Postoje putovanja koja mijenjaju čovjeka, a postoje i ona koja stvaraju neraskidivu vezu između oca i sina. Kada je Miljko Gigo Bulajić odlučio da sa sinom Danilom, koji još nije napunio četiri godine, provede petnaest dana u prirodi- daleko od svakodnevnice, pod vedrim nebom i na vodi- znao je da ga čeka izazov.
Ipak, želja da sinu pokaže ljepotu jednostavnog života, zvuk tišine i miris jutra u šumi i na rijeci bila je jača od svake sumnje.
Šator je postao njihova kuća, rijeka njihov put, a svaki novi dan- prilika za novo otkriće.
“Neobična avantura uz malu dozu straha, ali ispostavila se sjajna avantura – putovanje života” dodaje Miljko.
Od svih zemalja, izbor je pao na Litvaniju– zemlju brojnih jezera, mirnih rijeka i brojnih nacionalnih parkova. Tamo gdje voda šapuće priče, a šume dišu spokojem, pronašli su svoj ritam i slobodu.
Iako je Danilo imao nepune četiri godine, brzo se uklopio. Kajak mu je postao omiljena igračka, voda najbolji prijatelj, a svaki novi dan- nova avantura.
Veslanje, pecanje, sakupljanje grančica za vatru i posmatranje zalazaka sunca bili su njihova svakodnevica. U prirodi, daleko od gradske buke, osjetio je mir koji se ne može pronaći nigdje drugo.
Naš sagovornik napominje da i danas Danilo sa istim, žarom i s oduševljenjem priča porodici i drugarima o pecanju, veslanju i noćima pod zvijezdama. Iako je mali, mnogo toga je zapamtio, a već sad razmišlja o novoj sezoni i novoj avanturi.
“On i dan danas priča o tome, drži veslo iznad kreveta. Svakodnevno pominje avanturu, kako smo pecali, branili se od komaraca, spremali hranu i selili se sa mjesta na mjesto. Već sada mašta o narednom putovanju, pa i planiramo neko za sledeću godinu, a možda baš jedna avantura bude kroz Crnu Goru, kako bi motivisali druge roditelje da provode vrijeme sa djecom”, dodaje Bulajić
Od samog početka, Miljko je osjećao veliku podršku prijatelja, kolega i poznanika. Iako iznenađeni njegovom odlukom prepoznali su hrabrost i ideju da dijete upozna svijet iz drugačijeg ugla. Ali ipak najveća podrška došla je od kuće. Supruga je bila ta koja je vjerovala u njihovu ideju od prvog dana. Dok su neki postavljali pitanja i izražavali sumnje, ona je tiho bodrila i znala koliko su takvi trenuci važni za vezu oca i sina..
„Od svih, supruga je bila najveća podrška, što i nije svakidašnje u našem društvu. Dobro se razumijemo, meni je veliki oslonac i motivacija. U isto vrijeme ona je vodila našu ćerkicu na sličnu avanturu, pa smo svi uživali ali na različitim mjestima“.
Tokom putovanja, Miljko nije mogao da izbjegne poređenje između onoga što je vidio u litvanskim nacionalnim parkovima i onoga što ga je čekalo kod kuće, u Crnoj Gori. U Litvaniji je, kako kaže, svaka staza uređena po propisima, a svaki posjetilac prirodu doživljava kao zajedničko bogatstvo. „Nažalost,“ dodaje Miljko, „kod nas to još nije tako.“
Iako Crna Gora obiluje rijekama, jezerima i planinama, mogućnosti za ovakve avanture rijetko se koriste. Nedostaje organizacije, sadržaja, ali najviše – svijesti o tome koliko vrijedi ono što imamo.
Ana Jokić
foto/video: RTNK
