Sindrom ADHD je neurorazvojni poremećaj čija se dijagnostička klasifikacija zasniva na posmatranju simptoma ponašanja. Prema riječima Marka Jovanovića, psihologa, postoje određeni specifični simptomi koji se mogu identifikovati u periodu poslije šeste godine.
“ADHD poremećaj se često izjednačava sa hiperaktivnošću, međutim to su dva različita pojma. ADHD se tretira kao neurološki poremećaj a karakterišu ga simptomi: hiperaktivnost, impulsivnost, gubitak fokusa na stvari, gubitak pažnje …Hiperaktivnost kao jedan simptom ne mora da bude dijagnoza, međutim ADHD u sklopu pomenutih simptoma može se identifikovati i postaviti kao dijagnoza”, pojašnjava Jovanović.
Polazak djeteta u školu je period kada se najbolje može identifikovati ovaj sindrom, jer se ulazi u novi ambijent koji zahtijeva poštovanje pravila što za djecu sa ADHD-om predstavlja teškoću. Jovanović i Miloš Perović, defektolog saglasni su da je najbolji način prevazilaženja problema razvijanje rutinskih navika i davanje kratkih i jasnih uputstava zbog nedostatka fokusa i pažnje.
“Ritam dana je vrlo važan. Mora se postaviti granica kada dijete ustaje, ide u školu, kada se rade domaći zadaci, kada dijete ima slobodne aktivnosti i to je vrlo važno kod djece koja imaju ADHD sindrom, jer na taj način ih mnogo lakše razumijemo i pružamo podršku”, navodi Perović.
U svakodnevnom vaspitanju i obrazovanju kritike i pohvale se smatraju osnovnim metodama. Jovanović ističe da su djeca sa ADHD-om posebno osjetljiva na kritike i da u oba slučaja treba uvijek pohvaliti ili kritikovati isključivo određeno poželjno ili nepoželjno ponašanje.
“Svakako da se kritike ne preporučuju generalno u sistemu vaspitanja. Pohvala je jako dobar metod. Postoji i doza kritike, ali je bitno da kada kritikujemo ne kritikujemo djetetovu ličnost nego oblik ponašanja. Kada je u pitanju pohvala, ne treba samo pohvaliti krajnji rezultat, već i sam proces”, ističe Jovanović.
Istraživanja pokazuju da su djeca ADHD-om vrlo inteligentna i kreativna, te naši sagovornici ističu da je ključno identifikovati talenat i razvijati ga kako u porodici tako u u školi. Upravo na tome, saglasni su, počiva dobar tretman za kasniji život sa ovim sindromom u odraslom dobu.
“Dijete sa ADHD-om treba forsirati u onome gdje se vidi da ima potencijala i prema tome treba usmjeravati pažnju, jačati ga i bodriti u tome…Ono što je važno, treba mu omogućiti i prilagoditi okolinu koja njemu odgovara”, ističe Perović.
Jovanović smatra da bi najprije roditelji trebalo da prepoznaju djetetove talente, kako bi kanalisali u tom smjeru višak energije. Navodi da je to dobar način da dijete ostvari svoj potencijal.
Davanje medikamenata djeci sa ADHD-om široko je raspristranjen tretman po svijetu. Jovanović i Perović po ovom pitanju savjetuju oprez.
U Crnoj Gori ne postoji precizna statistika o broju djece sa ADHD-om, a uzrok je nedostatak dječjih psihijatara i stručnjaka što rezultira da ADHD ne bude prepoznat kod određenog broja djece koja uđu u redovan sistem školovanja. Naši sagovornici navode da u ovom slučaju fokus treba da bude na edukaciji kako roditelja tako i prosvjetnih radnika.
Nevena Bulajić
Foto/video: RTNK
