Međunarodni praznik rada 1. maj u Crnoj Gori se sve manje obilježava protestnim šetnjama i tradicionalnim prvomajskim urancima. Za mnoge koji imaju posao to je samo još jedan slobodan dan – ako ga dobiju – i prilika da sa porodicom pođu na izlet na more ili u planine. Za nemali broj onih koji nemaju posao to je dan kao i svaki drugi – pun nade da će posao naći u drugoj državi koja nije zaglavljena u tranziciji i gdje radnik nije toliko obespravljen i ponižen.
U Crnoj Gori je danas bez posla preko 43.000 radno sposobnih građana, koji bi sigurno imali posao da u poslednjih 35 godina fabrike nijesu gašene kao svijeće na vjetru. Umjesto nekadašnjih privrednih giganata, danas „na njihovim kostima“ niču tržni centri, kladionice i zgrade sa stanovima koji se kupuju na kredit. Ako je nekada bio garantovan posao za čitav život, danas, ako želimo obezbijediti krov nad glavom, imaćemo kredit za životnog saputnika. Naravno, pod uslovom da možemo da priuštimo plaćanje rate za kredit.
Sagovornici „Dana“ ocjenjuju da je danas teško govoriti o 1. maju kao prazniku rada, jer je radnik degradiran, a ne možemo govoriti ni o radničkoj klasi kada nema proizvodnje i fabrika. Kako ističu, za ova gorka vremena ostala je samo slatka uspomena kada je 1. maj bio praznik koji je slavio rad i trud, dok su danas na cijeni neke druge vrijednosti.
Predsjednik Saveza organizacija boraca NOR-a Crne Gore Radojica Radojević, nekada učesnik 14 saveznih radnih akcija i poznati omladinski aktivista iz tog vremena, kaže da je Praznik rada nekad bio jedan od najznačajnijih datuma u godini. Bilo je to, kako ističe, vrijeme slavlja i veselja, uranaka i parada.
– Nažalost, danas se za većinu Prvi maj sveo na roštiljanje i slobodan dan. U nekadašnjoj Jugoslaviji, naročito odmah poslije Drugog svjetskog rata, održavane su brojne prvomajske parade vojnog i civilnog karaktera. Najčešće su održavane po gradovima u našoj republici, a centralna u Podgorici. Sve bi počinjalo tradicionalnim prvomajskim urankom uz muziku lokalnog gradskog orkestra. Vatrama na brdima iznad grada, paradama sportista, poljoprivrednika, radnika i udarnika, masovnim odlascima na obližnja izletišta, posebno na brdu Gorica, bogatom trpezom, pjesmom i muzikom, titogradski radnici su do prije tridesetak godina tako slavili Praznik rada. Bili su to i vašari i porodični izleti, na kojima su članovi familija radnika upoznavali i predstavnike fabričkog rukovodstva. Družili smo se, zbližavali, igrali i pjevali, pa i zaljubljivali se. A onda je uslijedila tranzicija i sa njom, umjesto radničke pjesme, ponovo su se čuli vapaji za one tri „čikaške osmice“ iz 1886. godine – kazao je Radojević.
On ističe da prvomajska slavlja nije organizovala partija, nego sindikati i Savez socijalističke omladine.
– Danas se mnoge stvari izvrću i ismijavaju. Tada su se njegovale drugačije vrijednosti – poštenje, solidarnost i kolektivni duh, promovisali se i nagrađivali dobri radnici, a za Prvi maj su se otvarale nove fabrike i pogoni. U to vrijeme nije bilo radničkh protesta, jer je cijelo društvo počivalo na društvenom vlasništvu i samoupravljanju, a fabrikama su upravljali radnici u radničkim savjetima. U bivšoj Jugoslaviji nije bilo radničkih protesta, jer su vlasnici preduzeća bili radnici. Kako da protestuje radnik protiv radnika, protiv sebe? A danas smo došli u situaciju da se ponovo borimo za one tri osmice iz 1886. godine, kada su radnici na protestu u Čikagu, 1.maja, tražili osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture i obrazovanja – konstatuje Radojević.
On dodaje da je to bilo vrijeme kolektivnog duha, koje je danas nezamislivo i većini neshvatljivo.
Dugogodišnji predsjednik bjelopoljskog Opštinskog sindikalnog povjereništva Bogdan Krgović kaže da 1. maj skoro više niko ni da slavi. Ukazuje da je veliki broj i od ono malo preostalih radnika na ivici životne egzistencije i da je u zoni siromaštva preko 60 odsto građana. On smatra da je 1. maj danas sveden na više nego simbolično značenje.
– Skoro da ga niko ne proslavlja, iako se u državi još uvijek tada neradni dani, kako bi ono malo preostalih radnika u fabrikama, a najviše u državnoj administraciji, svetkovalo i sastavljalo neradne dane. Vidi se to i ovog puta, kad 1. maj skoro niko i ne pominje. Za bivše i sadašnje radnike ima mjesta samo za tugu i žalost jer su praktično dovedeni do prosjačkog štapa. Teško da neko sa gladnom porodicom i pomišlja da slavi. Rijetki su i prvomajski roštilji i karanfili, sada sve miriše samo na propalu industriju – kazao je Krgović.
Ostaje nam samo da kažemo „nekad bilo“
Nekadašnji radnik tekstilne konfekcije „Jekon“ Atif Trubljanin kaže da sada nema ni praznika ni slavlja. Ističe da više nikoga i ne čuje da pominje da je 1. maj neki praznik.
– A nekad je sve bilo ljepše i bolje. Kako smo svi sa nestrpljenjem čekali prvomajske praznike. Planirali su se odmori, da se negdje ode. I ko nije išao nigdje znao je da obilježi i proslavi ovaj praznik, nakon napornog rada, jer se savjesno radilo. Organizovanii su vašari i okupljanja. U Bijelom Polju tačno za 1. maj vašar u Loznoj, a onda drugog dana na Kisjelim vodama. Bilo je puno ljudi, mladog svijeta. Tada bi se ženili i udavali. Danas od toga nije ostalo ništa – prisjeća se Trubljanin.
Osamdesetčetvorogodišnji Rajko Bošković ne može da shvati da se sve izgubilo kad su u pitanju prvomajski praznici.
– Grad je bio veseliji, bili su defilei mladosti, a sa tersa se skandiralo: paradna masa, veselila se radnička klasa. Sad toga više nema – kaže Bošković.
Profesor u penziji Rifat Kajabegović kaže da sa nekoliko svojih drugova svakog 1. maja ide na vrh brda Obrov, gdje po ustaljenoj tradiciji prosavljaju prvomajski uranak.
Izvor: Dan
Foto: Shutterstock
