(VIDEO) Zlatni jubilej generacije 1975. Gimnazije „Stojan Cerović“

Vrijeme leti, ali sjećanja ostaju vječna. Pola vijeka nakon što su posljednji put zatvorili vrata učionica kao maturanti, generacija Gimnazije „Stojan Cerović“ iz 1975. godine ponovo se okupila – sada kao prijatelji, roditelji, đedovi i bake, ali sa istim osmijehom iz školskih klupa.  Pola vijeka kasnije – isti hodnici, isti pogledi, ista prisnost. Maturanti generacije 1975. godine danas su ponovo ispunili prostorije nekadašnje Gimnazije „Stojan Cerović“, sada Osnovne škole „Olga Golović“. Započeli su okupljanje minutom ćutanja – za sve drugove i profesore kojih više nema, ali su i danas tu – u sjećanjima, u pričama, u pogledu koji zastane kad se neko ime izgovori.

„Ove godine obilježavamo zlatni jubilej, nekako mi to ljepše zvuči, nego da kažem pola vijeka od kako smo izašli iz ovih učionica i ovih holova. Napuštili smo holove i učionice i kada je svako od nas pun entuzijazma i mladalačkih snova krenuo nekim svojim putem… Neki u Sarajevo, neko u Titograd, Beograd, Novi Sad, neki su birali kraći put i formirali svoje porodice. Svi ti putevi su bili u redu, jer smo ih sami birali da ostvarimo životnu misiju koja im pripada. Ta misija i danas traje kroz neke druge ciljeve – sada već sa malo prosijedim kosama. Držim do toga da je naša generacija po uspjehu zapažena u višedecenijskom trajanju Gimnazije „Stojan Cerović“, obratila se prisutnim jedna od učenica generacije 1975. Ranka Božović.

Nekadašnji profesori ponovo su sreli svoje đake – danas ljude velikih biografija, ali i dalje – djecu iz klupa.

„Dobro se sjećam ove generacije. Tu sam jednom odjeljenju bio razredni starješina, to su sve bili zlatni đaci. Ako se dobro sjećam, a mislim da sjećam, generacija je brojala oko 200-220 maturanata, tu nikakvog problemčića nije bilo. Mi smo se svi družili, ali se znala distanca, ko je profesor, ko đak, ali je razumijevanje bilo otpuno i čovjek je mogao sa njima da razgovara kao sa svojim drugom. Ja sam danas zaista zadovoljan što se sjećam toga sa tom generacijom. Tu sam bio razredni starješina i najljepše uspomene me vežu za ovu generaciju“, prisjeća se profesor razredne nastave Mijat Božović. 

Zagrljaji koji ne traže mnogo riječi, osmijesi koji prepoznaju godine, ali i sjećanja – živa i jasna. Neki se nijesu vidjeli decenijama, ali su se odmah vratili tamo gdje su stali – u klupe prijateljstva, mladosti i snova.

„Evo, 50 godina je minulo. Emocije progovorile, ponosan sam danas što sam sreo neke po prvi put posle 50 godina. Ovo je jedna fantastična generacija, bez pretjerivanja, generacija koja je iznjedrila sjajne univerzitetske profesore, ljekare, privrednike, političare, javne i kulturne radnike, glumce i računaju je da je jedna od najboljih generacija u isotriji, slavne nikšićke gimnazije. Dakle, emocije su progovorile, jedan divan dan – zlatni jubilej“, dodaje učenik ove generacije Boro Odalović.

Svako je ponio nešto iz tih godina – profesore kojih se sjećaju sa poštovanjem, prijateljstva koja su opstala, i uspomene koje ni vrijeme ni daljine nijesu izbrisale.

„Mnogima od nas su se nakon Gimnazijske mature, razišli životni putevi, ali ostala su sjećanja… Sjeaćnja na uglačane hodnike, učionice, crne kecelje za nas djevojke, šprinterice, druženja ispred škole, na Malom stadionu iza manastira i krišom po korzou. Ono što ja nosim kao lično sjećanje je ozbiljnost i odgovornost kada je to bilo potrebno, zajedništvo i nesebično pomaganje, ali i mladalački isadi na časovima, šaptanja, snalaženja, smijeh i vika u garderobi i naravno zaljubljivanje“, prisjeća se Ranka Božović.

Pola vijeka kasnije  – godine su otišle, ali ono što su imali – nije. U ovim prostorijama i ovim srcima – mladost i dalje traje.

„Draga generacijo, da smo živi I zdravi još godina sto, da je pjesme I vina I da nas čuva Bog“, zaključila je Božović.

Jovana Delibašić

Foto/video: RTNK