Teško je prihvatiti činjenicu da je teže danas motivisati učenika, nego u vremenu kada su tek otvarane škole, kaže profesor matematike Nikola Radojičić koji ima skoro deceniju radnog staža u učionici.
Smatra i da su više nego ikada djeca, putem medija bivaju zasuta informacijama, što ne doprinosi njihovom razvoju na pravi način.
„Na medijima da mijenjaju svoju politiku izvještavanja i siguran sam da plasiranjem lijepog imaćemo oko sebe više lijepog“, poručuje Radojičić koji je, inače, bio prošle godiine jedini predstavnik Crne Gore na čuvenom Hajdelberg laureat forumu, naučnoj konferenciji na kojoj je učestvovalo 200 mladih istraživača u oblasti matematike i računarstva.
Primjećuje i da su pojedini roditelji postali imuni na dobronamjerne kritike, često bezrezervno vjerujući djeci, što, kako smatra, nikako nije dobro ni za jedne, ni druge.
Ocjenjuje i da je reforma u crnogorskom obrazovnom sistemu koju, kako ističe, bezuspješno sprovodimo gotovo 15 godinama prevaziđena, te da je inovativnost u nastavi sporadična, bazirana na pojedincu.
Konstatuje i da u Crnoj Gori nijesmo svjesni značaja koncepta cjeloživotnog učenja.
***
Dnevno: Za mnoge matematika je “bauk”, za Vas, ipak, mnogo više od brojki i formula – životni poziv u kojem uživate. Šta je bilo presudno da gradite karijeru kao profesor?
Radojičić: Upis na Prirodno matematički fakultet je u dobroj mjeri opredijelio moje buduće zanimanje. Već pred sami kraj fakulteta odlučio sam da to bude prosvjeta. Presudno je bilo to što sam vidio sebe u ulozi predavača i što mi je rad sa djecom bio i od ranije poznat kroz rad na obuci plivača.
Vidio sam, takođe, mogućnost da brže dođem do stalnog zaposlenja koje će mi omogućiti rješenje izazova pred kojima se nađe mlad čovjek, a to su porodičan život u stambeno pitanje.
Mogu reći da tada nijesam bio svjestan svih izazova koje će posao nositi sa sobom, ali i ljepote koju može da vam pruži jedino ova profesija.
Dnevno: Utisak je da je danas mnogo teže steći autoritet i sačuvati ga – čime se Vi vodite?
Radojičić: Kada je u pitanju autoritet imam malo drugačiji pogled na to pitanje. U ranijim vremenima autoritet prosvjetnom radniku obezbjeđivao je jasno uređen sistem, pa je autoritet u učionici obezbjeđivan i kolegama koji ga nisu sami gradili.
Danas je teže jer za autoritet treba da se izborite sami, a onda je možda i zahtjevnije održati ga u narednim decenijama bavljenja ovim poslom.
Vođen svojim đačkim iskustvom upamtio da su na mene najveći utisak ostavili profesori koji su bili kompetentni, iskreni, što je djeci jako bitno pravedni, kako u ocjenjivanju tako i u odnosu prema njima.
Dnevno: Da li je danas zvanje profesor (dovoljno) cijenjeno u Crnoj Gori?
Radojičić: Mislim da su skorašnji procesi kroz koje je prosvjeta u Crnoj Gori prošla, iznjedrili i previše komentara na tu temu. Danas čovjek sebi daje za pravo da komentariše podjednako slobodno o stvarima o kojima zna ili ništa ne zna.
Tako da se gro tih komentara ne može uzeti kao činjenično stanje.
Subjektivan je moj stav jer ću ga iznijeti na osnovu ličnog iskustva, a to je da nijesam imao priliku da budem manje cijenjen, jer sam profesor u osnovnoj školi.
Iskustva kolega variraju kao što varira i sam rad kolega sa učenicima, odnos sa roditeljima…
Dnevno: Šta ste dok ste bili u učeničkim klupama željeli da promijenite, i šta danas mijenjate? I šta Vam je ključno u građenju odnosa sa učenicima?
Radojičić: Već sam naveo koje su to glavne stavke koje su održale autoritet profesora kada sam bio učenik ili student. To danas utiče na autoritet ljudi sa kojima sarađujem ili imam neki drugi odnos.
Dakle, trudim se da nemam selektivan pristup, da razumijem, jer možda je i toga nekad nedostajalo. Najveći stepen objektivnosti u datoj situaciji i da inovativnost bude dio mog rada. Ne samo na času nego kroz ideje, projekte i saradnju sa kolegama. To prepoznaju i cijene učenici, roditelji i kolege. I eto još jednog odgovora na prethodno pitanje. Moram istaći da sam imao sreću da radim u osnovnoj školi ,,Milija Nikčević‘‘ gdje je bilo kolega koji su motivisali, predlagali, podržali, pomogli, kritikovali, sarađivali, ali i prihvatali sugestije i ideje sa moje strane.
