I dok u ministarstvu problematizuju usitnjenost proizvodnje i nedostatak kooperativa, poljoprivrednici se žale na niske otkupne cijene domaćih proizvoda i uvoz. Zbog toga većina ni ove sezone, kako kažu, nije uspjela da povrati uloženo, a kamoli da zaradi.
I dok većina osvježenje u ovim vrelim danima pronalazi u sočnim kriškama “kraljice slasti,” jedan od najvećih proizvođača lubenice iz Malesije, Zef Dedvukaj, s gorčinom svodi račune ovogodišnje berbe.
„7-8 centi da nekome pričaš, to je katastrofa za kilo lubenice. Tu sam u gubitku 11 hiljada eura, to je minimum da ne računam svoj trud, svoju zemlju i mehanizaciju, samo računam ono što smo uložili“, kaže on.
Sličnu računicu, kaže Dedvukaj, ima sigurno 70 odsto poljoprivrednih proizvođača. Iz ministarstva, s druge strane, tvrde da je u dogovoru s trgovcima najveći dio domaćih proizvoda otkupljen, ali da na cijene nijesu mogli da utiču.
„Ono što je definitivno problem je usitnjenost proizvodnje i nedostatak kooperativa. Primjera radi, za otkup poljoprivrednih proizvoda, što su nam naveli iz trgovačkih lanaca, ako je neophodno da idu na 5-6 lokacija, treba im dodatna radna snaga i to im poskupljuje samu cijenu proizvoda“, kaže Miroslav Cimabaljević iz Ministarstva poljoprivrede.
Proizvođači tvrde da taj problem ne mogu da riješe sami, a iz ministarstva se pozivaju na zakonska ograničenja. Svi su ipak saglasni da je neophodna strategija šta i koliko treba da se proizvodi, da ne bismo kao i ove godine na tržištu imali višak lubenice, a manjak paradajza. I to nije sve.
„Što se neće organizovati da naprave 7-8 ili 10 komora u našem mjestu, kao što je teritorija Malesije? Evo sad je paprika 1,50, a do sada je bila 20 centi, isto tako pipun, isto tako krastavac. Umjesto da sad ta roba koja je bila višak u junu ili julu bude u komoru, pa da se sad uzme i dijeli i da se proširi i prodaje“, kaže Dedvukaj.
Cimbaljević tvrdi da ministarstvo nema zakonsku osnovu i nije DOO da bi moglo da vrši otkup ili skladištenje ili bilo šta drugo.
„Mi imamo svakako mjeru za kooperative gdje finansijski podržavamo osnivanje tih kooperativa, i negdje je to način da se sami udruže“, kaže Cimbaljević.
Dok se to ne desi, uvoz će kao i svake godine gušiti domaću proizvodnju, a sve troškove od njive do trpeze plaćaju krajnji kupci. U tom lancu profit uzimaju nakupci, distributeri i trgovci, dok znoj i trud proizvođača ostaje bez nagrade.
Sve ih to demotiviše da se bave poljoprivredom, pa poručuju.
„Ako se ovako bude nastavilo, ne pitaj za ovaj kraj. Kada ostanemo bez omladine, onda smo nigdje. A već smo na tom putu jer su nam sela poluprazna, a pod zasadima je svega 5 odsto obradivih površina“, kaže Dedvukaj.
Kao posljedicu već godinama imamo to da se crnogorsko tržište od 650 hiljada stanovnika, u državi koja je proglašena ekološkom i pogodnom za razvoj poljoprivrede, umjesto na sopstvenu proizvodnju oslanja na uvoz.
Foto: Screenshot/RTCG
