Crna Gora još nema nijedan krizni centar za slučajeve silovanja, što je preporuka Grupe eksperata za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO) još od 2018. godine. Državne institucije do danas nisu donijele ni protokol za postupanje u slučajevima seksualnog nasilja nad ženama i djecom, čije donošenje se planira za četvrti kvartal ove godine. Nacionalnim planom za implementaciju Konvencije Savjeta Evrope o suzbijanju i sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulske konvencije) za period 2023–2027. planirano je da Crna Gora prvi krizni centar za slučajeve silovanja dobije tokom naredne godine.
GREVIO komitet je u više navrata upozoravao Crnu Goru da postoji veoma malo ili nimalo preventivnih i zaštitnih mjera za žrtve silovanja i seksualnog nasilja, seksualnog uznemiravanja i prisilnog braka, kao i da nema ni specijalizovanih usluga podrške kao što su krizni centri za slučajeve silovanja, niti sigurnih kuća za žrtve silovanja i seksualnog nasilja.
Nacionalnim planom za implementaciju Istanbulske konvencije predviđeno je da Crna Gora tokom 2025. dobije jedan krizni centar za ove slučajeve, dok je ciljna vrijednost da do 2027. godina ima tri takve ustanove. Kroz centre bi se žrtvama silovanja obezbijedile usluge ljekarskog i forenzičkog pregleda, podrška u slučaju traume i savjetovanje. Otvaranju cent(a)ra prethodiće izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, donošenje protokola o postupanju u slučajevima seksualnog nasilja nad ženama i djecom i pravilnika o radu kriznog centra za žrtve seksualnog nasilja, što je planirano za četvrti kvartal ove godine.
Jovana Hajduković iz Sigurne ženske kuće (SŽK) kazala je za „Dan“ da je još od 2018. godine GREVIO komitet apelovao na crnogorske vlasti da uspostave krizni centar za silovanje i/ili centre za žrtve seksualnog nasilja, osiguravajući time senzitivniji odgovor od strane osposobljenog i specijalizovanog osoblja u dovoljnom broju. Takav jedan centar trebalo bi, po ovim preporukama, da bude dostupan na svakih 200.000 stanovnika, kako bi pristup njemu imale žrtve i iz gradskih i iz ruralnih sredina.
– Mi ni danas nemamo krizni centar, a podrška za žrtve seksualnog nasilja u Crnoj Gori je na vrlo niskom nivou. Dostupna je 24/7 SOS linija za žene sa iskustvom seksualnog nasilja. Ne postoje ni opšti ni specijalizovani protokoli o postupanju sa žrtvama silovanja. Zaposleni u institucijama nijesu imali obuke o postupanju u takvim slučajevima. Osobe sa iskustvom seksualnog nasilja nemaju ni besplatnu pravnu pomoć. Uz to, u Crnoj Gori ne postoji besplatna specijalizovana psihološka pomoć za prevazilaženje traume silovanja – upozorila je Hajduković u izjavi za „Dan“.
Podsjeća da je SŽK, u okviru „Studije o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori“, sprovela kvalitativno istraživanje koje je objedinilo iskustva 100 žena i djevojčica koje su preživjele seksualno nasilje, a za pomoć i podršku su se obratile Sigurnoj ženskoj kući i SOS telefonu Nikšić.
– Skoro sve žene i djevojčice koje su učestvovale u istraživanju i dalje se ne osjećaju bezbjedno i imaju strah da će se seksualno i fizičko nasilje ponoviti. Većina žena sa iskustvom seksualnog nasilja vjerovale su da se mogu same izboriti sa traumom, da to iskustvo mogu potisnuti i zaboraviti. Tek svaka deseta žena obratila se za pomoć stručnom licu, psihologu ili psihijatru. Oko 90 odsto žena sa kojima je rađen dubinski intervju nikada nijesu ni pokušale prijaviti seksualno nasilje. Osnovi razlozi zbog kojih žene nijesu prijavile preživljeno seksualno nasilje jesu: stid, strah od nasilnika, strah od osude okoline, strah da će njihovo ime izaći u medijima, njihov osjećaj krivice, prijetnje i ucjene, nepovjerenje u institucije, nedostatak informacija od koga i na koji način mogu dobiti pomoć, kao i nepovjerenje u vlastito sjećanje. Većina ovih žene bi i sada isto postupila, tj. ne bi prijavile seksualno nasilje jer vjeruju da nasilnik ne bi bio kažnjen – kazala je Hajduković.
Centre da vode ženske NVO u saradnji sa institucijama
U SŽK smatraju da je neophodno u što kraćem roku uspostaviti krizne centre za žene sa iskustvom seksualnog nasilja koje vode ženske nevladine organizacije u saradnji sa ministarstvima rada i socijalnog stranja, zdravlja i drugim relevantnim institucijama. Hajduković ističe da je neophodno obezbijediti kontinuiranu i specijalizovanu obuku za predstavnike svih nadležnih institucija koja će, pored upoznavanja sa zakonskim procedurama, obezbijediti i razumijevanje fenomenologije seksualnog nasilja i edukovati ih o načinima postavljanja pitanja.
Krivične prijave odbačene u 70 odsto slučajeva
Hajduković naglašava da iskustvo žena koje su prijavile seksualno nasilje institucijama nije ohrabrujuće.
– Proces prijavljivanja seksualnog nasilja i svako dalje svjedočenje često su doživljeni kao oblik ponovne viktimizacije. Pitanja koja im se postavljaju žene opisuju kao neprijatna i osuđujuća. Procjenju se istinitost njihovog iskaza i minimizira njihovo iskustvo. Postupci su dugotrajni i iscrpljujući. U 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu. Sve žene i djevojke koje su učestvovale u našem istraživanju nijesu bile informisane od strane institucija o daljem toku postupka. Ni u jednom slučaju, prema navodima ispitanica, nije napravljena procjena rizika, niti individualni plan rada, ili one nijesu bile obaviještene o tome. Veoma mali procenat slučajeva dobio je sudski epilog. Sumirano, od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, dva odsto počinilaca je kažnjeno, a i od toga je samo jedan dobio kaznu zatvora – ukazala je Hajduković.
Foto: Ilustracija/elements.envato