Dnevno: Koliko su se promjenila djeca, a koliko roditelji?
Radojičić: Djeca su u svim vremenima lijepa, vragolasta, željna znanja, igre, pažnje. U svim vremenima postojale su stvari koje su im od nastave odvlačile pažnju i one evoluiraju kao i sam obrazovni i društveni sistem. Teško mi je prihvatiti činjenicu da je teže danas motivisati učenika, nego kada su tek otvarane škole. Roditelji su postali u većem broju ambiciozniji. To je, zaista, dobra stvar, jer nam je vidljivije da ima darovite djece, pa je rad samim tim olakšan.
Ujedno je loše što često gubimo realnost. Precijene roditelji svoje dijete ili ga usmjeravaju na stvari koje nisu u opisu kompetencija njihovog djeteta. Zato kao rezultat imate nezadovoljstvo i odbojnost kroz neko vrijeme, nesnalaženje, problem sa sigurnošću, samopouzdanjem. Naglasio bih da sam i sam roditelj i da sa suprugom često preispitujemo sebe i ciljeve koje postavljamo ispred svoje djece, iako su dječaci još predškolci. Možda su neki roditelji postali imuni na dobronamjerne kritike, često bezrezervno vjeruju djeci, što nikako nije dobro ni za roditelja ni za dijete.
Dnevno: A, koliko se promijenilo nastavno gradivo?
Radojičić: Kada je matematika u pitanju, udžbenici i nastava konkretno, mislim da se nisu previše promijenili na terenu. Pri čemu reforma koju bezuspješno sprovodimo gotovo 15 godina prevaziđena je i trebalo bi razmisliti šta dalje. Do tada inovativnost u nastavi je sporadična i bazirana na pojedincu.
Dnevno: Iz Vašeg ugla, koja je to, kada sve sumirate, najznačajnija razlika između novih i starih generacija?
Radojičić: Glavna razlika je u informacijama. Nekad ih je bilo malo, to je kao i svako nemanje motivišuće. Učenici, studenti, naučnici ulagali su ogromno vrijeme u pronalasku izvora, što je zahtjevalo veću fokusiranost na ono čime se bavite i razmišljanje na tu temu. Danas su milioni informacija dostupni samo jednim klikom. Nažalost u većini slučajeva traju koliko i klik koji nam ih je pribavio. U moru raznih inforacija naša djeca, bez korigovanog dotoka, roditeljske kontrole ili kontrole prosvjetara ne mogu doći do izražaja, lutaju, zbunjeni su i ne procesuiraju ih na valjan način. Ne bave se preradom te informacije, njenim značenjem i značajem.
Toga je bilo i ranije, ali mišljenja sam da je danas kao nikada ranije uzelo maha. Jer djeca prerano bivaju putem medija zasuta kratkim i jarkim informacijama i video sadržajima, koji ne razvijaju dijete na pravi način.
Mislim da većini generacija do neke kasnije srednje dobi uglavnom nedostaje poštovanja, empatije, pravednosti i samokritike.
Dnevno: Kako motivišete učenike da (za)vole, za mnoge jedan od najtežih predmeta?
Radojičić: Mislim da je dovoljno pomenuti da je teško naći oblast u kojoj matematika nije primjenjiva. Tako da imamo tendenciju utapanja ,,čiste‘‘ u primjenjenu matematiku. To znači da se tim oblastima u koje primjenjujemo matematička znanja ne možemo ozbiljno baviti ako ne razumijemo matematičku pozadinu u svemu tome. Dakle, razloga je dovoljno!
Dnevno: Šta je, prema Vašem mišljenju, zapravo, najvažnije da učenici nauče o matematici?
Radojičić: Ono što ja pamtim kao prvo pravilo koje sam naučio vezano za matematiku je da je bitan kontinuitet. I ako propustimo neko gradivo poslije to teško usvajamo. Vježba je, takođe, nezaobilazna. Pa tako i ja svojim učenicima pokušavam da uvežem znanje koje imaju, da jedan trougao koji učimo u sedmom, osmom i devetom razredu ne učimo tri puta. Obnovimo, ali ne učimo iznova- ne znajući da je taj trougao isti.
Dnevno: Podsjećanja radi bili ste prošle godine jedini predstavnik Crne Gore na čuvenom Hajdelber laureat forumu u Njemačkoj – što nije bila klasična naučna konferencija već „događaj umrežavanja“. Sa ove vremense distance, šta Vas je najviše motivisalo i bilo korisno sa tog događaja za dalji profesionalni angažman?
