“Za druge se navija, Partizan se voli”. Rečenica je čuvenog Duška Radovića koji je možda na najljepši način opisao odnos ogromnog broja navijača prema beogradskim crno-bijelima. I mnogi naši sugrađani decenijama unazad na djelu pokazuju koliko može biti velika i nesebična ljubav prema klubu. Nikšićanin Dražen Manojlović je jedan od njih.
„Crkva propovijeda da život nastaje začećem. Ja bih rekao da sam možda ja i tada odmah počeo začećem da budem grobar. Šalim se naravno. Ovaj, sve je počelo u najranijim djetinjstvom. Možda je malo tu pomogao Miško Kosović, jedan od najboljih igrača malog fudbala u Nikšiću. Počeo sam 86. da idem na utakmice. Prije toga, te godinu, u januaru sam imao neku operaciju u Beogradu. Bili su neke prognoze vrlo rđave, onako katastrofalne. Mislili su baš neka teška bolest. Bogu hvala sve dobro prošlo. Dok je to trajalo, ja sam rekao hajde da vidim ja kad je ono kontrola i i ja vidim 15. mart i nagovorim oca, a on kasnije zamoli Ljekare sa Instituta majku i dete da bude baš tada da se poklopi kontrola i mi smo tada naravno došli i tako se desio moj prvi derbi. Poslije nije bilo dileme da li ću ići ili neću. Mogu reći da je jedan bitniji katalizator bio smrt Mancea pola godine prije toga. To nas je razvalio sve koji smo gledali Partizan, pogotovo ljudi koji su visili redovno u Beogradu“, ističe Manojlović.
Mnogo putovanja je iza našeg sagovornika za ove četiri decenije. Bilo je mnogo zanimljivih događaja i u Beogradu, ali i u inostranstvu kada je Partizan pratio i na gostovanjima u inostranstvu.
„Kad smo išli u Brisel završili smo nekako, ne znam ni ja sam kako u kvartu gdje su Marokanci i naravno mi nismo mogli da prođemo s mirom. I onda napada čitava zajednica na nas. Prošli smo kako smo prošli, bilo je par povrijeđenih. Poslije par godina ja vidim iz tog kvarta su likovi koji su u Parizu postavili bombu gdje je stradalo 130 ljudi. Onda su htjeli da miniraju jedan međunarodni voz u Francuskoj, ali to nije uspjelo. Rekoh: „Dobro je, čovječe božiji, dobro smo živu glavu izvukli. Bilo je mnogo mnogo mnogo lijepih stvari i putovanja“, ističe naš sagovornik.
Mišljenja je da je ranije mnogo lakše bilo ići na utakmice i da je situacija na stadionima, ali i oko njega bila mnogo drugačija.
„Danas mi imamo osjećaj da se više pazi šta će, gdje će, da li i ko uletjeti, hoće li ti ko prepriječiti put. Mnogo je drugačije i malo nekako i opasnije. Nadam se da će se to nekako smirivati, ali ja nešto ne vidim da će to biti ubrzo“, mišljenja je Manojlović.
Partizan je u Nikšićanima imao uvijek veliku podršku, a od 2009. godine je i sama organizacija navijača bila na mnogo većem nivou što se i u Beogradu znalo cijeniti.
„Tada sam upoznao te mlađe momke i onda smo se našli u jednoj nikšićkoj kafani koja je počela ta priča i dogovorili smo „Hajmo da napravimo zastavu i da idemo gore“. Mi kad smo gore došli, bogami smo krenuli žestoko, onako, ni pet ni šest, stavili smo naš transparent na nogradu što u principu nije slučaj jer taj transparent uvijek treba da se zasluži. Nije prošlo 10 sekundi, došla je ekipa iz Beograda da vidi šta je. Ja sam ekipu poznavao od ranije. Malo smo duže popričali i dogovorili da je u redu da mi stavljamo zastavu“, kazao je Manojlović.
Primjer našeg sagovornika govori da je rivalstvo između navijačkih grupa nekada bilo mnogo zdravije, a ističe da su oni i kao navijači beogradskih klubova davali podršku i Sutjesci.
„Nas šest navijača smo osnovali Vojvodje Nikšić. Ispred „Grobara“ smo bili ja, Giška Miličić i Bambi Perović, a ispred navijača Zvezde su bili pokojni Nemanja Kosović, Mladen Vukotić, on je u Njemačkoj i bio je jedan čovjek koji je sad aktuelni ministar u Vladi a ja ga ne bih sad pominjao i on ima mogućnost da se oglasi ako to bude htio“, ističe Manojlović.
Tokom svog navijačkog staža stekao je mnogo prijatelja, a u razgovoru se prisjetio i onoh koji više nisu među nama.
„Ja bih da se prisjetimo naših prijatelja i braće koji više nisu sa nama. Iz Nikšića, Duško Popović Pop koji je jedan sjajan bio i čovjek i veliki „Grobar“, onda našeg Mladena Davidovića, Luke Aleksića, brata Erketa, našeg brata Đoka Jelića. Pa iz Beograda bih da se sjetimo i Saleta Miladinovića, Mirka Čelzija, Zorana Vujovića, Ivana Perovića, brata Nenada Ljiljka, vođe „South guard“, Kiće iz Alkatraza, Bosketa, osnivača i vođu „Shadows“, Vlada Lojanice iz Užica, ljudine koji je bio dopisnik Blica, Aćima iz Lazarevca“, navodi u razgovoru za RTNK Manojlović.
Pored odlazaka na utakmice, naš sagovornik naglašava da su navijači i uključeni i u mnoge humanitarne akcije.
„Imali smo ranije akcije davalaštva krvi. Skupljali smo materijalnu i novčanu pomoć za naše sugrađane koji su u težem materijalnom stanju. Mislim da ćemo na jesen to nastaviti, a za oktobar planiramo jednu baš veliku akciju davalaštva krvi. Pored nas koji smo prije par mjeseci dali krv javlja nam se dosta naših prijatelja i članova i braće koja su davali krv u nekim drugim društvima i mi planiramo da napravimo malo i veću akciju oktobru. Pozivamo i ljude koji nemaju veze sa grupom da dođu i da to bude tradicionalno“, zaključio je Manojlović.
Branko Čupić
Foto/video: RTNK
