Zetska žuja zlata vrijedna

Kao što joj i samo ime kaže, zetsku žuju karakteriše izrazito žuto-crvenkasta boja glave, nekad i dijela vrata, ušiju i nogu, dok je runo potpuno bijelo. Nerijetko je kod jagnjadi u prva dva mjeseca života prisutna parcijalna žuto-crvena pigmentacija po cijelom tijelu, koja se odrastanjem gubi. Ovce su skoro uvijek šute, a ovnovi rogati. Najsitnija je rasa ovaca ne samo na prostoru Crne Gore i jedina koja se tokom cijele godine mogla gajiti na otvorenom u klimatskim i agroekološkim uslovima Zetsko-bjelopavlićke ravnice.

Očuvanje kroz održivo korišćenje jedini je efikasan i pravi put da se stare i ugrožene vrste u stočarstvu, poput zetske žuje – autohtone rase ovce – sačuvaju od nestanka, kazala je za Pobjedu prof. dr Božidarka Marković, redovna predavačica na Biotehničkom fakultetu, koja ujedno pokriva i poziciju nacionalnog koordinatora za genetičke resurse u stočarstvu.

Marković ukazuje da je populacija zetske žuje u stalnom opadanju pa je sa oko 5.000 grla tokom sredine 20. vijeka svedena na nekoliko desetina grla u čistoj rasi. Kao jedna od autohtonih rasa ovaca u Crnoj Gori, u prošlosti je dominantno gajena u širem arealu Podgorice, tj. na području Zete, Lješkopolja i Ćemovskog polja.

– Prema pisanju Petra Lalatovića iz 1952. godine, kao mikrolokalitet njenog gajenja pominje se selo Milješ pored Tuzi, odakle se širila u Zetsko-bjelopavlićku ravnicu, a neznatnim dijelom i prema Baru. S obzirom na areal gajenja, koristio se i naziv ,,podgorička žuja“ – kaže Marković.

Prilagođena podneblju 

Napominje da je glavna karakteristika, koja je predodredila ovu rasu ovaca da se gaji na području Zetsko-bjelopavlićke ravnice, bila njena izuzetno dobra prilagodljivost i pogodnost za gajenje u toplom klimatu, sa dugim, sušnim i vrućim ljetima i relativno oskudnom ispašom i ishranom većim dijelom godine.

– Praktično je to bila jedina rasa ovaca koja se tokom cijele godine mogla gajiti na otvorenom u klimatskim i agroekološkim uslovima Zetsko-bjelopavlićke ravnice – kaže Marković.

U pogledu odlika rase, kao što joj i samo ime kaže, zetsku žuju karakteriše izrazito žuto-crvenkasta boja glave, nekad i dijela vrata, ušiju i nogu, dok je runo potpuno bijelo.

– Nerijetko je kod jagnjadi u prva dva mjeseca života prisutna parcijalna žuto-crvena pigmentacija po cijelom tijelu, koja se odrastanjem gubi. Ovce su skoro uvijek šute, a ovnovi rogati. Zetska žuja je najsitnija rasa ovaca ne samo na prostoru Crne Gore, nego i šire. Prosječna masa tijela je 37 kg, proizvodne sposobnosti su joj relativno skromne, što je sve zajedno uticalo da je ona vremenom potiskivana od drugih produktivnijih rasa – pojašnjava Marković.

Do koje mjere je zetska žuja ugrožena, ističe sagovornica, pokazuje podatak da sada postoji samo jedno veće stado sa oko 130 grla i sporadično ima još nekoliko odgajivača sa po nekoliko grla koje gaje u stadima drugih rasa.

– Nagla urbanizacija ovog područja, kao i nekonkurentnost u proizvodnom smislu, u poređenju sa drugim rasama gajenim izvan njenog areala, uticali su da se populacija zetske žuje drastično smanji, tako da je ona već duže vrijeme u riziku od potpunog nestanka. Dodatni problem i za postojeću populaciju predstavlja to što se radi o maloj i zatvorenoj populaciji u kojoj postoji rizik od negativnih posljedica uzgoja u srodstvu – navodi Marković.

Pozitivan primjer 

Doprinos očuvanju zetske žuje na svoj način daju hobisti – ljudi kojima nijesu u fokusu komercijalni aspekti ovčarstva, već prvenstveno očuvanje vrste. Njihova ideja se temelji na polazištu da je samo autentičnost ono što se broji i što čini jedno podneblje prepoznatljivim i drugačijim.

