Poslije 50 godina braka Danica i Milorad ne bi ništa mijenjali. Ali, zadržali bi vrijednosni sistem koji je i u porodici i učionici važio sedamdesetih godina prošlog vijeka:
„Sedamdesete prošlog vijeka su bile u Nikšiću godine slobode i ljepote. Tada je nikšićko korzo bilo najljepše u Jugoslaviji. Slušao sam studente kako pričaju da su iz Beograda donosili odijela da prošetaju korzom. I ja sam se spremao kao za svadbu,“ priča osamdesetosmogodišnji Milorad Spasojević, koji je u to vrijeme bio učitelj.
Njegova supruga Danica sjeća se rijeke radnika koji su tih godina radili u čuvenim nikšićkim preduzećima:
„ Dovoljno je pomenuti Željezaru, Pivaru… bili su to radni, i srećni dani.“
Sedamdesete godine dvadesetog vijeka bile su godine procvata Nikšića, grada koji je bilježio uspjehe i rekorde na brojnim poljima. Zato su u njegovim hronikama označene bojom zlata. Tih godina u Nkšiću je ostvaren najveći prosječni lični dohodak i najveći ostatak dohotka u Crnoj Gori, puštena u saobraćaj pruga Beograd-Bar, izgrađen tunel Budoš, prvi skver, motel Trebjesa, HE “Mratinje”, Bluming valjaonica Željezare, ŠIK “Javorak” dobio je Zlatni ključ, a Pivara Zlatnu medalju, formiran Nastavnički fakultet, Centar za kulturu, otvorena umjetnička galerija i prva gradska plaža…
Tih godina u Nikšiću rekordan je bio i upis u Matičnu knjigu vjenčanih, a tek poneki datum iz tog registra, zauzme mjesto u hronici grada. 8. aprila 1973. u Knjigu vjenčanih upisani su tridesetosmogodišnji učitelj Milorad Spasojević, i dvadesetšesogodišna nastavnica geografije Danica Gardašević…
„ Upoznali smo se u mom rodnom mjestu Ublima čevskim, odakle je i Miloradova ujčevina. Vjenčali smo se 8. aprila 1973. I tako 50 godina. Najveća vrijednost našeg braka koji traje, zahvaljujući razumijevanju i poštovanju, je porodica-tri sina, snahe i šestoro unučadi, saglasni su Spasojevići.
Aprila 2023. osamdesetosmogodišnji Milorad, učitelj u vrijeme kada je to zvanje imalo poseban status, inicijator izgradnje mjesnog doma i puta od Drenoštice do Vitasojevića, dobitnik Nagrade 27. jun, i dvanaest godina mlađa Danica, koja je radni vijek provela u OŠ “Mileva Lajović Lalatović”, obilježavaju Zlatnu svadbu – 50 godina braka, a na tom zajedničkom putu zlatan presjek su, kažu, složna i uspješna porodica – najveća vrijednost i prosvjeta, najljepša profesija.
Sedamdesete 20. vijeka-zlatne nikšićke scenografija su za tu lijepu priču, ali put do nje nije bio ni lagan ni jednostavan. U posnim i siromašnim Vitasojevićima odrastao je Milorad:
„Djeca su radila od malih nogu. Do škole koja, je bila u blizini Kujave, išli smo satima, često po mraku. Dok sam pohađao Učiteljsku školu u Nikšiću stanovao sam u internatu. Bilo je lijepo, ali i siromašno. Sjećam se ručka u restoranu, kada pronađeš zrno pasulja kao da si pronašao pleće…“
Danica je odrastala u Ublima čevskim, koji su bili umniji: „Bilo nas je šestoro djece i roditelji su odlučili da se jedno školuje. Završila sam Učiteljsku a kasnije Nastavnički fakultet, istoriju i geografiju. Kriterijumi u Učiteljskoj bili su visoki. Profesori su pružali znanje, ali su i tražili znanje.“
Milorad je radio u seoskim školama u Župi i Bogmilovićima, a kasnije u školi “Mileva Lajović Lalatović”:
„Bilo je tada pojam biti učitelj, a učitelji su se trudili da djecu uvedu u život. Učitelj je, poslije roditelja, najvažnija karika za razvoj i formiranje ličnosti djeteta. Meni je posebno bilo važno vaspitanje, jer to sam usvojio od svojih roditelja i učitelja.“
Danica se sjeća vremena kada je misija prosvjetnih radnika bila sasvim drugačija, kao i način prenošenja znanja:
„Na času je bila važna živa riječ nastavnika, ispitivanje gradiva, ponavljanje. Škola je obrazovala učenika. Čini mi se da su tada učenici sticali više znanja, a naša škola osvajala je nagrade na raznim takmičenjima.“
Iako je bio strog Milorada su učenici voljeli, a roditelji poštovali. Tražio je i od svoje djece poštovanje i ne može da vjeruje koliko se toga promijenilo i u školi i u porodicama:
„Temelj svakog uspješnog braka su razumijevanje i poštovanje. Moj otac je nekada bio surov čovjek, ali je suprugu poštovao. Majka je radila teške poslove, ali je bila poštovana. I živjeli su složno. U školi se znalo ko je učitelj, ko učenik. Na času se sticalo znanje. Takođe su kriterijumi za odabir onih koji će se školovati za prosvjetu bili visoki“.
Danica je radila u učionici, kući i na njivi, održavala sa suprugom imanje u Vitasojevićima: „Dopada mi se što kod mladih danas nema podjele posla na muške i ženske, danas bračni parovi sve rade zajedno i ja to podržavam. Ne dopadaju mi se neki novi načini rada sa djecom u školama, jer se dosta tereta prebacuje na roditelje.“
U sasvim drugačijim uslovima i drugačijem vremenu zadržali su Milorad i Danica vrijednosni sistem koji su stekli u djetinjstvi i kažu da, kada bi se vratili u mladost – ne bi gotovo ništa mijenjali, a sigurno ne porodicu i profesiju:
„Nikada ne bih mjenjala porodicu i profesiju a moja deviza, kada je riječ o porodici, je da se slažu i da se pomažu“.
Milorad bi zadržao stroge nadzore i u učionici i u kući:
„Nema učenika sa kojim se danas rado ne sretnem, iako sam bio strog. Bio sam strog i za svoju djecu. Imamo finu porodicu, djecu koja imaju svoje porodice, a poštuju roditelje. Ne mogu da prihvatim, da djeca ne poštuju roditelje, a učenici učitelje.“
U porodičnim hronikama, koje rijetko prelistavaju istraživači istorije mjesta skriveni su materijali dragocjeni za rekonstrukciju prošlosti, jer te hronike udružene oslikavaju energiju vremena i prostora. Zlatna svadba, pedeset godina braka Milorada i Danice Spasojević, sabira tri boje zlata-sedamdesete nikšićke, poziv prosvjetni radnik i porodicu.
Do tri boje zlata Danica i Milorad putovali su dugo i strpljivo, ne zaboravljajući vrijednosti koje su ponijeli iz roditeljskih domova sa Ubala čevskih i Vitasojevića pješivačkih, od profesora Učiteljske škole, iz učionica gdje su generacije njihovih učenika počinjale ispisivanje porodičnih i hronika grada.
Sonja Vujadinović
foto/video:RTNK
