Nekada su se mladići i djevojke upoznavali i zbližavali kroz pažljivo birane riječi ispisane na papiru. Pisanje pisama bila je umjetnost izražavanja osjećanja, razmišljanja i poštovanja. Danas, u vremenu društvenih mreža, aplikacija za dopisivanje i brzih poruka, ova navika je potpuno iščezla, a mladi o mirisu hartije i nestpljivosti očekivanja odgovora mogu da čuju samo iz priča starijih. Marko Dragićević kaže da je svoju suprugu upoznao dok je bio u najmu, a nakon toga je uslijedilo slanje prvog pisma.
Marko ističe da nije bilo jednostavno poći u djevojkinu kuću i tražiti ruku, ali nije mnogo razmišljao i interesovao ga je samo njen odgovor.
I Markova i Milkina porodica, željeli su da sve prođe uz poštovanje tradicije i običaja. Iako ih dvoje mladih ništa manje nije poštovalo, nakon sitnih trzavica odlučuju se da sve to zaobiđu, a ljubav stave na prvo mjesto.
Pola godine živjeli su Grahovskim jabukama, nakon čega se sele u Nikšić. I pored svih izazovnih i teških trenutaka koje su parodice tada preživljavale, nemaštine, nedostatka posla, Marko kaže da mu Milka nikada nije pustila ruku i prestala biti oslonac.
Djeca svako na svoju stranu, dvoje u Nikšiću, a četvoro u instranstvu, kaže Marko. No, bez supruge je najteže. Kada smo ga pitali šta bi poručio mladima danas, kaže da paze svoje bližnje, a da dom grade samo ljubav, poštovanje i istrajnost. Treba vjerovati u svoje ciljeve, jer koliko vjerujemo u njih toliko su i ostvarivi.
Marijana Tomić
Foto/video: RTNK