Jedan od takvih pozitivnih primjera daje Balša Baletić na svom gazdinstvu i imanju u Zeti gdje podiže respektabilan zasad maslina i finišira kapacitete za preradu, odnosno zaokruženu proizvodnju ulja.

Iako već 20 godina živi i radi na relaciji SAD – Crna Gora, riješio je da ne zaboravi ovo podneblje. Naprotiv, za njega vezuje i gradi lijepu, razvojnu priču.

Veliko parče zemlje, koje Baletić pretvara u zelenu oazu u selu Srpska, predstavlja zanimljivu cjelinu i simbiozu – maslinjak je ujedno prostor na kojem u slobodnom uzgoju drži kokoške, guske i drugu perad. Prije godinu je iz lokalnog matičnog stada autohtone rase, koju generacijama drži porodica Turković, probrao možda i posljednje autentične primjerke zetske žuje.

Cilj mu je da kroz uzgoj, kontrolu i selekciju utemeljenu na naučno utvrđenim karakteristikama i standardima – očuva ovu rasu. Zetska žuja će na svoj način praviti uslugu gazdinstvu kroz vrijedno organsko đubrivo koje u uzgoju maslina, smokava ili šipkova ima nemjerljiv efekat.

– Priče su održive i naslanjaju se jedna na drugu. Prioritet je bio da na ovom podneblju, na imanju podignem maslinjak. Ta ideja je naišla i na podršku rodbine. Sljedeći korak se nametnuo sam od sebe – potreba za vrhunskim đubrivom. Da ne bismo periodično nabavljali đubrivo, ideja o uzgoju kokošaka, a potom i ovaca pokazala se kao pravo rješenje. Kada je već tako, zašto kroz cijelu priču ne bismo pokušali da kroz skroman individualni doprinos pomognemo da se rasa ovce, po kojoj su ovaj kraj i Ćemovsko polje bili prepoznati, otrgne i sačuva od nestajanja – kazao je Baletić Pobjedi.

Ovakvi primjeri daju konkretan doprinos strategiji očuvanja vrsta i rasa domaćih životinja, uključujući i zetsku žuju.

Posebno ako se ima u vidu, kako kaže prof. dr Božidarka Marković, nesporan značaj genetičkih resursa, odnosno genetičkog diverziteta u stočarstvu koji predstavlja sve rase i sojeve domaćih životinja koje se gaje na nekom području.

– Globalno i lokalno posmatrano, sve je izraženije gubljenje diverziteta. Brojne rase, naročito lokalne niskoproduktivne, bivaju zamijenjene visokoproduktivnim, tako da nestaju ili se njihov broj smanjuje. A upravo su te lokalne/ autohtone rase nosioci specifičnih setova gena (za otpornost, dugovječnost, prilagođavanje…) koje nemaju visokoprodutivne.

To je razlog što se, kako ističe, globalno pokreću važne inicijative za očuvanje starih – lokalnih rasa, jer su to rezervoari gena koji u budućnosti mogu da posluže za stvaranje novih ili uslovno rečeno ,,spašavanje“ nekih visokoproduktivnih rasa.

Očuvanje ovih rasa je, kako kaže, i međunarodna obaveza svake države članice UN i FAO.

Put do brenda 

Na pitanje – na koji način bi trebalo promovisati očuvanje crnogorskih rasa, posebno ako se napravi paralela sa nekim drugim zemljama koje su napravile nacionalne brendove, Marković potencira „očuvanje uz održivo korišćenje“.

– To podrazumijeva da se, kroz razne načine promocije, afirmišu proizvodi ovih rasa i prodaju po znatno većim cijenama, a posebno da se promovišu ove rase kao dio kulturne baštine Crne Gore. Uz sve to, neophodno je podizanje opšte svijesti da je to naše nacionalno blago i treba svi da damo direktni ili indirektni doprinos njihovom očuvanju. To uključuje istinsko povezivanje svih činilaca u lancu, od donosilaca odluka pa do poljoprivrednika i krajnjih potrošača – kaže Marković.

Ona podsjeća da je Crna Gora turistička zemlja, a poljoprivreda i lokalni proizvodi jedan su od važnih činilaca, posebno u planinskom turizmu koji je u stalnom usponu.

– Sprega između turističkih poslenika i poljoprivrednika ipak još nije dovoljno čvrsta, na čemu se mora raditi, jer je to na dobrobit svih. Uostalom, ravnomjerna raspodjela koristi od raspoloživih genetičkih resursa jeste opšti cilj u sprovođenju programa očuvanja genetičkih resursa u poljoprivredi, ali i očuvanja ukupnog biodiverziteta na planeti – ističe sagovornica.

