bar zasad, usporila, ili čak privremeno zaustavila taj model.
Šta će se dalje dešavati zavisiće od mnogo faktora, ali jedno je sigurno: svaki pokušaj da se projekti ovog tipa „gurnu na silu“, bez saglasnosti lokalnih zajednica, bez uvažavanja javnog interesa i bez poštovanja procedura, osuđen je na neuspjeh. I što je još važnije – može nanijeti dugoročnu štetu reputaciji Crne Gore kao investicione destinacije. Najrealnije je očekivati skromniju investiciju od planirane, uz lament premijera da su drugi krivi što nismo iskoristili istorijsku priliku.
Izvjesno je da će predsjednik države vratiti sporazume, tačnije predloge zakona o potvrđivanju sporazuma, Skupštini. Očekujete li da će poslanici u neke dvije do tri sedmice promijeniti mišljenje i da na ponovljenom glasanju neće podržati sporazume, ili je iluzorno i razmišljati u tom pravcu?
Nažalost, mislim da je iluzorno očekivati da će doći do promjene stava poslanika. Način na koji je prethodno glasanje sprovedeno jasno pokazuje da se odluke ne donose na osnovu argumentovane rasprave ili ličnih uvjerenja poslanika, već na osnovu političkih dogovora postignutih izvan plenuma. Taj dogovor očigledno postoji i on će, vjerujem, biti potvrđen i prilikom ponovljenog glasanja.
Ono što je zaista porazno jeste činjenica da su mnogi poslanici koji su glasali za sporazum – i to se dalo naslutiti iz njihovih nastupa – pokazivali nesigurnost, pa čak i određenu nelagodu zbog nedovoljno jasnih odgovora koje su dobijali od predstavnika Vlade. Pitanja od suštinskog značaja – o pravnim posljedicama, o zaštiti javnog interesa, o eksproprijaciji privatne imovine – ili su ostajala bez odgovora, ili su tretirana krajnje površno i neprecizno.
Takođe, ne treba zanemariti atmosferu koja se stvorila – atmosferu pritiska, gdje je izostala suštinska politička debata, a prevladala logika manipulacije i zamjene teza. Umjesto da Skupština bude mjesto gdje se donose najbolje odluke za građane, ona je prostor gdje se unaprijed dogovorene političke agende samo formalno potvrđuju.
U takvom ambijentu, teško je očekivati da će zdrav razum, stručni argumenti ili javni interes nadvladati političke dogovore.
Jasna razlika između tendera i sporazuma
Kako gledate na izostanak tendera prilikom dodjele državne imovine nekom od investitora iz UAE?
Veoma je problematično i zabrinjavajuće što se, kada su u pitanju tako vrijedni državni resursi poput Velike plaže, pokušava izbjeći međunarodni javni tender. A kada imate tako atraktivan prostor, sasvim je izvjesno da bi pravilno pripremljen međunarodni tender privukao brojne ozbiljne investitore, omogućivši Crnoj Gori da bira najbolju ponudu u skladu sa sopstvenim dugoročnim razvojnim ciljevima.
Postoji jasan, legitiman i institucionalno zdrav put za realizaciju ovakve, kao i svake druge ozbiljne investicije.
Crnoj Gori ne nedostaje interesovanje investitora – naprotiv. Ono što nedostaje jeste pravni i institucionalni okvir koji bi omogućio realizaciju tih investicija. Ne govorimo o stvaranju privilegovanih položaja, niti o poklanjanju resursa, već o jasnim procedurama i efikasnim institucijama koje garantuju transparentnost i predvidivost. To je jedini način za održiv i dugoročan priliv stranih investicija. Ono što Vlada trenutno nudi je improvizacija – i implicitno priznanje da sistem ne funkcioniše, čim se od njega bježi.
Umjesto da unaprijede standarde, pokušavaju da recikliraju model iz 2005. godine – i to u znatno jeftinijoj verziji. Štaviše, čak su i tada projekti poput Porto Montenegra, Luštice i Porto novog bili institucionalno, politički i pravno znatno uređeniji od onoga što se danas pokušava uraditi sa Velikom plažom. A prošlo je skoro dvadeset godina! Zar danas nemamo više znanja i više jasnoće u pogledu onoga što želimo? Danas više nema izgovora – Crna Gora je na turističkoj mapi (uprkos svemu, još smo tu). Velika plaža je poznata. Imamo potencijal, brend i prirodni resurs. Ako sjutra objavite međunarodni javni poziv – javiće se svi: od ozbiljnih evropskih investicionih grupacija do azijskih i američkih kompanija koje ulažu u održivi turizam.
A šta se dešava kad se taj proces preskoči? Dešava se ovo: međudržavni sporazum – bez tendera, bez javnosti, bez konkurencije. Takav sporazum zaobilazi Zakon o javnim nabavkama, stavlja Vladu u poziciju apsolutnog pregovarača i otvara prostor za diskreciono odlučivanje bez ikakve kontrole. Nema garancija da je odabrana najbolja ponuda, jer drugih ponuda nije ni bilo. Nema odgovornosti, jer sporovi postaju politički, a ne ugovorni. Nema prostora za demokratski nadzor. A za zemlju sa slabim institucijama to je – čista tempirana bomba.
Ko ne razumije razliku između međunarodnog, otvorenog tendera i zakulisnog međudržavnog sporazuma, taj ili ne zna šta radi, ili zna, i upravo zato tako i postupa.
Kakvo je Vaše mišljenje o sporazumu o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina? Da li je sporazum, kako kažu mnogi, neustavan i koje su po Vama glavne mane tog akta, odnosno glavne opasnosti po Crnu Goru koje on može izazvati?
Bojim se da nećemo dobiti jasnu, pravno zasnovanu odluku o eventualnoj neustavnosti ovog sporazuma, iz prostog razloga što su međudržavni sporazumi specifična kategorija u pravnom poretku. Realno je očekivati da će Ustavni sud, ukoliko uopšte bude odlučivao, proglasiti sebe nenadležnim.
Bez obzira na to, meni se čini očiglednim da je ovaj sporazum u koliziji sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Jedan od osnovnih stubova tog procesa je osiguranje slobodnog tržišnog takmičenja i primjena pravila javnih nabavki. Isključivanje čitave oblasti iz režima javnih nabavki kroz bilateralni aranžman direktno podriva te principe i šalje veoma negativnu poruku o ozbiljnosti Crne Gore kao buduće članice EU.
Glavna i najozbiljnija opasnost sporazuma je u tome što otvara mogućnost da se bez ikakvog otvorenog tržišnog takmičenja vrijedna državna imovina stavi u dugoročan zakup. I to kroz proces koji od početka obiluje proceduralnim nelogičnostima, pravnim prazninama i otvorenim sumnjama na motivaciju same Vlade.
Foto: predsjednik.me
