Plućna hipertenzija je rijetka bolest na koju ljekari rijetko posumnjaju. Karakteriše se povišenim pritiskom u plućnoj cirkulaciji, odnosno u plućnoj arteriji i njenim granama, kazala je u Radio-ordinaciji kardiološkinja Kliničkog centra Crne Gore dr Bjanka Božović.
„Riječ je o oboljenju koje nije toliko često, ali nam je značajno zbog svog nepredvidivog toka, loše prognoze i visokog mortaliteta. Prisutno je kod 1% opšte svjetske populacije sa prevalencom koja se kreće od 48 do 55 oboljelih na milion odraslih ljudi. Mi nemamo preciznu statistiku. Tek smo počeli da je vodimo i trenutno na nekoj od terapija za plućnu hipertenziju imamo tačno 50 pacijenata. Sigurno je broj oboljelih veći, jer se plućna hipertenzija često kasno prepozna, pa se kasno i dijagnostikuje“, ukazala je dr Božović.
Objasnila je i razloge. Bolesnik može da ima nespecifične simptome, koji liče na neke druge bolesti, kao što je, recimo, srčana slabost, odnosno koronarna bolest.
„Isto tako, budući da od plućne arterijske hipertenzije često oboljevaju mlađe žene, rijetko se obraća pažnja na prve simptome. Dominantno, to su kratak dah, brzo zamaranje, lošija tolerancija napora, potom lupanje i preskakanje srca. Može se javiti vrtoglavica, gubitak svijesti i bolovi u grudima. Tad već govorimo o uznapredovaloj plućnoj hipertenziji, a kada se pojave tegobe poput oticanja nogu, oticanja trbuha, znamo da je došlo do slabosti desnog srca, odnosno, da je desna komora pretrpjela značajne promjene, koje su dovele do iscrpljivanja njenih kompenzatornih mehanizama. I tada je, uglavnom, već kasno da postignemo bolji terapijski efekat. Uzroci ovog oboljenja su brojni. To mogu biti bolesti lijevog srca, koje su i najčešće, zatim oboljenja pluća, kao i brojna druga oboljenja, rijetka hematološka, metabolička, sistemska, nefrološka, itd. Veliku grupu predstavljaju i bolesnici koji imaju sistemske bolesti vezivnog tkiva, čak i pacijenti sa cirozom jetre i HIV infekcijom. Ne smijemo zanemariti ni one za koje ne znamo tačan uzrok bolesti. Riječ je o osobama sa idiopatskom plućnom arterijskom hipertenzijom i to je upravo grupa mađih pacijenata, koji su uglavnom ženskog pola“, istakla je dr Božović.
Ukazala je na važnost inicijalne dijagnostike koju treba uraditi kada pacijenti sa početnim simptomima dođu kod izabranog ljekara.
„Na EKG- u se mogu naći neki znaci koji ukazuju na opterećenje desnog srca. Treba obaviti rendgen pluća, kao i osnovne laboratorijske nalaze i natriuretske peptide. Ultrazvučni pregled, nama kardiolozima, dosta govori o tome da li pacijent ima visoku kliničku vjerovatnoću za plućnu hipertenziju. Definitivna dijagnoza postavlja se kateterizacijom desnog srca. Tu je i čitav niz drugih dijagnostičkih postupaka na osnovu kojih procjenjujemo funkcionalni kapacitet pacijenta i uzrok plućne hipertenzije, jer nije dovoljno postaviti dijagnozu. Treba utvrditi i uzrok, kako bi se plućna hipertenzija pravilno liječila. Kada govorimo o liječenju, govorimo o takozvanoj specifičnoj terapiji za plućnu hipertenziju. Ona je namijenjena pacijentima iz prve grupe sa nepoznatim uzrokom, sa bolestima vezivnog tkiva, sa portnom hipertenzijom, sa urođenim srčanim manama. Tu su nam dostupni neki terapijski modaliteti i neke grupe lijekova, ali u pogledu određenih grupa, malo zaostajemo za svijetom. Takođe, zaostajemo i kada je u pitanju transplantacija pluća, kao krajnja mjera u liječenju. Ako je riječ o plućnoj hipertenziji uzrokovanoj nekim drugim bolestima srca, prije svega lijevog srca i bolestima pluća, tu prvenstveno treba liječiti osnovnu bolest i na nju se fokusirati. Terapija namijenjena za plućnu hipertenziju, kod ovih pacijenata je čak kontraindikovana“, upozorila je dr Božović.
„Jako je važno što ranije otkriti ovu bolest, upravo zbog, kako je podsjetila, nepredvidive prognoze, odnosno loše prognoze, brze progresije bolesti i visoke smrtnosti. Jedan od dva pacijenta ne preživi petogodišnji period nakon postavljanja dijagnoze. Važno je i da bi, u krajnjem slučaju, poboljšali kvalitet života našim pacijenatima, njihov funkcionalni status i smanjili broj hospitalizacija usljed pogoršanja plućne hipertenzije. Riječ je o bolesnicima koji imaju ograničenja, naročito prilikom kretanja, koji su često zavisni od kiseonika, primaju velike doze ljekova za izmokravanje, a pošto su to uglavnom osobe, koje bi trebalo da su u punoj životnoj i radnoj snazi, ne mogu da se vrate svojim uobičajenim aktivnostima“, kazala je dr Božović.
Budući da se o plućnoj hipertenziji veoma malo govori, navela je da je bitno istaći jasnu razliku između te i arterijske hipertenzije, koja nam je svima dobro poznata.
„Arterijska hipertenzija nije samo oboljenje, već i značajan faktor rizika za brojne druge bolesti. Karakteriše se povišenim pritiskom u sistemskoj cirkulaciji, odnosno u svim drugim arterijama koje ne pripadaju plućnoj cirkulaciji i daleko je rasprostranjenija u odnosu na plućnu hipertenziju. Ali, činjenica je da, iako o toj bolesti danas mnogo znamo, ne liječimo je do kraja uspješno“, zaključila je dr Božović.
Foto: elements.envato