Ako se ovoj priči doda i gastronomski aspekt – onda je šira slika još interesantnija.

U Podgorici i okolini stariji mještani se sjećaju i tvrde da se meso nijedne druge ovce, odnosno jagnjadi, ne može „primaći“ zetskoj žuji, rasi adaptiranoj da na otvorenom trpi žegu i zimu u podgoričkoj kotlini, kao i udare vjetra.

Postoje i svjedočenja da je upravo bila na meniju prilikom dočeka važnih ličnosti iz svijeta politike i filma, jer je uvijek bilo važno predstaviti autentično podneblje. Vremenom, kvantitet je prevagnuo, pa je činjenica da su druge rase davale više mesa potisnula žuju u drugi plan.

Da su nekada vizija i opšti cilj ispred neposredne koristi pokazuje upravo primjer gazdinstva Baletića.

Ukupno dvadesetak grla u čistoj rasi zetske žuje nije dovoljno za ekonomsku valorizaciju, ali to u u konkretnom slučaju nije ni cilj, makar ne za sada.

Zapravo, potreban je dodatni napor i posvećenost da se pored fokusa i uzgoja poljoprivrednih kultura, u prvom redu maslina, odvoje resursi i kapaciteti za držanje ovaca.

Ipak, Baletić ima viziju, a ujedno poziva i druge koji su u prilici da se pridruže i pomognu da autentičnu rasu spasimo da ne postane „mitska vrsta“ koja je nekada pasla Ćemovskim poljem.

(FOTO: Stevo Vasiljević)

Prema njegovim riječima, moguće je da individualni napor neće sam po sebi značiti mnogo, ali ako njegovim primjerom ode još nekoliko ljudi u Crnoj Gori, šanse da spasimo zetsku žuju će biti mnogo izglednije.

– Onda možemo da govorimo o brendiranju i drugim načinima da se uzgoj omasovi. Za sada je misija – očuvanje. Volio bih da naš primjer potakne još neka domaćinstva u Crnoj Gori da krenu u istom ili sličnom pravcu. Navijamo da to bude zetska žuja, ali u skladu sa svojim mogućnostima to može da bude i neka od drugih ugroženih autohtonih vrsta životinja – ističe on.

Nema dileme da će biti mnogo truda potrebno za revitalizaciju i oporavak.

– Na nama je da pokušamo. U protivnom, jako malo treba za zaborav. A to je najlakši put i zato njime ne idemo – naveo je on.

Set mjera 

Kada se govori o mjerama za očuvanje ugroženih rasa obično se to posmatra samo sa aspekta podsticaja za opredijeljenog po jednom grlu, što, smatra profesorica Marković, nije dovoljno. 

– Nijedna rasa se neće dugoročno očuvati samo kroz taj podsticaj, već to mora biti set direktnih i indirektnih podsticaja i podrške ili drugih vidova aktivnosti. Podsticaji koji se opredjeljuju po grlu nekih čistih rasa, koje su uključene u program očuvanja kod nas, nijesu još na zadovoljavajućem nivou, ali su ipak u posljednje dvije-tri godine povećani za oko 50 odsto – kaže Marković.

Pojašnjava da održivo korišćenje i in situ konzervacija (koja se primjenjuje kod nas) podrazumijeva gajenje ugroženih starih rasa u njihovom izvornom arealu.

– To su često marginalna područja, nepogodna za gajenje drugih, posebno visokoproduktivnih rasa, kao što je između ostalog i ambijent Ćemovskog ili Karabuškog polja gdje se gaji zetska žuja, ili neka krševita područja, šikare ili visoko planinske padine gdje se gaje neke druge autohtone rase – kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, gajenje lokalnih rasa u ovakvim ambijentima je od posebnog agroekološkog značaja, pa stoga veoma važnu ulogu treba da ima set adekvatnih agroekoloških mjera opredijeljen za korišćenje takvih područjaa.

– Upravo ovaj set mjera je u dijelu našeg okruženja znatno razvijeniji nego kod nas. Da bi se očuvala neka ugrožena rasa, pored mjera i aktivnosti koje su u nadležnosti institucija i drugih društvenih subjekata, treba da postoji spremnost i opredjeljenje farmera da gaje životinje u čistoj rasi u skladu sa preporukama struke, jer svrha implementacije programa očuvanja ugroženih rasa jeste očuvanje u čistoj rasi.

