U selu Pošćenje kod Šavnika, za koje je geograf Jovan Cvijić rekao da je najljepše mjesto od mora do Durmitora, proslavljena je slava crkve Uspenja Presvete Bogorodice.
Ove godine domaćin slave je bila porodica Ranka i Milivoja Kovijanića. I staro i mlado iz ovog kraja, ali i susjednih sela se sabralo u svetinji na liturgiji koju je služio paroh Draženko Ristić, koji je podsjetio Pošćenjane da su njihovi preci posvetili ovaj hram velikoj molitvenici i zastupnici pred Bogom, majci koja svoju djecu zakriljuje svojim molitvama.
Na slavi seoske crkve prisustvovao je književnik Andrija Radulović koji je nedavno za knjigu poezije „Otkup“ dobio Trinaestojulsku nagradu. On je najprevođeniji pisac naše književne scene i zastupljen je u brojnim antologijama, atlasima i izborima poezije kako kod nas, tako i u inostranstvu.
U besjedi Andrija Radulović je istakao da se u ovim planinama stvarala istorija, kao i književnost.
-Ovo je ujčevina Marka Kraljevića, postojbina Vuka Karadžića i kolijevka vojvode i bana Novice Cerovića, koga je Njegoš odabrao i prvu Obilića medalju za njegove grudi zakačio, da sija među Drobnjacima i vasceloj Crnoj Gori, govoreći i svojom rukom ispisujući, u svojoj potonjoj uri, da ga dobro čuju – da dok bude Petrovića neće falit Cerovića, spajajući za sva vremena Lovćen i Durmitor u podvigu i ljubavi! A ispod Durmitora, uvek su se rađali takvi ljudi i junaci koji nikad nijesu mjerili mrtvome vuku rep već su žive kurjake za čeljusti hvatali i svakog dočekali kako kome pripada i dolikuje i kako Bog živi zapovijeda. Čuvena knjiga Smrt Smail age Čengića podsjeća nas, na ta surova vremena i likove iz ovih planina koji su bili kadri nositi luču slobode i svjetlosti. Podsjeća nas istorija na Šuja Karadžića, Đoka Malovića, viteza Aleksića, Petra Kršikapu, vojvodu Minu Radovića, koji je bio predak našeg mitropolita Amfilohija, ali prije svega da se sjetimo ovdje pod stijenama pored ova dva oka jezerska još dva znamenita čovjeka jedinog serdara iz Drobnjaka Milutina Bašovića, koji se oženio sa sestrom vojvode Boža Petrovića, koji je svojevremno jedini imao prefiks gospodina među crnogorskim glavarima i da pomenemo po čuvenju popa Golovića i ostalu hajdučiju, koji po ugledu na Baja Pivljanina i Nikca od Rovina stvarahu slobodu. I sve se nadamo da su za nama ona vremena kada su u istorijskim leksikonima i čitankama više rečenica i prostora imali oni koji su pobjegli ispod čadora Smail-age od onih koji su razvijali krstaš barjak na Krusima i Novica Cerović i svoju mudrost i čojstvo i junaštvo potvrđivao kroz svoj život i koji je znao tačno kako diše koji Crnogorac i Brđanin, a naročito što mu misle u Mostaru, Skadru, Spužu i Travniku, zato se držao gnijezda slobode i stare Crne Gore kojoj je vejrno služio i viteški se odužio. Novica je bio pobratim sa Sulom Radovim Radulovićem, komanskim pametarom, kojeg je Njegoš zakapetanio na njegovu riječ, govoreći – koliko sam proša svijeta mudrijega Crnogorca nijesam sretao od Sule Radova gospodaru – rekao je Radulović.
On je podsjetio da ove godine slavimo 530 godina Oktoiha, prve štampane knjige u Južnih Slovena.
-Sve mi se čini da u ozračju te knjige i tih slova i mi se danas sve više sabiramo i sami sebi vraćamo, a da vas podsjetim, preci su naši crkve zemljom zakopavali, kamenjem zaziđavali, u vrhove peli, po pećinama selili u njima gorjeli i vaskrsavali i kad je slova i praha falilo od zvona pozajmivali i opet ih zvonima vraćali. Zato su se dogodile i one litije, kad su bile odgovor na bezumlje, jer to u svakom našem čovjeku živi. Ovdje na izvoru srpskoga jezika, najčistije ijekavice, kojoj i moja malenkost služi i koja je rodila jednog od najvećih pisaca savremene srpske i evropske književnosti Borislava Pekića, pisca Zlatnog runa, čije ime s pravom svijetli u Njegoševoj Biljardi i kojeg sam imao čast da sretnem u životu i da ponešto zapišem o susretu dva Titova robijaša Pekića i Kira Radovića. Poslednje riječi Vuka Karadžića, na pitanje da li bi nešto želio u teškom trenu, reče –„samo vode sa Ivanova korita, kad bih popio čini mi se lakše bi mi bilo“, zaustavljajući pogled zasvagda na guslama i poslednjem trenu i dahu ovjeravajući ljubav prema Crnoj Gori, da bi bivši režim na Cetinju prije nekoliko godina pohitao da izbriše njegovo ime i ulici kojoj nađenuše drugo ime, nama hladno, nepoznato i daleko. Bernard Šo, koji je svojevremeno pohodio Crnu Goru, gdje su ga svi čašćavali lozovačom, kritikovao je kraljevsku akademiju Velike Britanije, kako po ugledu na Vuka ne učine nešto za engleski jezik. Prije mjesec dana bio sam nekim povodom u Frankfurtu na Majni, ali nijesam zaboravio da poljubim prag kuće pjesnika Getea, koji je tako volio Vuka i prevodio mu narodnu poeziju. Posebno se divio Banović Strahinji kome bjehu svuda brodi, gđegođ dođe vodi. Koliko god pokušavamo da živimo van istorije i poezije, ne polazi nam za rukom, a jedini pravi smisao životu daje vjera i Hristovo ime za koje valja živjeti. Jer, kako reče prorok Fjodor Mihailovič Dostojevski – da je cio svijet na jednoj strani, a Hristos sam na drugoj, on bi bio na Htistovoj strani – zaključio je Radulović.
Značaj ovom događaju dali su narodni guslari Mišo Popović i Rajko Žižić i pjesnici. Domaćin slave naredne godine je Tomaš Ćorović s porodicom, koji značajnim sredstvima obnavlja crkvu Uspenja Presvete Bogorodice u Pošćenju.
foto: Željko Šapurić/Dan