Radojičić: Bio sam na sedmodnevnoj konferenciji i to je, zaista, možda i najljepše profesionalno iskustvo koje sam imao do sada. Motivisalo me je to što sam prvi put čuo za tako nešto, želja da se oprobam, iako nijesam vjerovao da ima šanse da se nađem u Hajdelbergu. Mislim da će efekti biti vidljiviji u narednom periodu. Prethodni period iskoristio sam da popularizujem forum i učinim ga vidljivijim u Crnoj Gori. Ono što bi bio cilj su visoki standardi organizacije događaja, aktuelnost tema koje su obrađivane, pristup matematici.
Istakao bih da je ta priča zaista, imala, svoj medijski prostor, bila je ispraćena od gotovo svih medija u CG. Jako su lijepi komentari bili i reakcije ljudi, ti članci su imali više od 1500 reakcija, dijeljeni su na desetine puta. Ovo govorim sa ciljem, ne svoje reklame već sa namjerom da pokažem da su ljudi željni takvih informacija, zatrpani smo šundom i medijskim ,,talogom‘‘, nažalost.
To je pokazatelj da je i na medijima da mijenjaju svoju politiku izvještavanja i siguran sam da plasiranjem lijepog imaćemo oko sebe više lijepog, do tada…
Dnevno: Je li u odnosu na ranije, lakše ili pak ne biti u “kondiciji” koja nam neće dozvoliti da nas nove tehnologije, samim tim i nova znanja “pregaze”?
Radojičić: U prilog tom pitanju ide činjenica da od svih informacija koje su nastale u svijetu, 90% njih nije starije od dvije godine. Nevjerovatna je brzina pri kojoj se sve mijenja.
Cilj je biti u kontinuitetu i pratiti tokove, koliko možete, selektovati prioritete, birati sadržaje koji vas čine kompetentnijim. Znanja su i ranije gazila mnoge generacije, zato moramo pripremati nove da budu spremni da preuzmu teret društva i iznesu ga do svog cilja.
U tome se ogleda odgovornost svih nas, prosvjetara pogotovo!
Dnevno: Da li smo, uopšte, dovoljno svjesni značaja koncepta cjeloživotnog učenja?
Radojičić: Nažalost ne. Cjeloživotno učenje je već duže vremena aktuelna tema, mada ne kod svih. Treba je pominjati, objašnjavati djeci, potencirati i mijenjati svijest. U cjeloživotnom učenju vidim ljepotu i privilegiju da budem vječito učenik.
Dnevno: Kad govorimo o “transferu” znanja, da li ste zadovoljni načinom na koji se to čini u crnogorskom obrazovnom sistemu?
Radojičić: Mi čitamo o katastrofalnim rezultatima, o jako lošem obrazovanju, pa nam to pokazuje da učenici ništa ne znaju. Djelimično sam saglasan.
Sagledao bih ovako taj problem: nemotivisanost učenika je prisutna, loše je uređen obrazovni sistem, koji ne obrađuje pristupe koji se koriste u PISA testovima, nije dobro sprovedena korelacija u planovima i programima, nepripremanje učenika za tipska takmičenja kroz redovnu nastavu itd.
Sa druge strane, naši učenici znaju mnogo više nego što pokazuju testiranja. Njihovi vršnjaci van Crne Gore koji ostvaruju bolje rezultate, u stanju su da svoje znanje uvežu, iskoriste na pravi način.
To je ranjivost našeg sistema i na tome treba raditi. Iz Ispitnog centra pričaju o tome godinama, kao član timova koji su pregledali PISA testove to mogu potvrditi. Institucije koje se bave obrazovanjem nisu imale komunikaciju na zavidnom nivou, kao da nisu djelovali ka istom cilju, pa ni rezultati nisu vidljivi. Čini mi se da vidim pomak u tom smislu u posljednje vrijeme.
Dnevno: Koji su to principi iz matemematike koji važe i u životu?
Radojičić: Ima ih više, nažalost nisu svi logični. Ono koje je možda i najbolnije je nejednakost.
Ali je dobro je da za sve postoji skup rješenja, potrebno je samo da idemo ka rješenju dozvoljenim transformacijama koje će nam zagarantovati uspjeh. Čujemo često da život nije prava linija. To je dobro, jer smo izbjegli monotonost. Kao što vidite u nekoliko rečenica, čista matematika!
Dnevno: Kako biste „postavili“ životnu jednačinu i koji su to, za Vas pravi odgovori za onu nepoznatu za kojom tragamo tokom života?
Radojičić: Život vidim kao beskonačan sistem jednačina, koji u zavisnosti od čovjeka do čovjeka, može imati različit broj nepoznatih (promjenljevih), rješenje može biti jedno ili više njih, promjenljive mogu biti zavisne jedna od drugih…
A da bi saznali šta su rješenja, morate krenuti da rješavate. Postupajte ispravno i rezultat će biti tačan. Prepisivanje nije dozvoljeno, jer vaš život ne može da živi niko bolje od vas!
Foto: Screenshot RTVNK