Samo dosljedna primjena navedenog doprinijeće efikasnijem očuvanju genetičkih resursa u stočarstvu, cijeloj poljoprivredi, ali i sveukupnom biodiverzitetu – zaključuje Marković.

Još važe smjernice programa iz 2007. godine

Prema riječima prof. dr Božidarke Marković, prvi planski dokument za potrebe očuvanja i održivog korišćenja genetičkih resursa u poljoprivredi Crne Gore donesen je krajem 2007. godine, od tada nije inoviran već se slijede smjernice koje su tada utvrđene.

– Bio je to Nacionalni program očuvanja i održivog korišćenja genetičkih resursa u poljoprivredi (2008-2013) sa Akcionim planom. Koncipiran je u dva dijela, tj. za dvije glavne grupe genetičkih resursa u poljoprivredi, kao program i akcioni plan za biljne genetičke resurse i program i akcioni plan za genetičke resurse u stočarstvu – kaže Marković.

ODRŽIVO KORIŠĆENJE JE KLJUČ OČUVANJA: prof. dr Božidarka Marković

Prema njenim riječima, Nacionalnim programom očuvanja genetičkih resursa u stočarstvu Crne Gore postavljeni su ključni ciljevi.

– To su promovisanje i uspostavljanje održivog korišćenja genetičkih resursa domaćih životinja, sa posebnim naglaskom na autohtone rase, očuvanje od nestajanja važnih genetičkih resursa (ugroženih rasa i sojeva), tj. organizovanje in situ konzervacija; razvoj kapaciteta za primjenu politika očuvanja i jačanje svijesti o potrebi očuvanja genetičkih resursa u stočarstvu – navodi sagovornica.

Napominje da je, shodno usvojenom programu, zetska žuja kao ugrožena od nestanka uključena u program očuvanja (in situ konzervaciju) od 2008. godine, a dvije godine kasnije uključen je i drugi varijetet – piperska žuja.

– Budući da se radi o rasama koje su u riziku od nestanka, za njih je podsticaj 50 odsto veći nego za ostale rase. Kad je u pitanju piperska žuja, duži vremenski period je u program bilo uključeno samo jedno stado, sad su to dva stada (jedno od 50 i drugo sa oko 400 grla) – kaže Marković.

Piperska krupnija i danas je brojnija 

Pored zetske, postoji još jedan soj autohtone ovce žutog lica (žuje) kod nas, ali se ipak razlikuju.

– Taj drugi soj je u posljednjih par decenija više poznat pod nazivom piperska žuja. Za ovu ovcu se do prije 40 do 50 godina koristio i naziv mušovića žuja. To ime je dobila po begovima i kapetanima Mušovićima koji su u vrijeme turske vladavine upravljali Nikšićem, a koji su na svojim posjedima gajili ove ovce. Mušovići su u to vrijeme imali pasišta – pašnjake na okolnim planinama (Lukavica, Krnovo i okolna područja) pa otud, između ostalog, i nazivi nekih toponima, npr. Kapetanovo jezero i sl. Prema kazivanjima koja se i danas prenose, stočari sa područja Pipera su tradicionalno koristili katune na Lukavici, a poslije njihove aktivne uloge u borbama za oslobođenje od Turaka upravo na tim planinama, kao nagradu su dobili njihove ovce, tzv. mušovića žuje, kasnije nazvane piperske žuje. Iako je davno porijeklo oba ova soja vjerovatno slično ili zajedničko one se međusobno sada bitno razlikuju ili se ta razlika vremenom povećavala, moguće usljed različitih uslova gajenja i/ili miješanja sa drugim populacijama – kaže Marković.

I pipersku žuju, dodaje Marković, karakteriše žutocrvena pigmentacija pokrivača lica i donjih djelova nogu, ali je nešto svjetlija nego kod zetske žuje. Svi ovnovi ove rase imaju snažne rogove, kao i više od 80 odsto ovaca. Nešto je krupnija rasa ovaca, prosječne mase tijela od 52 kilograma, te znatno boljim proizvodnim potencijalom u poređenju sa zetskom žujom.

– Populacija piperske žuje nikad nije bila brojna, postojao je samo manji broj čistih stada, a češće je bila pomiješana sa stadima jezeropivske pramenke. Do prije tri-četiri godine registrovano je bilo samo jedno čisto stado sa pedesetak grla. U međuvremenu se jedan mlađi farmer opredijelio na gajenje ove žuje, umnožavao svoje stado koje već broji blizu 500 grla. Problem je i dalje što je to opet samo jedno ili dva stada – ukazuje Marković.

Naslovna foto: Stevo Vasiljević